Priča o djeci koja djetinjstvo nisu odsanjala do kraja

Šta je to što natjera jedno dijete da se ubije? To je pitanje od kojeg je krenula predstava “Plastelin” Beogradskog dramskog pozorišta koja je izvedena druge večeri prvog festivala RUTA Regionalne unije teatara u Podgorici.

Predstava rađena po motivima drame Vasilija Sigareva, a u adaptaciji i režiji mladog reditelja iz Srbije Marka Torlakovića donosi priču o djeci koja svoje djetinjstvo nijesu odsanjala do kraja, o djeci i mladima koji odrastaju i sazrijevaju u surovom svijetu nasilja - vršnjačkog, institucionalnog, društvenog, a tu patnju je glumački ansambl koji čine Aleksandar Jovanović, Jana Milosavljević, Maja Ranđić, Aleksandar Vučković i Ljubomir Bulajić preksinoć podijelio sa publikom u punoj Velikoj sali Kulturno-informativnog centra “Budo Tomović”.

Glumci su se u toku predstave mijenjali u ulogama, tako da su svi u nekom trenutku interpretirali bol dječaka ili tinejdžera Maksima koji se nije uspio izboriti sa nasiljem i pritiscima i nepravdom koji su ga gušili tokom čitavog njegovog kratkog života i djetinjstva koje mu je oduzeto.

Predstava počinje motivom rađanja, klijanja jednog bića koje poput cvijeta propupoljava u svijet spremno da kao leptir zbaci svoju čauru i uleti u život, ali ono što nakon toga dolazi nije let po livadi i cvijeću već ranjavanje i sakaćenje dok se suočava sa (ne)vremenom, (ne)prilikama, (ne)ljudima.

“Stav cijelog autorskog tima je da je prva scena primjer ljudske univerzalnosti i simbol jednog rađanja, ciklusa od nastanka, sazrijevanja, pa kako pratimo priču sve do nestanka. To predstavlja jedan slikoviti i umjetnički prikaz i ta scena se prepoznaje kroz gomilu simbola, a opet je univerzalna. Sve asocijacije koje publika ima nakon te scene, jer je ona uvod u samu predstavu, jeste ono što je važno, a to je bliskost i identifikacija, potreba da svi tu scenu tumače na svoje načine”, kazao je Jovanović na okruglom stolu koji je upriličen u sali Dodest nakon predstave.

Direktor BDP-a Jug Radivojević je istakao da je njega ova predstava zatekla kada je stupio na funkciju, a on je bio taj koji je predložio timu da odloži rok za postavljanje predstave jer je sami proces zahtijevao mnogo, iscrpan i zahtjevan i za glumce i za reditelja možda ponajviše zbog toga što su u adaptaciju teksta krenuli sa dijeljenjem ličnih iskustava, a rezultat toga, sa druge strane, ne predstavlja pojedinačne borbe ovog ansambla već svih nas koji smo činioci društva u kojem živimo.

“Marko je mlad i zanimljiv reditelj i u ovoj predstavi ima puno njega, mnogo je sebe ostavio ovdje. Sve ove teme koje su pokrivene su poprilično lične, iako opšte i važne”, potvrdio je Radivojević. Bulajić je kazao da je proces rada bio veoma specifičan i objasnio na koji način.

“Počeli smo rad na ovom komadu na jedan eksperimentalan način, a to je iznošenje ličnih iskustava. To je bilo dragocjeno svima nama - da čujemo međusobna iskustva - jer tako čovjek shvata da je kroz djetinjstvo, odrastanje, adolescenciju bio i žrtva i nasilnik u nekim trenucima. Ta iskustva koja smo čuli su nam mnogo značila. Naučili smo nove stvari o nama samima kao ljudima, o našim kolegama, a kasnije smo sve to implementirali u samu predstavu. Predstava je fragmentarna, ima i početak i kraj i pokazuje nam da živimo u doba nasilja, netolerancije, a samim tim je pravljena za mlade ljude”, rekao je Bulajić.

U svemu tome, stvari su jasne, ističe Ranđić. “Mislim da su stvari na tu temu prilično jasne. Živimo u društvu nasilja, a nemamo namjeru da to ozbiljno promijenimo. Mislim da smo dovedeni u takvu situaciju da smo u suštini ušuškani i da nam je u redu to nasilje čim ne preduzimamo ništa povodom toga, a onda se stiče kao da nam je svo to nasilje u redu jer se ne dešava konkretno nama, a ljudi kojima se dešava su nemoćni”, zaključila je ona.

Profesor i književnik Dragan Koprivica uputio je dobronamjerne kritike gostima RUTE ističući da je način na koji je predstava postavljena “već viđen prije više decenija” obrazlažući da je Crna Gora sjedište alternativnog teatra i da su se i prije više ood 30 godina igrale predstave sa ovakvim postupkom, pristupom i konceptom. No, ono što je zaključak prisutnih bio jeste da koliko god to bilo “već viđeno” postoje generacije i generacije onih koji nijesu to vidjele i zbog kojih se određene teme ili umjetnički obrasci moraju ponavljati, pa možda cjelokupno društvo postane bolje, kulturnije, tolerantnije.

Na večerašnjem programu je predstava Nacionalne ustanove Dramski teatar Skoplje i predstava “Stranci” po tekstu Paola Đenovezea. Rediteljka je Nela Vitoševik, a igraju: Igor Agelov, Irena Ristikj, Biljana Dragićević Projkovska, Zoran Ljutkov, Sanja Arsovska, Filip Trajković, Predrag Pavlovski.

Nije bilo lako nositi se sa procesom

Jana Milosavljević je otkrila i da je bilo teško doći do zajedničkog rješenja za ovu priču, a to je doprinijelo razumijevanju, strpljenju, kompaktnosti igre i borbi koju je tim vodio. “Mislim da smo najviše problema u radu imali u ličnim momentima kada je trebalo ići do kraja, a mi nekada nijesmo imali hrabrosti ni da ispričamo priču ni da pustimo da se to dogodi. Onda bismo zastajkivali, ali tek pred kraj procesa, kada je sve već bilo spremno i moralo je da se desi, nekako smo svi tada otišli do tog kraja kojeg smo se možda i plašili ili ustručavali pa smo tako uspjeli da ispričamo i realizujemo priču. Nije nikome bilo lako da se s tim nosi”, primijetila je ona.

Tako je, kaže Vučković, od originalnog teksta “Plastelin” ostalo svega možda 20 odsto.

“Stvorili smo mnogo novih scena, izmijenili smo tekst, ali smo uzeli situacije, imena likova, a do rješenja smo došli improvizacijom tokom proba”, kaže on.

Vučković dodaje da je zbog nevjerovatnog prelaska glumca/ice iz jedne u drugu ulogu tokom igre, pa i zbog izmještanja situacije, atmosfere i okolnosti koje se dešavaju tokom radnje, prelaska iz poetskog u huligansko ili iz doba adolescencije u djetinjstvo njemu ovaj projekat bio možda i najveći izazov do sada, ali ujedno i najmiliji, što vjeruje da dijeli sa kompletnim ansamblom.

( Jelena Kontić )