U prošlosti je spas

Ian Anderson, frontman dugovječne grupe Jethro Tull, prije nekoliko mjeseci u jednom je novinskom intervju, među ostalim, kazao i sljedeće: “Plaćam visok porez i ponosan sam na to. Vjerujem da na taj način isplaćujem dug svojoj zemlji”. Da nije Englez nego Hrvat, njega bi nakon intervjua prisilno hospitalizirali. Jer, u našoj se zemlji patriotizam ne mjeri čistoćom fiskaliziranih računa nego udaranjem u prsa, revanjem borbenih pjesama i, više od svega, ispovijedanjem mržnje prema drugima i drukčijima.

Da je našijenac, Anderson bi se ovom izjavom dvostruko kompromitirao: priznao bi kukavičku slabost, jer uredno plaća svoje račune, i izrazio ponos što je takav, dakle, pičkica. Hospitalizaciju bi mu preporučila čak i moja malenkost, jer bi takav naivac na slobodi lako mogao dobiti batine, pa mu je bolje skloniti se iza visokog zida zatvorenog bolničkog odjela.

Čak i da jest kojim nesretnim slučajem Hrvat, Anderson sigurno ne bi mogao biti hadezeovac. Ta stranka, pokušavaju nas uvjeriti, nije monolit, konačno, u njoj već tjednima bijesni rat do istrebljenja, ali kako vrijeme prolazi sve je jasnije da se radi o sukobu koji je dramatičan koliko i žovijalna opereta.

Za početak, oko čega se to partijci glože? Bilo bi logično očekivati da se razlikuju u pogledima na budućnost stranke i države. Vječna je to priča: dok se jedni trude konzervirati stare, provjerene vrijednosti, drugi bi radije iskoračili naprijed, pa makar i u nepoznato. Jednima je draže stajati u mjestu da ih tako mimoiđu rizici ili makar iznenađenja, drugi bi htjeli osjetiti vjetar u kosi dok strelovito jure ususret novim izazovima.

Samo u HDZ-u nitko ne želi birati između sadašnjosti i budućnosti. Jedino što njih zanima jest prošlost. A kad kažem njih, mislim i na tobožnje lijeve (ustvari na oportuniste bez ideologije) i na klerikalne desne (manje ili više nostalgične prema vremenima kojih se civilizirana Europa stidi).

Tko pokuša usporediti ključne točke tzv. programa jednih i drugih, shvatit će da oni o budućnosti ne govore ni slovca, čak ni o sadašnjosti, ali se zato gorljivo natežu oko prošlosti. Tako se, primjerice, nisu kadri dogovoriti ni tko među njima zavrjeđuje titulu većeg izvornog tuđmaniste.

Kao da je vrhovnik nulti, grinički meridijan, pa odstupanja od njega treba mjeriti stupnjevima i tako dijeliti hadezeovce na njemu bliske i one koji su se odmetnuli daleko. I jedni i drugi ne bi htjeli partiju i državu fiksirati u nekoj budućoj točki na vremenskoj crti, nego ih žele odvući natrag, što dalje, to bolje.

Dakle, u vrijeme kad se nazdravljalo traktorskim kolonama, lopatama dijelilo odlikovanja i činove, rasprodavalo nacionalno bogatstvo i stvarala patriotska kasta, kad su se zločini u ime najprizemnije pohlepe brendirali kao junačka djela, a njihovi počinitelji slavili kao uzori mladim generacijama. Naime, sve nabrojeno u samoj je srži takozvanog izvornog tuđmanizma, pokreta izraslog na jednoj bijednoj knjizi (“Bespuća povijesne zbiljnosti”) i operacionaliziranog združenim snagama udbašije i ustašije.

Oko nasljednog prava na ta vremena i vrijednosti ovih se dana natežu hadezeovci, i to je jedino što ih zanima: povratak u prošlost koja nam je presudno odredila jadnu sadašnjost i osudila nas na život s malim izgledima za pristojnu budućnost. HDZ zapravo nije ništa drugo negoli pokret nostalgičara, ljudi koji bi najradije utekli od ove grozne, tehnološki komplicirane i demokratski zagađene sadašnjosti, i vratili se u dane ponosa i slave kad je sve bilo moguće, a skoro ništa nije bilo kažnjivo, kad su ih novinari mogli uzrujati, odnosno uplašiti samo ujutro, a ne kao danas, kad to čine 24 sata dnevno.

Melankolični hadezeovci čeznu za vremenima kad nije bilo imovinskih kartica, nego samo imovine, osobito ako je srpska ili socijalistička, servirana na izvol’te. Srce im se para kad se sjete vremena u kojima se nije stvarala samo država, nego i biografije, i to iz ničega: tko je bio dovoljno poduzetan ili prikladno umrežen preko noći je od nikoga mogao postati netko.

I kako od njih očekivati da se odreknu slatkih uspomena pa kao Scarlett O’Hara kažu: “Sutra je novi dan”. Oni žele stari dan. Novoga ne bi štapom takli. Eto ga Ianu Andersonu! – poručili bi hadezeovci da su uopće čuli za njega. I fakat, više je budućnosti pred ovim ostarjelim pjevačem i flautistom, nego pred ukupnim članstvom HDZ-a, uključujući i partijsku mladež. Da poživi još samo jedan ili dva tjedna, opet bi imao više budućnosti od hadezeovaca koji ionako žive samo od recikliranja prošlosti.

(slobodnadalmacija.hr)

( Ivica Ivanišević )