O polovnim raspuštenicama

Prije neki dan sam imala priliku da dobijem kritiku od jedne osobe, koja misli da ja sebe smatram previše pametnom i da mislim da sam neka “riba”, a u suštini sam samo “polovnjača”, onako narodski rečeno. Doista, moguće i da nije zlonamjerno jer je termin polovnjača toliko duboko ukorijenjen kod nas kao i konotacija istog, pa većina ljudi ni ne ramišlja da tim terminom ženu poredi sa objektom i apsolutno je dehumanizuje.

Dakle, ja sam stvar, objekat, biće koje je neko koristio i sad je njegova vrijednost znatno manja nego što je bila prije. Imam dvije “prikolice”, što dodatno otežava moju poziciju u društvu. Ja sam, s obzirom na to da više nijesam u braku, izgubila osnovnu svrhu, pa po mišljenju većine treba da budem tiha, neprimjetna i da se stidim svog polovnog-raspuštenog postojanja.

Dodatna diskriminacija unutar jedne već diskriminisane grupe nije ništa neobično, javlja se u svim grupama koje su diskriminisane i nerijetko čak i ljudi koji su sami žrtve diskriminacije diskriminišu unutar svojih grupa ljude koji se po nekoj osnovi razlikuju od njih. Svako ko se bavi ljudskim pravima je upoznat sa činjenicom da je višestruka diskriminacija svakodnevna pojava.

“Polovnjača” je u našem društvu društveni fenomen kome ne pridajemo značaja koliko bi trebalo, a svoje korijene vuče iz same objektivizacije žene, u ovom kontekstu još više naglašava da je žena roba, ne ljudsko biće, već potrošni materijal. Mnogo je više svojstven konzervativnim sredinama, pa ga je malo teže objasniti ljudima koji dolaze iz liberalnijih okruženja, čime se možda objašnjava da se ovim problemom ne bavi toliko na globalnom nivou.

Sa ljudskog aspekta i kao uvreda boli jednako kao i sve druge uvrede koje se temelje na datostima ili razlikama. Razvedenih žena sa djecom je svake godine sve više, uglavnom starateljstvo nad djecom dobijaju majke, nerijetko su to žene koje sakupe hrabrosti da pobjegnu iz okruženja koje više nije prijatno za njih i njihovu djecu. Razlozi su drugačiji, ali se svaki temelji na slobodi pojedinaca da sami odlučuju i kreiraju svoj život, za šta se godinama kao društvo zalažemo. Konkretno ja sam pobjegla od nasilja, i smatram sebe hrabrim primjerom ovog društva - jer jedna žena manje trpi nasilje. Sa druge strane, dočekana sam u to isto društvo sa pogledima sažaljenja i poređena sa iskorištenim neupotrebljivim stvarima. Ipak, kao žena, majka, osoba koja se trudi da sama vaspitava i odgaja svoju djecu i koja je često percipirana kao neko ko otrgao s lanca (raspuštena), koja je jedan polovni objekat, te je samim tim manje vrijedna, ne mogu a da se ne zapitam kako to da samohranim majkama društvo ne pridaje značaj i kako to da se do sada nije povela ozbiljnija priča “O POLOVNIM RASPUŠTENICAMA”.

Autorka je predsjednica

LGBT Forum Progresa i članica Savjeta RTCG

( Bojana Jokić )