Voz - ogledalo društva

Sjedjeti u vozu uronjen u svoj jedinstveni intimni svijet, a ipak biti dio putničkog korpusa koji vas okružuje i s kojim, htjeli ne htjeli, dijelite putničku sudbinu, uvijek je imalo neke naročite draži. Ta sprega jednakosti s ostalim putnicima na jednoj, i sloboda da se u mislima otisnete u samo vama dostupne svjetove na drugoj strani, bili su i ostali dio doživljaja vožnje vozom. U Skandinaviji, gdje se dijalog ne pokreće samom činjenicom da su se ljudi našli zajedno na malom prostoru, ovo je skoro, pa pravilo. Opservirate oko sebe koliko hoćete, gledate putnike kako su odjeveni i gdje im je pogled upućen, gotovo voajerskoj radoznalosti dajete neograničen zamah. Naročito je interesantno pratiti šta putnici čitaju. Prema dnevnim novinama u koje su zadubljeni, i pogotovo prema tekstu koji čitaju, određujete do mile volje njihovu političku orijentaciju i politički temperament. Doduše, tih što čitaju dnevne novine sve je manje u vozovima i ova vrsta sporta, nažalost, pomalo je već prošlost. Dar-mar su unijele besplatne novine i društvene mreže. Istina, besplatne novine, koje su vam kolporteri utrpavali, prije nego što ste postajali svjesni šta imate u rukama, trajale su kratko. Pogrešne procjene da će oglasi i reklame, zbog brojnosti čitatelja poletnih na džabaluk, biti dovoljni da finansiraju ovakav tip javnih glasila, došle su ih glave. Skoro da su se sve ugasile i nestale netragom.

Društvene mreže su, naravno, druga priča. Stavljajući ranije pasivnog konzumenta tradicionalnih medija u aktivnu ulogu, one su napravile revoluciju, tako da ne može biti govora o povratku na staro kada su u pitanju mediji, svidjelo se to nekome ili ne. Status aktivnog sudionika u događajima niko više ne može oduzeti kakvom fejsbuk ili tviter aktivisti. Uostalom, tu se preselila i sva svjetska politička elita, tako da američki predsjednik Tramp nije više čudo sa svojim tvitovima odaslanim u kasne sate kao u početku svog mandata. Brzo je od ogromnog broja umreženih sljedbenika dešifrovano da se na taj način saznaje više, i to iz prve ruke. U svakom lokalnom vozu možete od ranog jutra biti sigurni da su ovi surferi aktivni, da potonuli u smart telefoniju šalju svoje političke i sve druge stavove širom digitalne mreže. Njihov digitalni svijet još malo pa je odsječen od ovog oko njih. Jedina veza su kakva kafa ili makiato, eventualno jedan svjež kroasan, ili parče kakve bezimene pice.

U našim krajevima, srećom, obnovljen je zadnjih godina ovaj vid transporta. Na relacijama koje pokrivaju glavne turističke destinacije, one koje povezuju veće gradove unutrašnjosti sa Jadranskom obalom, saobraćaju vozovi koji su svugdje u svijetu slični. Imaju wi-fi priključak, vagon-restoran i pristojan toalet. Sve je u njima u funkciji i na nivou koji je opšteprihvatljiv. Tako je bar na relaciji Sarajevo-Mostar - ponekad i Ploče. U tom vozu je prilično udobno i vlada neka vrsta mira i tišine koja je zajednička svim sličnim vozovima na zemaljskoj kugli.

