Segedin - sunčana varoš na Tisi

Od Subotice do Segedina je samo 40 kilometara vazdušne linije. To je jedan školski čas, čak i za autobus lokalnog subotičkog prevoznika koji nas vozi prema Horgošu. Sunce izlazi s desne strane, rumena lopta iznad mrke, beskrajne ravnice.

Krenuli smo u pola sedam ujutro jedinom autobuskom linijom u toku dana. Znam da nije realno očekati vožnju kao između Ahena u Njemačkoj i holandskog Mastrihta, gdje su granice iščezle, ali ne očekujem ni ovo: mada tuda prolazi svakog jutra autobus čeka skoro sat vremena na granici. Mađarskim carinicima se ne žuri. Trpaju jedan po jedan boks cigareta u džak - plijen iz vozila ispred nas. Neki šverceri nisu imali sreće.

Kada konačno prođemo, ona krvava kugla koja je izronila iz vojvođanske ravnice već je jarkožuta sunčeva lopta iznad Segedina. Grad koji se smjestio u blizini ušća Muriša u Tisu, nadomak tromeđe Srbije, Mađarske i Rumunije može da se pohvali sa najviše sunčanih dana u Mađarskoj. Srećan sam što je i nas zadesio takav dan.

Ljubi bližnjeg svoga

Biram isti put ka centru kao prije desetak godina kada sam bio ovdje, pored Nove sinagoge, izgrađene 1903. Ona nam se ukazuje poslije petominutnog hoda na jugozapad. Na njenom pročelju stoji zapis na hebrejskom i mađarskom: „Ljubi bližnjeg svog…“. Staklena kupola, a unutra jerusalimski mermer, bagrem iz doline Nila - sve to govori o sjaju i bogatstvu jevrejske zajednice prije nego što su je uništili nacisti. Kažu da je koncertna akustika u sinagogi izuzetna.

Nastavljamo šetnju skoro pustim ulicama. Tu i tamo neki gospodin šeta psa. Sjenke drvoreda, uredna dvorišta, obnovljene fasade. Da, varoš je lijepa. Prelazimo prvu široku ulicu sa tramvajskim šinama i zakoračimo na Trg Ede Mađara sa fascinantnim zdanjem: Palata Rek, iz 1907. Tada je secesija bila fensi pravac u gradnji, a arhitekt po kojem je nazvan trg imao je samo trideset godina. Plavi lotosovi cvjetovi na fasadi, linije koje kao da oponašaju vodu. Od 2007. je u zgradi Regionalni kulturni centar u kojem su se mogle vidjeti reprezentativne izložbe od Pikasa do Šagala. Nas, nenaspavane putnike, posebno raduje lokal u prizemlju - raskošna bečka kafana na segedinski način. Sa duge liste napitaka sa ukusom kafe izaberem argentinski kapućino. I sa prvim gutljajem pomislim - to je to. Dijelimo delikatan kolač koji je dobio prvu nagradu na nekom nacionalnom takmičenju i u sebi pomiješao ukuse badema, narandže i karamele. Veličanstven segedinski doručak.

Andrijin trg

Prelazimo preko Dugonićevog trga. Andrija Dugonić, u Mađarskoj poznat kao Andraš Dugonič, višestruko je zadužio svoj rodni grad jer je u XVIII vijeku skovao niz pojmova iz matematike koji do tada nisu postojali na mađarskom jeziku. A 1788. je napisao i prvi mađarski roman „Etelka“.

Preko puta je zgrada segedinskog Univerziteta, koji je ovamo preseljen iz Kološvara, kada je poslije Velikog rata taj grad pripao Rumuniji pod imenom - Kluž. O njemu je rođen Matija Korvin, mađarski kralj kojem do danas podižu spomenike gdje god ima Mađara. Lijevo od Univerziteta je Ungar-Majerova palata, remek djelo pozne secesije. Ugaoni toranj je opasan limenim skulpturama djevojačkih figura. „Za ovo se zaista može reći da je istovremeno spokojno, fino, onirično i bizarno“, zabilježio je Tibor Bakonji o ovom tornju u svojoj monografiji o arkitekti Ede Mađaru.

Na Tisi

Prelazim most i vidim da Tisa nosi komade leda i panjeve. Ni nalik na pitomu ravničarsku rijeku, ona je ovdje moćna i ćudljiva ljepotica koja ne krije daleke karpatske korijene. Okolina je prije 24.000 godina bila zavičaj lovaca na mamute. Hronike spominju granični garnizon Rimskog carstva na Tisi pod imenom Partiskum - to je prvo naselje na teritoriji Segedina. Slijedi burna istorija sa Hunima i Atilom u V vijeku, naseljavanjem Mađara u X vijeku. Od XIII vijeka Segedin je jak centar proizvodnje soli. Poslije mađarskog poraza kod Mohača 1526. gradom vijek i po gospodare Turci. Njih će otjerati Habzburzi.

Tek kada sam vidio Tisu postalo mi je jasno zbog čega je u poplavi iz 1879. grad potpuno uništen. Od 6.000 kuća preostalo je svega 300. Ulice koje prstenasto okružuju jezgro starog grada danas se zovu po varošima koje su pripomogle u obnovi. Iz goleme nevolje je vaskrsao moderni evropski grad. Kažu da su se građani Segedina u razorenom gradu zakleli, da će, ako im obnova pođe za rukom, podići katedralnu crkvu. Crkva je građena između 1914. i 1930.

