ZAPISI SA UŠĆA
Brisel - gutljaj iznenadne smrti
Otpiješ gutljaj „Iznenadne smrti“. Osmotriš čovječuljka koji je mokrio i po kukastom krstu i po teroristima. Ako je tačno da je Belgija „Balkan Zapada“, onda bi Brisel mogao da bude - zapadni Beograd
Proljeća 1998. sam sa grupom postdiplomaca na ekskurziji u Briselu. U Ahenu proučavamo evropske integracije, a centar tog eksperimenta je Brisel. Bujanje evropske administracije podarilo je gradu panevropski imidž koji je u očima mnogih Evropljana duboko protivrječan.
Više Evrope, manje Evrope
Jednima nikada dosta Evrope. U njoj vide spas od vjerske isključivosti i uzajamnih istrebljivanja kojih je evropska istorija puna. Čak bi se moglo reći da je ukupna istorija Kontinenta nasilni izgred sa srećnim pauzama.
Drugi u Briselu vide tragikomično prenaduvani činovnički balon, japijevski mravinjak, Dembeliju parazitske elite, nedovoljno demokratski legitimisan neoliberalni, tržišni projekat.
Treći strahuju od ireverzibilnog gubitka nacionalne suverenosti, nespremni da sebe vide kao dio mozaika - jer nacionalne države, ma koliko bile male, imaju naviku da sebe posmatraju kao centar svijeta.
Četvrti pak vide u Briselu totalitarnu hobotnicu, čudovište nastalo parenjem Orvelovih i Kafkinih košmara.
I svi su pomalo u pravu. Ali Brisel nije samo projekciona površina evropskih strahova i nada. On je i grad koji ima sopstveni sjaj i bijedu i vrijedi ga makar ovlaš upoznati.
Zalegla Grčka
Te devedeset i osme protutnjali smo institucijama mlađane Unije. Fasade su bile moderne, a unutrašnjost skupa i funkcionalna.Tada je u Uniji bilo 15 zemalja. U jednom holu - više se ne sjećam da li se radilo o Parlamentu, zdanju Berlemon gdje je sjedište Komisije ili nečem trećem, svaku članicu je predstavljala po jedna ultramoderna skulptura. Upitao sam Grkinju Mariju zašto su sve ostale zemlje predstavljene uspravnim artefaktima dok se jedino Grčka opružila. Marija je samo podigla obrvu. Emil iz Pernika i Bartoš iz Pešte su se glasno nasmijali, a Pavel iz Varšave je sa rukama u džepovima neko vrijeme mjerkao opruženu Grčku da bi na kraju zaključio: „Kada prime Poljsku hoću istu ovakvu figuru. Ali sa flašom Viborove u ruci“.
To popodne smo čoporativno pohrlili u centar, pet minuta razgledali Veliki trg i zasjeli u kafanu visokog stropa, koja je bila sva u tamnom drvetu. Pjenilo se belgijsko pivo. Unija je bila nedužno šestogodišnje dijete, a ni većina nas, studenata komparativne nauke o Evropi iz petnaestak zemalja, tada još nije dostigla Isusove godine.
Afrički kvart
Nekoliko godina kasnije, putujući za Briž i Ostende, prenoćio sam u Briselu. U Afričkoj četvrti me zapljusnula cijela belgijska kolonijalna prošlost. To veče i sljedeće prijepodne šetao sam ovim kvartom koji su najprije zaposjeli stranci, pa potom umjetnici, da bi onda došli hipsteri. Zapisao sam tada svoje utiske:
Haotično siromaštvo i bulevarski trotoari širi od glavnih ulica balkanskih prestonica. Nasmijane guzate karijatide njišu kukovima. Mojoj curi se više sviđaju crni muškarci. To je prirodan tok stvari, tješim se. Šarene tkanine i habzburška patina. Raj za anarhiste, emigrante i činovnike Sjevernoatlantskog pakta.
Sve to se tiho krčka na vatri flamansko-valonske pizme. Nikada ne znaš na kojem će jeziku opsovati bauštelci. Francuski i holandski se glože kao ljubomorne pudlice. Supsaharska lica cijeloj priči daju grotesknu notu.