Lokalni voz koji je, isto tako srećom, obnovljen, druga je priča. Onaj koji saobraća u cik zore između Zenice i Sarajeva, npr, više je kopija onog starog lokalnog voza od prije rata i atmosfera u njemu daleko je od umivene i globalistički jednolične atmosfere u ovim prvim tipa intercity vozova. Lokalni voz ostao je dosljedan sebi i svom imenu, odražava lokalni život i lokalnu atmosferu. Tu se mirisi domaće šljive i domaćeg bureka miješaju s pričama i dogodovštinama proteklog dana. Slušate priču o daidži koji dolazi nejajavljen, navodno samo na kafu, a ostaje cijelo popodne, iako je sutra radni dan i treba se odmoriti, o ženinom zvocanju da je sve opet poskupilo i da je mjesečna fasunga sve skromnija i skromnija, da se sinu i kćerki ne može nadavati para za džeparac, a gdje su još telefoni i pretplate. Nekako kao da ulazite u životno tkanje svijeta koji vam nije blizak, a ipak znate da on postoji i da je tu negdje oko vas. Iako niste dio priče i trudite se da održite distancu, brzo osjetite da ste uvučeni u narativni diskurs koji je definisan samom činjenicom da sjedite u istom kupeu čiji putnici putuju u istom pravcu kao i vi.

Nešto od ove atmosfere prisnosti koja se u našim lokalnim vozovima, još malo pa podrazumijeva, kao da se prenijelo i na avionski saobraćaj. Naravno, na one destinacije koje su pune našeg svijeta. Tako ako putujete na relaciji Malme-Tuzla nikada nećete biti usamljeni, dovoljno je da vas neko u čekaonici zamoli da se malo pomaknete, ili da nečije dijete uperi pogled u vas, pa da dijalog počne. Osim toga, avionske karte za naše krajeve nisu više skupe kao nekada, ljudi putuju češće i sreću ista lica. Pogotovo ljudi na socijalnoj pomoći, uprkos rizicima da budu presretnuti od skandinavskih nadležnih vlasti i uhvaćeni u nedozvoljenim aktivnostima kao što su neprijavljena putovanja, putuju često. Wizz-airovi avioni još malo pa liče na lokalne vozove i autobuse. Priča o visokim porezima u Švedskoj i Danskoj miješa se sa pričom o komforu u novoizgrađenim kućama po Bosni, Makedoniji i drugim dijelovima nekada nam zajedničke države. Tom komforu se hrli jer obezbjeđuje opuštenost i vraća izgubljeni status i predstavu o sebi koja je poljuljana ovdje na Sjeveru Evrope gdje socijalna država mjeri sve ljude istim aršinom ma odakle došli. Među ovim putnicima koji avionski saobraćaj koriste kao lokalni transport je i dio mlađe populacije koja spretno nalazi poslove u ovim dijelovima svijeta, ali kako nema trajne boravišne dozvole, ili sređene papire kako se to u žargonu kaže, putuje često tamo-ovamo. Prepoznajete ih jer su obučeni sofisticirano i drže se pomalo distancirano od prisnosti kojoj teži ostatak putnika, naglašavajući tako svoje nepripadanje ovima, ili tek pripadanje uslovljeno prostorom i činjenicom da se nema drugog izbora. Izbjegavanje pogleda i brzi nestanak u svijet sms - telefonije samo potvrđuju ovu tvrdnju. Kakvi će izgledati vozovi budućnosti i šta će pružati putnicima, svakako je interesantno pitanje. Da li će se sve svesti na povećanje brzine i povremene pokušaje renesanse luksuza prošlih vremena kao u slučaju Orient expressa, ostaje da se vidi. Što se tiče komfora, voz ga zaista pruža. Možete kombinovati prevoz jer u posljednje vrijeme ima mjesta i za vaš bicikl u posebno određenom vagonu, možete jesti i piti, dozvoljeno je, a ima i kupe za one koji žele potpunu tišinu nenarušenu ljudskim glasom i telefonskom zvonjavom. Voz slijedi savremene trendove, zadržavajući uvijek nešto od humane dimenzije ljudskog zajedništva. Naravno, nije prijatno kad vam u kupe voza kojim se vozite na relaciji Pariz - Barcelona upadne policija u potrazi za ilegalnim emigrantima, ili kad čujete za okršaje noževima na najprometnijim željezničkim sstanicama Kopenhagena, ali to je dio našeg svijeta i naše stvarnosti od koje ne možemo, sve i da hoćemo, pobjeći.

( Ljiljana Bulajić )