Život sa koronavirusom: Ne možeš da se družiš i zagrliš prijatelja na ulici

Za agenciju Beta Luka Zanoni, glavni i odgovorni urednik OBC Transeuropa

Pet sati poslije podne, završio sam sa poslom i izlazim da malo prošetam psa, kao obično. Sve je tiho, sve je pusto, nikog nema.

Glavni trg u Lodiju (Lodi), gradiću od oko 45 hiljada stanovnika tridesetak kilometara od Milana, je prazan.

Sve radnje su zatvorene, osim apoteka, prodavnica hrane, duvana i kioska sa novinama.

Građani cijele Italije su dobili strog savjet da ostanu u kući.

Policija kontroliše saobraćaj i kretanje ljudi.

Ako kršite zakon, možete dobiti kaznu ili otići u zatvor.

Ako idete nekud zbog posla ili neke druge potrebe, morate da ispunite formular Ministarstva unutrašnjih poslova i navedete razloge zbog kojih se krećete.

Naravno, nikome ne prijaju takve mjere, budući da suspenduju osnovna ljudska prava, kao što je sloboda kretanja, i bitno utiču na svakodnevni život.

Ukratko, situacija podsjeća na atmosferu iz filmova o globalnim katastrofama.

Sve je počelo ove zime, u oblasti u kojoj živim, a epicentar je bio desetak kilometara od Lodija, u gradiću Kodonjo (Codogno), koji je postao poznat u svijetu u roku od nedjelju dana.

Odmah su zatvorili to područje (oko 50.000 stanovnika i desetak opština) i proglasili "crvenu zonu": niko ne može da izađe iz nje, niti da uđe u nju. Osim policije bila je prisutna i vojska, da čuva "granice".

Do prije dva dana od ranog jutra do kasno uveče mogle su se u gradu čuti sirene hitne pomoći svakih 15-20 minuta.

Sada se to dosta smanjilo, a po prvi put u Kodonju nema novih zaraženih.

Prvi zaraženi, čovjek od 38 godina, počeo je sam da diše i može da govori.

Hoću da vjerujem da ide polako na bolje.

Naravno da kraj još nije blizu, ali se nešto ipak pomjera, barem ovdje gdje je prije tri nedjelje sve počelo.

Na početku su ljudi govorili da je to kao običan grip, mada je smrtnost bila veća od običnog gripa. Kad su rekli šta se tačno dešava, zavladala je panika.

Mogu reći da se nisu svi mediji ponašali odgovorno. Neki su čak širili paniku, jureći za senzacijama. Ponašali su se tabloidno, onako kako mi novinari u ovakvim situacijama nikada ne treba da se ponašamo.

Od prije tri nedjelje stvari su se razvijale dosta brzo.

"Crvena zona" je postala cijela Lombardia (oko desetak miliona stanovnika) i Veneto, pa onda još 14 pokrajina, da bi na kraju i cijela zemlja postala jedna ogromna "Crvena zona" od oko 60 miliona stanovnika.

Život se odjednom promijenio. Neki su to uporedili s ratom, ali nije to isto.

Jer, kad ste u ratu, znate ko je neprijatelj, a i ljudi mogu da se druže, makar u podrumima i skloništima gdje dijele strahove i međusobno se ohrabruju.

U ovoj situaciji "neprijatelj" može da bude i tvoj najbliži prijatelj jer niti ti znaš da li je on zaražen, niti on zna da li si ti zaražen.

Sve u svemu, ljudi su prinuđeni na međusobno udaljavanje - ne možeš da se družiš, ne možeš da zagrliš prijatelje koje srijećeš na ulici...

A mnoge druge stvari zaista jesu kao u ratu.

Ekonomske posljedice su, recimo, katastrofalne. Danas (četvrtak) berza u Milanu je zatvorena na rekordnih minus 16,9 odsto, što niko ne pamti u zadnjih 30 godina i više. Biće nam teško da se podignemo barem što se privrede tiče.

Škole su zatvorili odmah, s razlogom, i to sve. Bilo je neophodno jer bi se zaraza nekontrolisano širila. Djeca su morala da se suoče s učenjem na daljinu.

Neki su poslije prve nedjelje počeli časove "u strimingu", neki kasnije, svaki grad i svaka škola u skladu sa svojim mogućnostima.

Rad škola "na daljinu" bolje funkcioniše s đacima u srednjim školama, dok je u osnovnim to malo teže.

Nemaju svi kompjutere u kući ili su i roditelji počeli da rade od kuće pa im treba računar zbog posla, a ni svi nastavnici nisu na istom stepenu digitalne pismenosti.

U mnogo slučajeva učenje na daljinu se pretvorilo u gomilu domaćih zadataka za djecu.

Naravno, djeca u osnovnoj školi ne mogu sama dobro da se organizuju, odnosno rade samostalno, pa dio posla pada na leđa roditelja koji međusobno jako mnogo pričaju o - školskim zadacima.

Najveći problem je, naravno, zdravstveni sistem. Srećna je okolnost (bez cinizma) da je virus prvo pogodio dva dobro razvijena regiona - Lombardiju i Veneto, mada se i tu pokazao nedostatak bolničkih kreveta i respiratora.

Prije nekoliko dana je javljeno da je preko tendera nabavljeno još 5.000 respiratora (ukupna vrijednost 185 miliona eura), a prva tranša treba da bude dostupna od 13 marta.

Bolnice su pod velikim pritiskom jer je skoro polovina zaraženih hospitalizovana. Tako je i u Lodiju.

Ljekari i medicinske sestre rade non-stop. Duplirana su mjesta za intenzivnu terapiju, a stigli su u pomoć i "Ljekari bez granica".

( Agencija BETA )