Zašto danas nema novih Vinavera

Knjiga eseja Doba heroja univerzitetskog profesora Zorana Paunovića o suštinskoj vezi rokenrola i književnosti nastala je iz mnogo skromnijih razloga no što su joj realni dometi. Naime, svaki od tekstova ima svoj konkretan povod; neku godišnjicu, gostovanje autora, objavljivanje knjige ili albuma/CD-a, koncert. Svi oni u zbiru govore o toj produženoj ruci muzike - stihu koji i da hoće nije samo ukras tonu, ili ravnopravni dio tog jedinstva - već samostalna vrijednost koja nadilazi muziku i odlazi u trajanje. Paunović upravo piše o vrijednostima koje su stečene u prošlosti, a nijesu tzv. bolja prošlost. On ih besprekorno i duboko analizira, trezvenom i odmaknutom umnošću i zacementiranom osjećajnošću. Otud ovdje veze Blejka i Morisona, ali i Džarmuša; “Nobela”, Remboa, Ničea, Džojsa sa Dilanom; Lorke, Selindžera, Džojsa sa Koenom. Paunovićevu knjigu Doba heroja ojavila je Geopoetika.

Zoran Paunović rođen je 1962. godine u Boru, diplomirao 1985. godine na Katedri za engleski jezik i književnost Filološkog fakulteta u Beogradu, magistrirao 1989, na istoj katedri, doktorirao 1995. u Novom Sadu. U zvanju redovnog profesora, predaje englesku književnost 19. i 20. vijeka na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu i Filološkom fakultetu u Beogradu. Autor je knjiga eseja: Gutači blede vatre, Istorija, fikcija, mit, Prozor u dvorište i više od stotinu stručnih i naučnih radova iz oblasti angloameričke književnosti. Bavi se i književnim prevođenjem: pored ostalih, prevodio je i romane Džejmsa Džojsa, Džozefa Konrada, Vladimira Nabokova, Džulijana Barnsa i Dona De Lila.

Vaša knjiga eseja “Doba heroja” bavi se suštinskom vezom rokenrola i književnosti. Pišete o: Vilijamu Blejku, Džimu Morisonu, Džimiju Džarmušu, Bobu Dilanu, Leonardu Koenu, Endiju Vorholu, Lu Ridu, Bitlsima, Rolingstounsima, Džimiju Hendriksu, Pink Flojdu, Dejvidu Bouviju, Džoan Baez, Hjuu Loriju, Brusu Springstinu, Džoniju Štuliću i Darku Rundeku. Kako ste birali ove pjesnike?

- Moglo bi se reći da su zapravo oni birali mene. Jer, dobro pamtim prvi susret sa svakim od tih stvaralaca, i onaj utisak istovremene očaranosti i nekog čudnovatog prepoznavanja, osjećaj da otkrivam nekakav čaroban univerzum za koji, premda mi djeluje poznato i blisko, dotad nijesam ni znao da postoji, a koji će od tog prvog trenutka nadalje zauvijek ostati dio mog sasvim ličnog svijeta. Želio sam da ovom knjigom iscrtam svojevrsnu mapu tog svijeta, sa željom da ga baš takvog trajno sačuvam, ali i da ga ponudim čitaocima, s nadom da će bar neki od tih čitalaca u nekima od mojih junaka pronaći svoje junake. Nijesam, dakle, imao cilj da glorifikujem umjetnike o kojima sam pisao, već prije svega da podsjetim na ljepotu i uzvišenost djela koja su nam ostavili, i koja u sve manje lijepom i sve manje uzvišenom svijetu u kome živimo iz dana u dan postaju sve dragocjenija.

Pjesnici o kojima pišete ilustruju na neki način tragiku ljudskog života. Pa, jesu li zaista oni heroji?

