Dječiji dom u Pljevljima poslije Drugog svjetskog rata zbrinuo preko 240 djece
Dječji dom u Pljevljima radio je tri godine nakon Drugog svjetskog rata, a sudeći prema arhivskim izvorima - uslovi za boravak djece bili su veoma dobri
U Pljevljima je od 1946. do 1949. godine radio Dječji dom u kojem su nakon završetka Drugog svjetskog rata bila zbrinuta ratna siročad, među kojima i djeca njemačke nacionalnosti iz Vojvodine.
Dom je radio do marta 1949. godine kada je pripojen dječjem domu Đina Vrbica u Bijeloj. Pored jednog broja štićenika, u Bijelu je prešao da radi i dio osoblja.
Prema arhivskoj građi koja se čuva u Državnom arhivu Crne Gore, odjeljenju u Herceg Novom, a koji je obradila i publikovala u Arhivskim zapisima Marija Crnić Pejović, u Dječijem domu u Pljevljima boravilo je 240 djece. Štićenici su po završetku osnovne škole odlazili u druga mjesta, gdje su nastavljali školovanje.
Na osnovu podatka o isplati kirije, Crnić Pejović zaključuje da je Dom u Pljevljima najvjerovatnije bio smješten u dvije privatne zgrade. Predsjednik tadašnjeg Gradskog narodnog odbora Vuko Dragašević tvrdi da se nalazio u naselju Kupusište, u kući Džakovića, koja je porušena početkom 21. vijeka.
“Najstariji štićenici bili su rođeni 1933. godine, a najmlađi 1943. Djeca su pretežno bila sa sjevera Crne Gore, ali iz drugih krajeva i Republika. Sačuvana dokumentacija ne daje odgovor zašto je u domu boravilo dvadesetoro djece njemačke nacionalnosti iz Vojvodine. Na osnovu evidencije prehrambenih proizvoda, može se zaključiti da je ishrana bila razvnovrsna, jer pored osnovnih namirnica - brašna, mesa, mlijeka, sira, povrća, štićenici su dobijali i pomorandže, pekmez, bombone, kakao. O odjeći i obući gotovo da nema podataka, ali činjenica da je stalno kao krojačica bila zaposlena jedna, a povremeno i dvije radnice, govori da se i tome posvećivala potrebna pažnja”, zapisala je Crnić Pejović.
Domom je upravljao upravnik koji je po struci bio učitelj. Za kratko vrijeme, dom je promijenio četiri upravnika, a najduže se zadržao Avro Leposavić koji je kasnije prešao u Bijelu, gdje je dugo godina bio upravnik doma Mladost, danas jedinog u Crnoj Gori.
Pored upravnika i vaspitača, u domu su bili stalno zaposlena domaćica, krojačice, higijeničarke-čistačice, kuvarice, ekonom i magacioner, dok su neke poslove obavljali pojedinci iz mjesta.
“Dom je nabavio izvjestan broj knjiga i bio pretplaćen na nekoliko listova za dječji uzrast, a u planovima rada vaspitača redovna obaveza je bila čitanje i prorada pročitanih knjiga, kao i pisanje radova za tada popularne zidne novine. U aktivnostima vaspitača, fizički razvoj djece imao je važno mjesto pa su, pored redovnih svakodnevnih vježbi uvedeni i časovi uvježbavanja raznih igara. Nabavljene su i društvene igre (domine, šah, čovječe ne ljuti se), a pravila igranja štićenici su učili od svojih vaspitača”, navodi Crnić Pejović. Konstatuje da se na osnovu popisa inventara, hrane i stručnosti osoblja može zaključiti da su štićenici bili dobro zbrinuti, posebno kada se ima u vidu ekonomsko stanje u vrijeme rada Doma.
“Sačuvana Matična knjiga kazuje nam da je u Domu kraće ili duže vrijeme boravilo 240 štićenika. U januaru 1949. godine u Domu je boravilo 63 djece, od kojih 30 nije imalo oba roditelja, 23 nijesu imali oca, a 6 majku, dok je 4 imalo oba roditelja”, navodi se u tekstu.
Piše i da su vaspitačice u domu bile Milica Kićović, Milena Vuković, Zlata Popović i vaspitač Branko Prelević.
“Prema sačuvanoj evidenciji, dva mjeseca kao njegovateljica radila je Milka Tomašević, a jedno vrijeme domaćica Doma bila je Jelena Šoć. Kao kuvarice, odnosno pomoćne kuvarice, radile su: Vukosava Jakić, Olga Pušatić, Polka Stanoćević (Stanačević), Jelena Đurašković i Kristina Inhaf. U Domu su radile i šnajderke-krojačice ili pomoćne krojačice: Radmila Ševčenko, Olga Raspopović, Aziza Rustemagić, Stana Mirković i Nedžika Bajrović. Kao pralje radile su Ikonija Kovačević, Hafiza (Hatidža) Džinović, Adžira Hrković, Džema Jutura (Čutura) i Bahra Junuz. Sobarice su bile Hajka Dizdarević, Dragica Nenadić, Tima Kreho, Zineta Ibraković, Rafija Šabanović, Milena Vujović i Mediha i Fadlija Kruta, koje su jedno vrijeme bile i higijaničarke - čistačice, kao i Milica Kapisoda, Zana Peruničić i Jelka Krstajić. Milenko Dragaš bio je spoljni momak, a Vicko Vučetić pomoćni administrator manipulant, ali i ekonom, vjerovatno po prestanku službe ekonoma Jovana Vujoševića. Veliša Spasojević vršio je dužnost magacionera”, navodi se u tekstu.
Štićenici išli i u bioskop
Prvi predmet unesen u Knjigu inventara bila je šivaća mašina “Singer”, dobijena od Socijalnog sreza Pljevlja. Tokom 1947. godine, pored ostalog, dobijeni su trokrilni kredenac, ormar i polovni klavir, što je iz Dubrovnika naručilo Ministarstvo.
“Od Ministarstva je dobijen i persijski ćilim i dvije harmonike. Od Dječjeg doma Miločer dobijene su drvene klupe za trpezariju. Dom je posjedovao i dvije mašine za pranje veša, 3 serdžade, slike Tita, Lenjina, Staljina, Blaža Jovanovića, Lidije (vjerovatno Jovanović), Peka (Dapčevića), Svetozara Markovića, Ivana Milutinovića, Maksima Gorkog, školsku tablu, reljef, školsko zvono, 6 školskih klupa, kante za umivanje sa slavinom, šporet, sanke, doboš za djecu, dva kompleta domina, 101 kožnu tašnu. Uprava doma je tokom 1947. godine kupila jedan broj tada korišćene literature: književna djela Antona Čehova, Maksima Gorkoga, zatim knjiga Borbe omladine Jugoslavije, Srbija i Arbanija, Lenjinovo djetinjstvo, Priče o Zagi, Timur i njegova četa... Decembra 1948. godine plaćen je račun bioskopu Prvi decembar u Pljevljima za bioskopske karte, što ukazuje da su štićenici posjećivali i bioskopske prestave. Fiskultura - pored redovnog održavanja jutarnje gimnastike, predviđeno je bilo i šest vanrednih časova na kojima bi se naučila jedna nova vježba. Djeca su tokom ljetnjeg raspusta upućivana na boravak iz jednog Doma u drugi što je promjenom klime doprinosilo poboljšanju njihovog zdrastvenog stanja”, navodi Crnić Pejović.
( Goran Malidžan )