Poezija je kao vosak - zalijepi se za svakoga kome je potrebna

Nakon što je sa porodicom izbjegao sa Kosova i Metohije imao je, priča za “Vijesti” mladi pjesnik iz Srbije Milan Gajić, dva puta - jedan je bio da postane dijete ulice, a druga opcija je bio sport. Gajić je prvo izabrao fudbal i to je bila ljubav koja ga je spasila frustracija, lošeg društva i ulice. Veoma uspješan sa loptom postao je kadetski i omladinski reprezentativac Srbije, a nakon toga se okrenuo modelingu. Putujući svijetom Gajić je upoznavao i sebe, svijet oko sebe i tražio je način da probudi iskonsku potrebu čovjeka da pronađe smisao svog postojanja.

“Kada je fudbal prestao da bude ljubav, a modeling potreba i kada su obje profesije prestale da mi pričinjavaju zadovoljstvo odlučio sam da se posvetim obrazovanju. Pravne nauke su bila temelj obrazovanja svakog umjetnika u 19. i 20. vijeku i pružaju široko obrazovanje i dobar temelj za dalje usavršavanje pa je upis na Pravni fakultet nekako bio prirodan put i zaokružilo je proces sazrijevanja koji je obuhvatio sve navedeno”, prisjeća se on tokom razgovora za “Vijesti” i dodaje da je poezija sama došla u sve to i obogatila njegov život. On je sada student Pravnog fakulteta u Beogradu, a dio akademskog znanja stekao je i u Belgorodu, u Rusiji.

“Da bi čovjek mogao da shvati spoj naizgled nespojivih profesija i ljubavi mora da shvati situaciju u kojoj sam ja bio u najosetljivijoj fazi života”, iskreno navodi Gajić koji je sinoć zajedno sa mladom crnogorskom pjesnikinjom upriličio pjesničko veče u Podgorici, u Kulturno-informativnom centru “Budo Tomović” gdje je tokom 2019. godine predstavio i svoju zbirku pjesama “Idila se u snu snila”

Već si se ranije jednom predstavio u Crnoj Gori. Kakve utiske nosiš odavde i da li imaš neka očekivanja uoči ovakvih događaja?

Uglavnom se trudim da oslobodim sebe očekivanja, jer se očekivanja nikada ne podudaraju sa stvarnim događajima i osjećanjima i svako očekivanje ograničava čula užitka. Tako je bilo prije godinu dana kada sam prvi put svoju zbirku predstavio publici u Podgorici, tako je i sada. U Podgorici i uopšte u Crnoj Gori se uvijek osjećam voljeno, cijenjeno i dobrodošlo i mnogo sam svima zahvalan na toj ljubavi, koja je sada obostrana i neraskidiva.

Kako je došlo do toga da se baviš poezijom, da pišeš, s obzirom na sve čime si se bavio, a uz to, primijetila bih, danas je sve manje muškaraca u poeziji nego ranije…

Svaki čovjekov korak ima smisao. Sve proživljeno, doživljeno, spoznato, sve omirisano i dodirnuto, svaka čežnja, svaki susret, radost i bol… Nijedna stranica knjige nije pročitana tek onako, nijedan susret se nije desio slučajno i nijedan čovjek nije na zemlji bez smisla. Sve što sam u životu prošao je uticalo na to da danas poezija bude način mog bitisanja i smisao mog postojanja. S tim što su me ljubav i patnja nagnali na potragu za smislom i udubljivanjem u tajne života, ljubavi i rastanaka i natjerale me da utočište pronađem u stihovima koji su bili najsigurnije sklonište u tom trenutku od svih strahova i nerazumijevanja. A sada su stihovi nešto bez čega ne mogu i nešto što je deo mog bića. Muškarci su kod nas naučeni da je najveća slabost voljeti i da onaj ko zaplače ne može biti “pravi” muškarac, međutim - lagali su nas, suze su ljekovite i ljubav oporavlja. Jedino se od nedostatka ljubavi čovjek nikad ne oporavi. Eto razloga zašto nema mnogo pjesnika.

Možda baš fudbalere prati stereotip da nijesu toliko emotivni da bi bili pisci/pjesnici, a pravnici se, sa druge strane kreću u granicama propisa, zakona itd... Šta te privlači u svemu tome i da li si imao neku vrstu treme kada si ulazio iz jedne u drugu sferu?

Jedina ograničenja koja čovjek ima u životu su ona koja nametne samom sebi, a ta ograničenja su strašnija i teža od bilo kojih sa strane, jer okove koje stavljamo sami sebi ne može niko drugi zbaciti osim nas samih. Privlačno mi je to što ljubav kroz poeziju upravo zbacuje te okove, pravo oplemenjuje društvo i štiti ga od svega lošeg darujući mu zakone koji štite to društvo, a sport iznad svega njeguje toleranciju i poštovanje različitosti pa se iz svega povezanog nešto dobro može naučiti.

