Odlazak posljednjeg kalifa
Tog dana, uz kalifa, iz Instabula protjerano je i 36 prinčeva, 48 princeza i 60 djece; posljednji islamski kalif za svoje prebivalište izabrao je ljetovališta francuske rivijere, uživajući do kraja života u mediteranskom pejzažu
Za Izeta Mulabegovića
Da budem kalif umjesto kalifa - čuvena sintagma moderne komunikologije (strip), ujedno i „jabuka razdora“ dobrodušnog kalifa Haruna al Rašida i njegovog vezira, vječitog „pretedenta na presto“ zlobnog Iznoguda, svoj, bar „istorijski smisao“ izgubila je 20-ih godina 20.vijeka. Trećeg maja 1924. Velika turska nacionalna skupština donijela je zakon kojim se zvanje kalifa ukida a više od 140 članova osmanske dinastije protjeruje iz zemlje.
Kalif, izvorno halifa (nasljednik,sljedbenik) prvobitno je bio naziv za Abu Bekra, prvog Muhamedovog nasljednika. Kasnije se ovaj naziv proširio na poglavare islamskih država. Sjedište kalifa u početku je bila Medina, docnije Damask, Bagdad, Kairo, naposlijetku Carigrad gdje su svi sultani ujedno bili i vjerski poglavari islamskog svijeta - kalifi.
Godine 1922. (1340. po Islamskom kalendaru) konačno su - nakon više vjekova - razdvojeni sultanat i kalifat. Sultanat je u jeku Ataturkovih reformi ukinut već u novembru iste godine, a kalifat je zadržao vjersku funkciju, ali u bitno promijenjenim okolnostima - kalif je bio sada potčinjen državi.
Čast da bude „posljednji kalif“ islamskog svijeta pripala je Abdulmedžidu II, bratu od strica nasilno zbačenog Mehmeda VI, posljednjeg turskog sultana. Abdulmedžid je od svoje osme godine - po dobrim običajim turskog dvora držan u Kavezu u haremu, zatvoru za (preko) brojne osmanske prinčeve. Ali, ni kalifat neće dugo nadživjeti sultanat, niti će se kalif Abdulmedžid II dugo zadržati na vjerskom prijestolu. Trećeg maja 1924. godine, Velika turska nacionalna skupština donijela je pomenuti zakon po kome je i kalifat postao - suvišan.
Pa ipak, ovo kratko razdoblje od svega dvije godine 1922-1924; bilo je i najburniije razdoblje u životu posljednjeg kalifa i talentovanog slikara, Abdulmedžida II. On će, i nakon ukidanja monarhije i uspostavljanja republike, nastaviti da vodi stari dvorski ceremonijal sa živim diplomatskim kontaktima, blistavom reprezentacijom, uz prisustvo brojnih članova stare dinastije.
Podozrivi Kemal Atatuk, veliki vojskovođa i reformator, prvi predsjednik Turske republike, uspostavljene 1922, jasno je uvidio opasnost i za ispražnjenu državnu blagajnu, ali i državno ustrojstvo mlade republike. Na svojoj predizbornoj turneji po zemlji, u cilju orgnizvovanja Narodne stranke, Atatuk je nedvosmisleno kazao da Turci sada i ubuduće moraju prevashodno brinuti o sebi i svojim interesima a ne trčati za nekim fantastičnim sjenama i utopijama i za volju jednog kalifa i njegovog blagoslova ostavljati svoje kosti u pustinjama Arabije i Afrike, kao što su to činili ranije.
„Hilafet (kalifat) bi imao smisla i opravdanja samo tada kada bi većina muslimanskih naroda bila potpuno slobodna i nezavisna, pa se sporazumjela da osnuje jedan zajednički koncil koji će odlučivati o zajedničkim vjerskim pitanjima, te da imenuje jednog Halifu (kalifa) i njegove potrebne organe koji će imati i snage i moći da sprovode odluke koncila i pribavljaju im respekta u svim islamskim zemljama. Inače, pojedine islamske države nijesu ni pozvane ni nadležne da samovoljno postavljaju Halifu na čelo muslimana koji nemaju svoje slobodne države“. Hilafet bez toga i bez jedne univerzalne vlasti, Kemal je smatrao smiješnom i nemogućom utopijom.
Ali, ni jasno upozorenje sa „najvišeg mjesta“ nije uticalo na nesuđenog sultana i „posljednjeg kalifa“ da obuzda svoje nerealne ambicije, smanji trošove ceremonijala i reprezentacije. Preko svog sekretara, obratio se jednim pismom Ankari u kojem se tuži što zvanična lica i viši državni funkcioneri izbjegavaju kontakt s njim dok njegova blagajna ne može da pokrije trošove kalifata. Njegove žalopojke stigle su i do predsjednika Ataturka koji se tada nalazio na vojnim manevrima u Smirni.