- Jesu, prije svega po tome što u suočavanju s vlastitim sumnjama i uvjerenjima, radostima i jadima, ushitima i očajanjima, nikada nijesu zastajali na pola puta: s bespoštednom, često zastrašujućom i još češće autodestruktivnom iskrenošću, umjeli su da koračaju stazama kojima prije njih niko nije prošao. A kojima su poslije njih hodili mnogi, i kojima će se još dugo koračati, unedogled. Velika se umjetnost prepoznaje, pored ostalog, i po tome što artikuliše velike istine koje su oduvijek bile tu negdje kraj nas, a nijesmo umjeli da ih iskažemo. Zato u velikim pjesmama uvijek pronalazimo i odjeke vlastitog iskustva, ponekad i onog koje nikad nijesmo proživjeli. O tome u knjizi Doba heroja svjedoče Blejkov „Tigar“ i Morisonovi „Jahači u oluji“, ali i Koenova „Suzan“ i Dilanova „Sara“, kao i mnoštvo drugih pjesama na koje sam u knjizi pokušao da podsjetim, i ukažem na njihovu neprolaznu vrijednost.

Da li doba heroja u vašoj knjizi asocira na šezdesete i sedamdesete godine prošlog vijeka? Jesu li to neponovljive godine?

- Neponovljive su, naročito šezdesete, prije svega po nepokolebljivoj ali i naivnoj vjeri da se muzikom može promijeniti svijet. Iz te vjere rađala se kreativnost kakva u istoriji popularne kulture nije postojala prije šezdesetih, niti će ikada postojati nakon sedamdesetih godina dvadesetog vijeka: najveći broj epohalnih djela rok-kulture nastao je u deceniji između 1965. i 1975. godine. Tadašnja rok muzika nosila je u sebi energiju pobune koja nije bila samo pobuna protiv društvenog establišmenta, već i protiv svih ograda i stega u umjetnosti. Ta je energija, nažalost, istovremeno bila i energija zablude, i zato je njen moćni talas tako brzo minuo - ali nam je ostavio istinski velika djela.

Sid Baret iz grupe Pink Flojd je snimio jednu Džojsovu pjesmu “Golden Hair”. Kejt Buš pjesmu “Orkanski visovi” inspirisana romanom Emili Bronte. Šta nam govore ova umjetnička preplitanja?

- Govore nam da je umjetnost jedna i jedinstvena, koliko god njeni pojavni oblici ponekad djelovali raznoliko. Ta se jedinstvenost naročito jasno ogleda u primjerima koje spominjete, dakle u sprezi muzike i poezije, koje su iz mnoštva razloga nerazdvojne: zbog toga se tako često međusobno dozivaju, traže i pronalaze kroz vrijeme, pa velika pjesnička djela nastavljaju da žive u muzičkim inkarnacijama, i obrnuto, u nekoj istinski mističnoj simbiozi. Ta povezanost u vremenu nije stvar izbora - ona je sudbinska: Kejt Buš je do Emili Bronte stigla ne posredstvom knjige, koju u vrijeme kad je napisala svoju čuvenu pjesmu još nije ni bila pročitala, već posredstvom filma Orkanski visovi; na ovaj ili onaj način, njih dvije su jednostavno morale da se sretnu, iz velikog romana morala je nekih sto trideset godina kasnije da nastane i velika pjesma. U prilog mističnosti takvih stvaralačkih susreta spomenimo i to da Emili Bronte i Kejt Buš povezuje i isti datum rođenja. To ne mora da znači ništa, naročito ako nijeste skloni vjerovanju u čuda, ali je u najmanju ruku zanimljivo.

U zbirci eseja “Prozor u dvorište” govorite o iskustvu prilikom prevođenja Džojsovog “Uliksa”. Bio je to zaista pravi prevodilački poduhvat. Mnogima je “Uliks” težak za čitanje. A kako je bilo sa prevođenjem?

- Ukratko: neponovljivo. Osim što je jedan od najznačajnijih romana svjetske književnosti, Uliks je i golemi katalog teških i preteških prevodilačkih zadataka; no, dok uzdiše i preznojava se nad tim zadacima, dok s mukom krči sebi put kroz mnogobrojne slojeve i dimenzije Džojsovog teksta, trenutak završetka tog posla prevodilac očekuje ne s nestrpljenjem, nego s nekakvom strepnjom. Jer, takav se posao radi jednom u životu: ako ga ne obavite kako valja, nema popravnog ispita. O tome kako sam ga ja obavio, neka sude čitaoci; kakav god bio njihov sud, meni ostaje sjećanje na sasvim jedinstven prevodilački doživljaj.

