Dašo bez „bube” ne može već pola vijeka

Sedamdesetogodišnji Kolašinca Miroslav Dašo Puletić već pola vijeka druguje sa popularnim “bubama”, a kaže da je imao više od 25 tih kultnih njemačkih vozila.

U razgovoru za “Vijesti“ tvrdi da to nije “ni opsesija ni prevelika ljubav, no čista potreba i praktičnost“.

Ističe da su mu životne okolnosti dozvoljavale da kupi mnoga druga auta, što je i činio, ali da bar bez jedne “bube” ispred kuće nikada nije bio. Sada ih je u dvorištu tri - po jedna za grad, planinu i za djelove.

Iz bogatog životnog, ali i automobilskog iskustva, kaže: “Ima auta kavih ‘oćeš, no ni jedno ‘bubi’ ravno nije“. Ističe brojne prednosti legendarnog vozila, nastalog još 1933. godine nacrtom Ferdinanda Poršea.

“Imao bih mnogo o tome da pričam. Jedina zamjerka je što nijesu mnogo udobna, ali ostalo - nema mane. Vazdušno hlađenje, izdržljivost, bar meni jednostavna popravka... Vozilo pouzdano i po planinskom terenu i na dugim putovanjima... Zbog čega bih drugo auto poželio? Prvu sam kupio prije 50 godina. Uvijek sam imao bar po dvije registrovane. Sada mi je omiljena ova koju sam dobio od prijatelja Dragana Rakočevića. Planirao sam da izdrži do kraja mog života“, kaže Puletić za “Vijesti”.

Priča da je u “bubi” s porodicom obišao države stare Jugoslavije, ostale evropske zemlje, ali stizao i do ispod najviših vrhova Bjelasice, Komova, Sinjavine... Folksvagenovim vozilom dolazio je iz Njemačke, gdje je radio tri godine, i u rodni grad. Po kiši, snijegu, makadamom i asfaltom...

“Ako se i negdje pokvarila, nikav problem. Nijesam morao da zovem majstore, to sam rješavao sam, na licu mjesta... Sjećam se jednom, u kolima je sa mnom bio prijatelj Miško Raketić, i prošlajfovala lamela. Ja za čas to sredim i nastavimo dalje. Na Bjelasici sam izvukao i džip srpskih turista, koji se bio zaglavio. Lance na planini stavljam i ljeti, to mi omogućava lakše kretanje strmim livadama. Zahvaljujući tome, uspio sam da izvučem to terensko vozilo, iako je vozač mislo da se sprdam. Bilo je svakavih dogodovština s mojim ‘bubama’“.

Sugrađani ga znaju kao ljubitelja planine, a tvrdi da njegovo auto izdrži i po tri mjeseca ljeti svakodnevni odlazak i povratak s Bjelasice. Ponosan je i na to što pri vrlo niskim temperaturama, kad puno drugih vozača u Kolašinu ne uspijeva da pokrene vozilo, on “upali iz prve“.

Kao mladić je radio u njemačkoj automobilskoj industriji, ali u tom “kapitalističkom svijetu“ izdržao je tri godine. Nakon toga bio je upravnik kolašinske Pošte.

Važi za dobrog auto-majstora, kod kojeg su kolege nerijetko dolazile po savjet.

Priča da je djelove za “bubu” još lako nabaviti, uglavnom u Srbiji, ali da postaju sve skuplji.

Pored “buba”, kaže da je volio je i “VW” dvosjede.

“Tražili su mnogi da kupe ova kola od mene. Odbijao sam. Nemam ja potrebe za drugim automobilom. Šta će mi da kupim neko od ovih modernih, pa kad krenem na Bjelasicu da se sjekiram više no što kola vrijede. Ovako, uživam i uzdam se u svoja kola. Na daleke puteve više ne idem. Od kako nema Jugoslavije, nemam potrebu ni da putujem u okruženju. Kad, ipak, odem negdje izvan Kolašina, izazivaju ova kola veliku pažnju, a meni pomalo čudno...“

Sjeća se i da se jednom vozeći “bubu” oprobao i kao vozač na trci od Berana ka Rožajama. Davno je bilo, kaže, ali se sjeća da je na cilj je stigao treći, ali je tu poziciju prepustio “vozaču kojem su bodovi bili potrebni za neku međunarodnu trku“.

Vožnja omiljenim Dašovim kolima, kojima je vjeran pola vijeka, nije najudobnija, ali biti suvozač tog duhovitog, visprenog Kolašinca, čak i nakratko, garantuje prijatan privid “povratka u prošlost“. Njegova priča o automobilima je priča o posvećenosti i uživanju u putovanjima. I priča o vožnji koja nije trka s vremenom i za prestižom, već sigurna i opuštena potraga za zadovoljstvom.

Hitlerov “narodni automobil”

Priča o “bubi” počela je 1933. godine nacrtom Ferdinanda Poršea. To je bio odgovor na zahtjev i ambiciju Adolfa Hitlera da proizvede jeftin narodni automobil, namijenjen svim slojevima stanovništva. Vozilo zaobljenih linija, u nacističkoj terminologiji nazvan KdF (Snaga kroz radost), počeo je da se proizvodi 1939. godine, a tokom Drugog svjetskog rata vozili su ga njemački vojnici na bojištima od Rusije do sjeverne Afrike. Tek dvije godine nakon završteka rata mogli su da ga kupe civili. Taj model je smatran njemačkim ekonomskim čudom, a do 1955. proizvedeno je milon primjeraka. Nakon samo tri generacije tog modela, prestao je da se proizvodi u junu 2019.

( Dragana Šćepanović )