Državni neprijatelji

Više je u jednom periodu Crna Gora stradala od unutrašnjih sukoba nego u ratu sa Otomanskom imperijom. Za vrijeme Petra I Petrovića Njegoša izgledala je beznadežno, a on je molio i kumio, slao poslanice u svaku nahiju i svako selo, pa na kraju proklinjao. Okupiti Crnogorce bio je sveti cilj jer je zakrvljena zemlja siguran put u propast. S mukom, za nekoliko decenija, Crna Gora se podigla iz pepela, po ko zna koji put u svojih dotadašnjih devet vjekova. Da nije bilo neumornog Petra I, ne bi kasnije knjaz Danilo, pa knjaz Nikola, mogli vratiti izranjavanu zemlju na međunarodnu mapu.

Prosto je - svaka zajednica koja je iznutra nepomirljivo posvađana oko temeljnih pitanja svog postojanja, suviše je slabašna. Ne samo što nije u stanju da efikasno rješava interne probleme, nego je lak plijen tuđinu koji na ovom parčetu Mediterana želi da nametne svoj uticaj. Milije nam je da pobijedimo jedni druge, što u crnogorskom slučaju neminovno znači i nekoga iz svoje šire familije, nego da jačamo temelje naše zajednice, bez koje ćemo svi biti poraženi. Taj temelj je Crna Gora, naša zajednička i jedina kuća, kojoj smo privrženi jer je istinski doživljavamo kao svoju. Taj temelj i svetinja je država čijem smo napretku posvećeni kako god se nacionalno osjećali i kojoj god vjeri i crkvi pripadali. Država koja služi građaninu.

Neizbježan je utisak da sadašnja Crna Gora služi „gospodaru“ i njegovoj kliki. Ukrali su nam državu, a samim tim su nam ukrali pravo da se pitamo pretvarajući ga u farsu. Crna Gora služi njima, umjesto da oni, kao i svaka druga vlast, služe njoj i njenom pravom gospodaru - građaninu. Onom koji je za nju vezao svoju sudbinu, koji podmiruje njene izdatke i kome zato pripada da ima isti tretman kao predsjednik, njegov brat, sin, sestra...

„Gospodar“ i njegova klika, zbog namjere da doživotno i po svaku cijenu gospodare, postali su glavna opasnost za Crnu Goru. Uspostavili su sistem u kojem je ozakonjeno pravo jačeg i beskrupuloznijeg. Pravda, red i poredak su zgaženi. Umjesto da mire i zbližavaju, kopaju rovove, vjerujući da će im u posvađanom društvu vlast ostati sigurna. Zbog svojih kratkoročnih interesa, zaslijepljeni svojim profitima, prave dugoročnu štetu državi. Poigravaju se sa Crnom Gorom.

Poslije niza primjera potkradanja i čerečenja svoje zemlje, avala, zavala, telekoma, limenki, snimaka, koverti i sličnih besramnih rabota, poslije nagovještaja da dolazi vrijeme za naplatu, krenuli su u zloupotrebu emocija. Nametnuli su pitanje crkve. Bili su sigurni da će, izazivajući svađu među onima koji žele da im vide leđa, profitirati. Nije ih briga za posljedice i budućnost države u koju se neiskreno zaklinju.

Iza poruka da Crna Gora mora da zaokruži identitet stvaranjem svoje crkve i da je neophodno skresati krila Srpskoj pravoslavnoj crkvi, krije se glavni cilj - pripremiti teren za ubjedljivu izbornu pobjedu tako što će se u DPS krilo privući opozicioni suverenisti, koji zagovaraju Crnogorsku crkvu. Na taj način je DPS računao da će moći da ima većinu i bez stranaka manjinskih naroda, što znači da ne bi, kao sada, bio prinuđen da im ustupa desetine funkcionerskih i stotine radnih mjesta u državnoj upravi i javnim preduzećima. Radi mira u svojim redovima DPS je želio da im da onoliko koliko hoće, a ne, kao do sada, koliko mora. Dodatno, znali su da će ovim zakonom minirati dogovor o izbornim uslovima i da će iz fokusa javnosti nestati razni snimci, koverte, aerodromi, montenegroerlajnsi, mafijaški klanovi i ostali primjeri korupcije, neznanja i nesposobnosti.

Da li crnogorski identitet može da zaokruži partija, bez obzira što je na vlasti, koja svakodnevno stvara nove protivnike Crne Gore, onakve kakvu je DPS kreira? Da li se identitet jača ako se promovišu kazne kao metod za ustajanje na himnu i poštovanje zastave? Da li Crnogorsku crkvu stvarno može da „obnavlja“ onaj koji je progonio Antonija Abramovića, prije nego što je 31. oktobra 1993. na zboru na Cetinju izabran za poglavara obnovljene CPC? Da li kalkulanti, koji su spremni da iskoriste ama baš sve da bi ostali nedodirljivi, uopšte mogu da budu čuvari bilo čega?

Ne, politika ovakve vlasti je, u stvari, opasnost po Crnu Goru. Crna Gora nije DPS, ali kada ovakav DPS nameće identifikaciju Crne Gore sa sobom, onda mora da očekuje da mnogi zbog Petra mrze i Svetog Petra. Svojim neoprostivim uzurpiranjem institucija i njihovim pretvaranjem u partijske sluškinje, čija je uloga čuvanje kaste koja je iznad zakona, a posljedica nepravda na svakom koraku, betonira onih 45,5 odsto protiv obnove nezavisnosti. Oni koji su čista srca podržali državnu samostalnost suočavaju se sa frustracijom iznevjerenih očekivanja, a neki od njih, zgađeni i ogorčeni pinkogorskim izlivima patriotizma u režiji DPS-a, postaju indiferentni. Zato su oni koji su postali „veljecrnogorci“ da bi tako pravdali svoje veleposjedništvo, najveća prijetnja Crnoj Gori.

Kome je stvarno stalo do budućnosti Crne Gore zna da je vrhovni prioritet osnažiti zajednicu, što znači razvijati osjećaj privrženosti svojoj državi. Nije to teško, prvi i najvažniji korak je podrediti vlast sili zakona i objasniti joj da je dosta bilo zakona sile. Tada nema glavara, dvora, dvorjana, pridvorica, udvorica i sličnih pijavica, za koje ne važe pravila kao za ostale. Tako se eliminišu frustracije i stvara osjećaj pripadnosti i ponosa. Baš zbog toga, baš zbog činjenice da mu se pruža šansa kao i ostalima, svaki građanin SAD je, prije svega, Amerikanac, bez obzira odakle je došao. On zbog Trampa, Klintona, Buša... ne mrzi Ameriku jer zna da niko od njih ne može promijeniti osnove društvenog ugovora koji Ameriku čini i njegovom.

Kada takav društveni ugovor zaživi kod nas, biće jednostavnije rješavati pitanje crkve i njene imovine, pa i to da crnogorskog crkvenog poglavara ne može birati niko izvan Crne Gore. Crnogorska kultura, istorija i tradicija manje će biti predmet negacije i mržnje, a eksktremni nacionalizmi i anticrnogorske pozicije svedeni na bezopasni politički folklor. Za građenje ovakve pozicije je izgubljeno najmanje 14 godina, pa su i danas svi učesnici litija, za vladara i dvorjane, državni neprijatelji. Sasvim namjerno hoće da izjednače desetine hiljada građana Crne Gore sa ekstremnom manjinom koja se ne odriče velikorspke ideologije. I time čine najveću uslugu upravo tim ekstremnim krugovima.

Ko je onda neprijatelj ove države?

( Neđeljko Rudović )