Segedinski Srbi

Stojim pred tom Zavetnom crkvom na prostranom trgu i divim se harmoniji proizvedenoj na osnovu mješavine romanskih, gotskih i vizantijskih elemenata. Građani su ispunili svoje obećanje. Na trgu je moderna zgrada Biblioteke Šomođi, nazvane po Karolju Šomođiju koji je opustošenom gradu 1881. poklonio 43.701 knjigu - svoju ličnu kolekciju.

Samo pet minuta hoda od tog mesta nalazi se i Crvka Svetog Nikole, izgrađena 1778. u baroknom stilu. O tadašnjem uticaju srpskih trgovaca u Segedinu govori činjenica da je ova srpska pravoslavna crkva sagrađena unutar gradskih zidina, blizu obale Tise. Pored ulaza postavljena je spomen-ploča koja podsjeća na seobu Srba u ugarske krajeve prije više od 300 godina. U samoj crkvi je nekoliko vjernika. U polutami blista pozlaćen ikonostas u stilu rokokoa, remek-djelo majstora Jovana Popovića. Crkva je velika, a udio srpskog stanovništva u gradu mali - svega pola procenta.

Vrijeme je za još jednu kafu. Rudi eš Fiko u centru je nevjerovatna mješavina kafea, pekare, picerije i poslastičarnice. Tu smo pustili misli da lutaju iznad oblačića kafe. Crni zid sa lijepim krupnim cvjetovima i namještaj sa patinom, ćaskanje gostiju na mađarskom, sve to se pretvara u još jednu razglednicu grada.

Varoš, ljepša no što je bila

Odatle nije daleko do parka pred mostom i Gradske kuće koju je osmislio otac mađarske secesije, arhitekta Eden Lehner. Valja podsjetiti da je nekoliko godina poslije ovog zdanja po njegovom nacrtu nastala i Gradska kuća u Zrenjaninu.

Austrougarski car Franc Jozef je, otvarajući segedinsku novobaroknu Gradsku kuću 1883. rekao da će Segedin biti „ljepši no što je bio“. Sudeći po varoši što blista na suncu ovog februara - moguće je da je monarh imao pravo. To potvrđuje i savršeno obnovljeni gradski trg Klauzal. Njegova istorijska rekonstrukcija je dobila nagradu Europa Nostra za 2004. Na njemu je spomenik Lajošu Košutu, koji je svoj posljednji revolucionarni govor protiv habzburškog apsolutizma održao pred jednom obližnjom zgradom.

Meni lično je zanimljivija Milenijumska fontana, posvećena hiljadugodišnjem prisustvu Mađara na ovim prostorima. Krilati lavovi koji nose globus i dupli krst postali su omiljeni motiv za turističke fotografije.

Gulaš u šoping centru

Glad me natjerala da se sjetim restorana u kojem sam prije deset godina pojeo nevjerovatan riblji gulaš. Gostionica kod starog mosta - Vendéglő a Régi Hídhoz je još uvijek tu gdje sam je ostavio prije jedne decenije. U međuvremenu je digitalna revolucija od restorana napravila veoma traženo mjesto, tako da u vrijeme ručka, kako nam reče ljubazni konobar, nema mjesta. Ipak, zavirim u glavnu salu gdje gomila dobro raspoloženih ljudi uživa u hrani. Taj žagor na vedroj frekvenciji odaje dobre restorane. Na zidu, kao i tada, visi dekorativna karta Velike Mađarske - sve do Rijeke. Trijanonski sporazum iz juna 1920. kao dio Versajskih ugovora za Mađare je bio - trijanonska trauma.

Kao poražena strana u Velikom ratu oni su prekrajanje granica na svoju štetu dočekali su uzvicima: Nem! Nem! Soha!! - Ne, ne, nikada! Do 1938. su zastave u cijeloj Mađarskoj bile na pola koplja - zbog gubitka teritorija. Tu nacionalnu žalost nisu iskoristili samo Horti i njegovi sljedbenici, da bi poveli Mađarsku u još jedan poraz. Od 2010. je dan potpisivanja 4. juni nacionalni komemorativni praznik. Karta se može posmatrati kao dio velikomađarskog folklora. Ili kao znak da je u srcima mnogih Mađara zastava još uvijek na pola koplja. Izlazim iz restorana praćen božanstvenim mirisima mađarske kuhinje, sa upaljenom lampicom koja mi na osnovu jugoslovenskog iskustva kaže da snovi o nekadašnjoj istorijskoj veličini prije ili kasnije porode čudovišta.

Pasta od bijelog luka

Ali ne odustajem od mog gulaša. U blizini autobuske stanice je veliki tržni centar u kojem sve ponude imaju oznaku - vašar. Tamo je čak i u plastičnim tanjirima ekspres restorana gulaš odličan. Poslije Drugog svjetskog rata grad se razvija u centar prehrambene industrije. Naši ljudi, koji su se još u vrijeme „gulaš-komunizma“ snabdijevali u Mađarskoj, izuzetno cijene Pikove salame. U samoposluzi sam našao pastu od bijelog luka. Štrcneš je iz tube u čorbasto jelo i ono dobije pun ukus. U Berlinu sam zalazio u mađarsku radnju i naučio da „fokhagima“ znači bijeli luk. Ta pasta je moj suvenir koji će me podsjećati na ovaj blistav dan u varoši na Tisi.

( Dragoslav Dedović (DW Beograd) )