Kako birate djela koja prevodite?

- Najprije po sklonosti, odnosno onda kada mi se književno djelo napisano na stranom jeziku toliko dopadne da poželim da taj doživljaj podijelim s drugim čitaocima tako što ću djelo prenijeti u svoj maternji jezik. Potom, potrebno je i da osjetim neku vrstu dodatne bliskosti sa djelom koje namjeravam da prevedem - konkretno, da osjetim da mogu sa tekstom da uspostavim onu vrstu teško opisive, ali neophodne, metafizičke veze koja omogućava prenošenje iz jednog jezika u drugi. Jer, postoje pisci i djela kojima se divim, ali osjećam da mi po jeziku i stilu nijesu dovoljno bliski da bih se osmjelio da se upuštim u prevođenje.

Koje se po vama vještine i znanja podrazumijevaju za dobro književno prevođenje i zašto danas nema prevodilaca kao što je bio recimo, Stanislav Vinaver?

- Važno je, naravno, odlično poznavanje jezika originala i jezika na koji se prevodi. Ovo drugo je čak za nijansu važnije, jer vam u tumačenju smisla izvornog teksta može pomoći mnoštvo različitih izvora, dok se u preoblikovanju tog teksta možete osloniti samo na sebe i svoju literarnu darovitost i vještinu. Naravno, i na sopstvenu načitanost: ponekad neki od velikih pisaca koji su pisali na vašem jeziku zna da vam „došapne“ kako bi trebalo prevesti neku riječ ili rečenicu. Neophodna je i spremnost da se u potpunosti podredimo piscu, i to tako što ćemo se poistovetiti sa njim, ući u njegov način razmišljanja i kazivanja, postati ono što on jeste, ili što je bio u vrijeme dok je pisao djelo koje prevodimo. Konačno, potrebno je i ono tajanstveno „nešto“ što književno prevođenje odvaja od pukog zanata i približava ga umjetnosti. Vinaver je posjedovao to „nešto“, i to se dâ vidjeti u svakom njegovom prevodu. A na pitanje zašto danas nema novih Vinavera, odgovor je jednostavan: prvo, tako daroviti ljudi zaista se rijetko rađaju; i drugo, za većinu današnjih izdavača (čast izuzecima) Vinaver bi bio preskup i prespor. Brzina i isplativost po pravilu su, nažalost, važniji od umjetničke vrijednosti djela i kvaliteta prevoda.

Vrstan ste poznavalac Šekspirovog života i djela. Iz kog razloga je on i danas aktuelan, i kao što Jan Kot reče, “naš savremenik”?

- Jan Kot, jedan od najoriginalnijih i najnadahnutijih izučavalaca Šekspirovog djela, jezgrovito je suštinu Šekspirove veličine sažeo u sintagmu „naš savremenik“. Jer, Šekspir je umio da uoči i u veličanstvenu poeziju odjene najtananije titraje ljudske duše, najdublje čovjekove strahove i nade, najveće radosti i tuge - sva ona vjekovječna osjećanja od kojih je satkan ljudski život u svakom vremenu i svakom podneblju. Zato je on ne samo naš, nego i savremenik svih koji će doći poslije nas.

Predavač ste na anglistici na fakultetima u Beogradu i Novom Sadu. Predajete mladim generacijama. Recite nam kakve su nove generacije studenata? Koliko njih interesuje i kako razumiju književnost? Da li je mobilna tehnologija uzela svoj danak?

