Moramo da pričamo o „državi“

Imajući u vidu koliko je naše društvo brzo u osudi neodmjerenih, neopreznih, ružnih izjava nezavisno od toga da li onaj koji ih izrekne ima realnu moć da izrečeno sprovede, neobično je da je ova izjava predsjednika vladajuće partije i države ostala bez osude.

Gornji citat partijskog predsjednika nije ništa manje sporan zato što je upućen državnim službenicima, jer bi i oni trebali da imaju pravo na ličnu nezavisnost kao i svi ostali pojedinci u državi.

Takođe, u razradi te izjave, Đukanović pominje da je najbolje da oni koji žele biti nezavisni ne treba da žive u ovoj državi, što je jedna zastrašujuća poruka sa tako visoke adrese koja treba da zabrine apsolutno sve građane. Štaviše, on govori o jednom preovlađujućem tumačenju toga šta je država i koji je odnos u relaciji država - građani.

Jedan ključni problem, koji isplivava na površinu kad god je neograničena vlast Demokratske partije socijalista na klimavim nogama je pitanje toga šta je “država”, šta je “državni interes” ili bilo koja druga vulgarizacija ionako štetne teze Džona F. Kenedija iz njegovog inauguracionog govora “ne pitajte šta država može da učini za vas, pitajte šta vi možete da učinite za državu”.

Kada se tako stvari postave, imamo osjećaj da je država neki Bogom-dani entitet, nešto što postoji nezavisno od nas koji u toj državi obitavamo. Čini se da je privilegija što država postoji, te da je na nama da sve uradimo da državi bude dobro, a biće joj dobro ako budemo radili po instrukcijama „elite“. Takva država uvijek nešto zahtjeva od nas, traži nam da budemo pokorni, da budemo strpljivi, da trpimo radi njenog boljitka, a mi smo već blagosloveni što živimo u tako divnoj tvorevini, mi smo privilegovani samim postojanjem države.

Politička teorija pak kaže drukčije - države kao i sve druge ljudske zajednice su nastale iz čiste potrebe i tu su da nam služe. Teorija „Društvenog ugovora“ o kojoj su pisali velikani kao što su Hobs, Lok i Ruso, govori upravo o zamišljenom istorijskom momentu u kom smo kao individue pristali da predamo dio naših naizgled neograničenih sloboda kako bi, u zajednici, mogli skupa da se borimo protiv onog protiv čega ne bi mogli sami.

Država je tu da nas zaštiti od poplava, zemljotresa, zaraznih bolesti, da nam garantuje bezbjednost i pravo na život. Ta, prirodna prava, kako ih je Džon Lok definisao, su razlog zašto država postoji. Ona treba da garantuje pravo na život, pravo na praktikovanje slobode koja ne ugrožava tuđu slobodu, pravo na posjedovanje imovine čije posjedovanje ne ugrožava tuđa prirodna prava. Ovakvo shvatanje države je jasnije - ona je tu radi nas, ona je politički totalitet ljudske zajednice stvorena da nam pomogne da se izborimo sa izazivmo koje ne bi mogli prevazići sami.

Nije sporno da osjećate pripadanje zastavi, da vam je toplo oko srca dok slušate himnu, da se radujete uspjehu reprezentacije, da doživljavate podvige predaka ili onih koji su dijelili ovaj geografski prostor kao svoje. Pripadanje je najnormalnija ljudska potreba, jer smo rođeni sami, bačeni u svijet bez pitanja i onda sve radimo kako bi savladali tu samoću, tu izgubljenost. Kako kaže Meša Selimović: „Nešto mora biti moje, zato što je sve tuđe, i prisvajam ulicu, grad, kraj, nebo koje gledam nad sobom od djetinjstva. Zbog straha od praznine, od svijeta bez mene.“

Postoje razne forme pripadanja, a pripadanje svojoj naciji i svojoj državi se ističe među njima po intenzitetu. Ali to pripadanje nas ne smije zbuniti u pogledu toga ko je bio prvi i ko je tu zbog koga. Države smo stvorili radi sigurnosti pa i radi pripadanja, i one treba da ispunjavaju tu svoju svrhu. Društvenom ugovoru treba dodati da živimo u predstavničkoj demokratiji - glasamo na izborima za svoje predstavnike u skupštini kako bi oni sprovodili našu volju, kako bi nas „predstavljali“. Samo dok nas autentično predstavljaju, dok sprovode odluke koje imaju većinsku podršku naroda (a te odluke ne ugrožavaju nečija prirodna prava) vlast je legitimna i demokratija vrši svoju svrhu.

Kako se onda ovaj zdraviji odnos prema državi može ilustrovati u današnjem trenutku? Od početka godine dešavaju se najveći protesti u istoriji Crne Gore. Oni su mirni, dostojanstveni i na njima se traži neobično malo - uklanjanje 3 sporna člana Zakona o slobodi vjeroispovjesti, popularno nazvanog Bezakon. Nesumnjivo je da je velika većina naroda protiv zakona, jer čak i ako uzmemo režimske brojke sa protesta, to opet znači da je većina na „strani litija“. Razlog tome je što ne mogu svi doći na protest, neki su bolesni, neki moraju da rade, neki čuvaju djecu, nekima ne prija gužva, neki nisu tu trenutno.

Samim tim, na jednog prisutnog na protestu, dolaze još makar dvoje ili troje onih koji se ne slažu sa zakonom. Kada u to uračunamo neopredjeljene (ili ako jednostavno suprotstavimo broj na litijama i na kontramitinzima), jasno je šta većina naroda želi. Šta je onda na državi da uradi? Šta je na političarima da urade? Ne treba da učine mnogo -treba da shvate da je država tu zbog građana, a da su oni, kao poslanici, ministri, radnici zaposleni od istog tog naroda da ih predstavljaju, da sprovode njihove odluke. Ne postoji državni interes razdvojen od interesa građana. Ako želimo državu svih građana, ako želimo legitimnu državu stvar je više nego jasna - odluke koje nemaju utemeljenje među građanima moraju biti povučene.

Nije na političarima da svoje odluke nameću nama, jer nismo mi odabrani od njih, već oni od nas i nije njihov mandat na izborima neograničen. Da parafraziram predsjednika stranke i države - ako želite biti beskonačno nezavisni u vašim poslaničkim odlukama, bolje da mijenjate posao i najbolje - obnovite znanje o tome šta je demokratija.

Autor je profesor filozofije i kolumnista

( Stefan Đukić )