U pismu Ismet Paši „Otac Turske“ nije bio sentimentalan:
„Halifa je sam kriv za to. On vodi luskuz i ceremonijal kakav dolikuje samo carskim dvorima i podržava veze sa inostranim ambasadorima. Halifa i cijeli svijet treba da osjete i razumiju da je to mjesto i vjerski i politički suvišno, i da je to za nas isto što i svaka istorijska relikvija. Tražiti da ga posjećuju zvanični predstavnici Republike i obraćati se na ove preko svog sekretara a ne izravno, znači zauzimati ravan položaj sa šefom države, što nije dopustivo. Hilafet ne može imati svoje posebne blagajne niti njegove prinadležnosti smiju biti veće od predsjedništva Republike. Čujem da se iznose stvari iz carskih dvora u Carigradu i prodaju po čaršiji. Carski dvori su narodna imovina i vlast je dužna da popiše cijeli inventar koji se nalazi u njima. Kada osoblja u Hilafetu treba svesti na minimum. Francuska Republika ni danas nakon 100 godina svog opstanka, ne dopušta boravak bivšoj francuskoj dinastiji u francuskoj domovini. Prema tome ni Turska Republika ne smije biti tolerantnija prema ljudima koji priželjkuju restauraciju monarhije“.
Kemal Ataturk nije se zaustavio na „konstruktivnoj kritici“. Nakon završenih manevara, u dogovoru sa drugim dužnosnicima, inicirao je ukidanje kalifata. Na dan 01.03.1924. čim je otvorena nova sesija Velike Narodne Skupštine, 50 narodnih zastupnika podnijeli su predlog:
1. Za odbranu Republike o ukidanju Hilafeta i izgonu svih članova dinastije;
2. O ukidanju Ministarstva vjera i rastavi vjere od države;
3. Za unifikaciju cjelokupne nastave u zemlji u nacionalnom duhu i prenošenje cijele nadležnosti u pitanjima prosvjete na Ministarstvo prosvjete.
Dva dana kasnije, u Skupštini je usvojen i zakon po kome je kalifat postao suvišan. Ukinuto je i zvanje kalifa a više od 140 članova osmanske dinastije protjerano je iz zemlje. Istovremeno, gradonačelnik Instabula obavijestio je Abdulmedžida da mora što prije napustiti Tursku.
Ipak, nije sve išlo po predviđenoj proceduri.
Kada su vojnici upali u rezidenciju kalifa, zatekli su Abdulmedžida kako čita Kuran prema jednom, odnosno Montenja prema drugom svjedočanstvu. Nije pružao gotovo nikakav otpor - napomenuo je da bi samo želio da ponese svoj pribor za slikanje. Vojnici su ipak okružili dvorac i presjekli telefonske žice ali se vijest od svrgavanju kalifa i njegovom progonstvu brzo prenijela muslimanskim svijetom.
O ostalim zbivanjima i dešavanjima tog - za mnoge „pravovjerne“ zlokobnog petka - saznalo se znatno kasnije.
Kalifa su iz dvorca izveli prije zore na sporedna vrata a potom ga, sa dvije žene, sinom i kćerkom - sa uperenim puškama (po jednima) odveli na manju prometnu željezničku stanicu Čataldžiju. Ozbiljnijeg otpora nije bilo, sem što je kalifova kćerka Durušehvar viknula kako ne želi takvu „zapadnjačku slobodu“. Šef stanice igrom slučaja bio je Jevrejin i kada je saznao ko su ovim putnici, skuvao im je čaj i rasplakao se kada mu se kalif zahvalio, rekavši da Jevreji duguju veliku zahvalnost kalifima koji su ih otvorenih ruku prihvatili, kada su ih španske vlasti 1492. godine protjerale iz Granade.
Nakon kraćeg zadržavanja u stanici, tog dana, uz kalifa, iz Instabula protjerano je i 36 prinčeva, 48 princeza i 60 djece. Posljednji islamski kalif za svoje prebivalište izabrao je ljetovališta francuske rivijere, uživajući do kraja života u mediteranskom pejzažu i zasluženoj mirovini. Često se mogao vidjeti kako neprimjetno hvata skice mediteranskog krajolika ili šeta promenadom, sa neizbježnim suncobranom.
Umro je avgusta 1944. godine u svom otmjenom domu u 16. arondismanu, na Bulevaru Suše, u komšiluku vojvode i vojvotkinje od Vindzora, dva dana prije nego što će Pariz biti oslobođen. Njegovi posmrtni ostaci prenijeti su deset godina kasnije u sveto mjesto islama - Medinu.
***
Ukidanjem kalifata (hilafeta) Turska se oslobodila i jednog teškog balasta iz vremena otomanske imperije. Sada su zaživjele svjetovne institucije, sprovedene teške i bolne reforme - odvojena je džamija od države, ukinuto Ministarstvo vjera. Turska je od teokratske monarhije postala laička republika, fes je ustupio mjesto kačketu, arabica latinici, šerijatski sudovi redovnim...
Zakonom zabranjeno ispoljavanje podrške kalifatu
Četvrtog marta 1924. godine, posljednji kalif sa poputbinom od dvije hiljade američkih dolara - iz turske državne blagajne - Orijent expresom otpremljen je Švajcarsku.
Kratkotrajna konfuzija u pokušaju izbora novog kalifa, za koga su predlagani padišah Avganistana i imam Jemena - nije dala značajnije rezultate. U martu 1925. godine, uslijedio je novi udar na kalifat - zakonom je zabranjeno i ispoljavanje podrške kalifatu a septembra 1925. godine, poslije ustanka kurdskih plemena djelimično podstaknutog od pristalica kalifata, raspušteni su brojni derviški redovi, bratstva i sekte.
( Nebojša Knežević )