Litije

Zatišje... Pred buru ili kakvu zarazu? Kreću pregovori, odabir ekspertskih timova… Javnost je uključena, a i zainteresovana, kao da se biraju prve petorke Istoka i Zapada za Ol star vikend. Šteta što nije organizovano i javno glasanje - koga u pregovarački tim.

To su ti eksplozivni dani i noći u Crnoj Gori.

Današnji crnogorski građanin, dok živi u sjeni eksplozija i uličnih likvidacija, pogubljen je između javnog diskursa pandemije i javnog diskursa crkvenog protesta koji se iskazuje litijama, makar dva puta na nedjelju.

Takav diskurzivni okvir - globalno-lokalno postavljen, nije saveznik pukušaju da se ozbiljno pozabavite bilo čime, ma kako tema bila važna.

Stvari uglavnom funkcionišu po principu - Eksplozije i ubistva na ulicama, to nije ništa novo, ali, što misliš o litijama? Ili - koronavirus ante portas…

Eto, da se čovjek gotovo s nostalgijom sjeti onih lijepih dana kada su medijima dominirale atraktivne afere i oznojeni predsjednik. Učinak je bio kao da su sportski izvještaji - ono kad vam neko prepričava ono što ste već vidjeli svojim očima. Nažalost, i efekat je bio takav. Kao poslije neke ne toliko važne utakmice.

Danas, uostalom i pandemije imaju političku dimenziju. Neki kažu i ekonomsku.

Konzervativizam strah od virusa doživljava kao politički trijumf: eto, komunikacija može donijeti samo zarazu i zlo... Dječak Azijat je prebijen u Londonu uz usklike “nećemo tvoj virus”… Idealan ambijent za svaki mogući fašizam. Strah koji vas pretvara u krvoločno biće. Jer, niste u stanju da razumijete svijet koji vam pripada. Rasisti su takođe presrećni - sva zla dolaze od druge rase. I sve - jasno i samorazumljivo. Orgija desničara kojima virus izgleda kao - posljednja šansa za svijet po njihovom ukusu.

Svi se, izgleda, bore za “svijet po svom ukusu”. Taj “ukus” uvijek određuje Moć, ljude niko ne pita za njihove ukuse i želje.

Litija (grčki izvornik znači “strasna molitva”), po definiciji je - svečana procesija, povorka, praćena, leksikoni kažu, “molitvom za druge”. Jedan od obreda koji se vrši van hrama, u prošlosti unekoliko drugačije motivisana - za prestanak kiše, suše, rata, zarazne bolesti…

Koronovirus bi, u mutnoj davnini, koliko shvatam, bio sasvim dobar razlog za litiju. Ali, ovdje imamo evoluciju litija - od ovih praktičnih pitanja (suša, rat, zaraza) došlo se do pravnih pitanja, borbe protiv (jednog) Zakona, takoreći. Naravno, ta praksa nije nepoznata - u Beogradu je, 1937. litija (“Krvava litija”, vlast je žestoko uzvratila) bila forma borbe protiv konkordata.

Dakle, nema tu velike mudrosti, razlog za litije je ili sujevjerje ili gola politika.

Ali, što je razlog za ćutnju građanina povodom svega ostalog? To nije lako dokučiti.

Ipak, koliko god se trudili da uravnoteženo osmotrite sopstvenu stvarnost, malo vam treba da skliznete u logičku, ili čak elementarnu grešku, pa je izvjesno da i polemike koje izaziva aktuelna situacija odišu posebnim tonom.

Čak bi se moglo reći da je javna debata koja je generirana događajima oko Zakona, najbolja posljedica litija. Ipak, nisam siguran da je sasvim tačno, kada jedan od lucidnih analitičara napiše da je “DPS država u državi, a ne SPC”. Zbog tipa rečenice pravi se falisfikacija - i SPC je, takođe, država u državi. Zato je ovaj sukob tako žestok. Zato je CG tako nefunkcionalna država - jer su različite strukture Moći, na ovaj ili onaj način, iznad zakona. I jedni i drugi žele da baš tako ostane.

To je ključni ispit današnjeg crnogorskog društva - društveni “poraz” obje ove interesne grupacije bio bi ljekovit za budućnost Crne Gore.

Ni popovi, ni lopovi, jednostavno rečeno...

( Balša Brković )