Tvoja zbirka poezije “Idila se u snu snila” nastala je kao “potreba da se oplemeni stvarnost”... Šta zbirka donosi čitaocima i kakve su tvoje pjesme, kako one nastaju, šta te inspiriše i motiviše?

“Idila se u snu snila” je nastala kao potreba da se vjeruje u ljubav, dobrotu, čast i ljepotu življenja. Kao potreba da se vjeruje u čovjeka koji je ljubav i koji je najveći resurs. Kao potreba da se umjesto stalnog nezadovoljstva, bijesa i licemjerja pojavi osmjeh i pojavi ruka koja poziva na pomirenje. Kao potreba da zahvalnost bude osnova svakog započetog dana, da zagrljaj bude univerzalni jezik, a da ramena ne služe za tapšanje, već za ispomoć drugome za prelaz preko teških staza mržnje i zavisti do zadovoljstva i spokoja. “Idila se u snu snila” nagovještava ljubav i borbu za neprolazna sjećanja, a pjesme su ljubavlju i slobodom življenja inspirisane. Nastaju mimo moje volje i nekontrolisano. To bih mogao da uporedim sa snovima… Kao što ne možemo da kontroliše svoje snove, ali se sećamo živih slika koje su se nizale tokom sna, pa ih možemo drugima opisati, upravo i pjesma nastaje kao slika iz snova, prikaže se ispred očiju, a nisi je prizvao niti želio, ali se dogodila.

Da li imaš neku svoju omiljenu pjesmu i koja je, zbog čega?

Možda bi to bila pjesma broj 15 u zbirci. Jer je to pjesma koja opisuje ono što ja osjećam i mislim da je ljubav. Dio nje: “Nisam ja željan tvog tela, Ni tvojih usana, Ni tvojih grudi, Ne ubija me požuda. Ja sam željan zajedničkih osama…”.

Imaš li neke planove za dalje?

Druga zbirka pjesama “Idilični spisi slobode” će uskoro biti objavljena i time će “Idila se u snu snila” dobiti svoj ljubavni nastavak, a nadam se da će publika u Podgorici svakako biti u prilici da čuje i doživi i pomenutu drugu zbirku pjesama i da ćemo se zajedno radovati što smo tu jedni sa drugima, jedni uz druge.

Uloga pjesnika je da bude mirotvorac i vjesnik ljubavi

Kakvo je pjesništvo danas, da li su pjesnici, kao što je to primijetio nedavno Mile Stojić, ljudi koji su odsječeni od društva, oni koji važe za “čudne”?

Mislim da je poezija nasušna potreba svakog društva i svakog čovjeka koji ne prihvata da je sve nametnuto dobro i da su vrijednosti koje dijeli većina, vrijednosti kojima bi ljudi trebalo da se diče, samim tim mislim da će svako kome je duhovni napredak bitan sigurno biti upućen na poeziju, a to će biti dovoljan korak naprijed da poezija dobije zasluženo mjesto u društvu. A što se tiče pjesnika, pjesnik će uvek biti nerazumljiv, čudan i neobično slobodan, ali to ne znači da pjesnik treba i mora da živi van svijeta i vremena i da treba da zauvijek ostane ljubavni samac, naprotiv, mislim da je uloga pjesnika da bude mirotvorac i vjesnik ljubavi, jer se ljubav dijeljenjem umnožava.

Život se na kraju svede na povremene momente

Tražio si odgovor na pitanje zašto postojimo. Da li (tvoja) poezija može pružiti odgovore na takva životna pitanja i koji su tvoji zaključci?

S obzirom da se sve dešava s ozbiljnim razlogom i da život ima najljepše darove za nas, mislim da i poezija dotakne čovjeka u određenim bitnim fazama života i da poezija ne dolazi u ruke čovjeka koji ne traga za smislom, jer ona traži saputnika, a njoj je saputnik samo istinotražitelj. Poezija je kao vosak, zalijepi se za svakoga kome je potrebna, ljekovita je i svakako da je ona najbliža istini, najbliža Bogu i da se kroz nju djelić suštine svijeta i života može otkriti.

Kazao si jednom prilikom: “Život je momenat ispunjen ljubavlju”, kako gledaš na to i sta bi onda u tom momentu bila poezija?

Čovjek jedino osjeća da živi kada voli i kada je voljen. Život je treptaj koji povremeno melodično zvuči i otkriva najljepše tonove samo u određenim trenucima, a vjerujem da to čini samo kada čovjek voli. Život se na kraju svede na te povremene momente kad shvatiš da je vrijedno živeti jer voliš i jer je to ono što je jedino vrijedno. U tom momentu ljubavi, poezija bi bio susret moje ruke i njenog obraza, susret mojih usana i njenih trepavica i susret mog ramena i njene glave. A trenutak nastanka poezije je esencija ljubavi i susret dva svijeta, ovog svjesnog i onog nedostižnog.

( Jelena Kontić )