- Mobilna tehnologija svakako ne ide u prilog onom, sada već pomalo starinskom, temeljnom i dubinskom razumijevanju književnosti. U današnjem svijetu sve se svodi na kratku i brzu informaciju - dakle, kad je riječ o književnosti, na informaciju „o čemu se radi“ u određenom djelu. U književnosti, međutim, nije toliko važno šta je napisano, jer sve su priče odavno ispričane, već kako je nešto napisano - a o tome nam sinopsisi književnih djela preuzeti s interneta neće reći baš ništa. Književnost se može razumjeti i - što je možda još važnije - osjetiti, jedino u neposrednom kontaktu sa djelom, u promišljenom, pažljivom i posvećenom čitanju. To je ono na šta neprekidno nastojim da ukažem svojim studentima. Budući da su rođeni i odrasli u svijetu digitalne tehnologije, oni katkad u početku budu i zbunjeni tim mojim anahronim i arhaičnim pristupom, no većina ga ubrzo prihvati i doživi kao dobar način za ulazak u uzvišeni svijet literature. Mladi ljudi uvijek su otvoreni za nove doživljaje - samo ih višak druženja s mobilnim telefonima nerijetko sprečava da saznaju za mnoge od tih doživljaja. Naš je zadatak, kao njihovih profesora, da im na takve doživljaje ukažemo, da im otkrijemo stvaraoce i djela koja će trajno oplemeniti njihov život.

Kako napreduje prevod “Fineganovog bdenja” i imate li u planu neke nove i ponovljene prevode?

- Moje Fineganovo bdenje napreduje u neravnomjernom, sinkopiranom ritmu, uslovljenom različitim drugim zadacima koji rad na tom prevodu ometaju i usporavaju. Ipak, napreduje, i to je možda najvažnije. Tako je trenutno „preko reda“ uskočila nedavno objavljena knjiga Džulijana Barnsa, Čovjek u crvenom kaputu, nefikcijska i naglašeno esejistička, ali ipak dovoljno „barnsovska“ da nijesam mogao da joj odolim. Istovremeno radim i na novoj vlastitoj knjizi, studiji u kojoj nastojim da rasvjetlim i raspetljam mnogobrojne niti literarne, ali i sudbinske povezanosti Džejmsa Džojsa i Danila Kiša, pa stoga mislim da se tokom narednih godinu dana neću prihvatati novih prevoda. Osim ako se ponovo ne pojavi neko djelo kome neću moći da odolim.

Koliko se promijenila uloga književnosti u savremenom svijetu, a i kod nas? Knjiga više nije ono što je bila, ni uloga pisca nije ista, ali ipak se zna šta je dobra knjiga koja će preživjeti rešeto vremena, zar ne?

- Ni knjige, a naravno ni pisci, nemaju više onu snagu i uticaj kakav su imali od nastanka pisma do početka digitalne epohe. Danas je informacija na mnogo većoj cijeni nego kreativna misao; informacija je, pritom, brza i kratkotrajna, dok su knjige po svojoj prirodi spore (čak i one koje pročitamo za jednu noć) i napravljene da traju. I upravo će im ta trajnost - po kojoj se, pored ostalog, i prepoznaje dobra knjiga - omogućiti da sačekaju neko drugačije, vjerovatno bolje vrijeme, kada će ljudima ponovo postati važno ono što knjige imaju da im kažu.

Budući klasici su Išiguro, Barns, Mekjuan, Oster...

U svom naučnom radu okrenuti ste prevashodno savremenoj engleskoj i američkoj književnosti. Koji će savremeni engleski i američki pisci ostati zapamćeni kao klasici?

- Među engleskim piscima to su svakako Kazuo Išiguro (kome je Nobelova nagrada i zvanično potvrdila takav status), pa Džulijan Barns (koji Nobelovu nagradu nikada neće dobiti - ne zato što njegovo djelo nije vrijedno tog priznanja, nego zato što je previše popularan, a to u krugovima onih koji o toj nagradi odlučuju nikad nije bilo dobra preporuka), kao i uvijek aktuelni i angažovani Ijan Makjuan. Od američkih, u grupu budućih (možda već i sadašnjih) klasika svakako spadaju Don De Lilo, kao bespoštedni analitičar duhovne pustoši savremene Amerike (ali i čitavog svijeta), i Pol Oster, koji iz romana u roman demonstrira neprolaznu, čudesno blagotvornu moć velikih priča o naoko sasvim običnim ljudima i događajima.

( Vujica Ognjenović )