Pred moćnim portalima kolonijalnih radnji potomci pljačkaša dijamantskih rudnika uparađeni pućkaju lule. Gurmanske orgije u restorančićima. Komesar zadužen za nas piše izvještaj: Još malo, još samo malo, pa ćete svi biti ovakvi. A već smo takvi, možda i gori.
Lobisti i lobotomija
Sljedećih nekoliko puta sam dolazio službeno. Jednom kao novinar. Jednom kao predstavnik njemačke fondacije koja je umislila da će Balkance učiniti osjetljivim na ekologiju, a rezistentnim na šovinizam. Naposljetku, kao lobista mirovnog pokreta.
Sva tri puta sam se sastajao sa manje ili više važnim ljudima. Brisel je bio kulisa sa uparađenim konobarima. Unaokolo - dame i gospoda što važno gestikuliraju kao da od toga zavisi sudbina svijeta. Briselski službenici ne plaćaju porez - Brisel je ogromna poreska oaza. Razne lobističke organizacije, čija vrijednosna orijentacija seže od Sorošovih do Putinovih ili Trampovih stavova, pozivaju parlamentarce, savjetnike, visoke službenike Komisije, sudije, političare, ljude od uticaja, na „lanč“. Uz jelo se servira prigodna tema. Ručak i govornika plaćaju organizacije, a vaše je, ako ste neko i nešto u Briselu, da se pojavite i važno klimate glavom.
Sjedio sam tako prije desetak godina u baštici sa norveškim i holandskim mirovnjacima, pijuckajući Mort Subite - pivo koje se zove „Iznenadna smrt“, kada je naišla moja estonska koleginica sa studija u Ahenu. Uspjela je da dobije mjesto u briselskoj administraciji, sakrila se iza sunčanih naočara, pod ruku je držala tipa skockanog u skupo odijelo, sjeli su nekoliko stolova dalje, posvećeni jedno drugom.
Nisam se javio. Nisam htio da smetam.
Sredinom devedesetih na jednu žurku u studentski lokal u Ahenu ona je donijela votku pristiglu u Bon iz Moskve, gruzijskom diplomatskom poštom. Na kraju treće flaše Estonka je dirigovala za šankom dok su muškarci, njih desetak, pjevali Kaljinku. Zvučalo je iskreno kao Šilerova Oda radosti.
Teror u srcu Evrope
Onda je došao i mart 2016. U islamističkim samoubilačkim napadima poginule su 32 osobe. Brisel se pridružio dugoj listi evropskih gradova u kojima su radikalizovani sitni kriminalci riješili da ubijaju našavši priprost metafizički alibi.
Ali Brisel je nastavio da bude to što jeste. Hedonistički vrtlog, birokratska kula od slonovače i mjesto gdje se vrše flamansko-valonske političke nagodbe. Možda je zbog nedostatka straha od oronulosti, anarhističke tendencije ljudi, međuetničkog prepucavanja, ležernog odnosa prema kriminalcima, Belgija zaista zaslužila naziv „Balkan Zapada“. Brisel bi u tom slučaju bio zapadni Beograd. Ima tu nečega.
Austrijski pisac Robert Menase je u svom ironičnom romanu „Glavni grad“ posvećenom Briselu, godine 2017. kroz usta svog junaka predlaže da se evropska prestonica premjesti u - Aušvic. Njegovi junaci umiru u spomenutom terorističkom napadu u Briselu. To što on bilježi o briselskom lavirintu moći, svakako je zabavno, mada ponekad i nepodnošljivo gorko.
Šta da radi turista sa svim ovim saznanjima? Sa jedne strane virusi, sa druge teroristi. A on u potrazi za gradom iz snova.
Turista u eri straha
Šta se promijenilo više od dvije decenije poslije prve posjete? Pa skoro sve. Ali jedva primjetno. U gradskom jezgru čovječuljak koji piški, „Manneken Pis“ ili Mali Žilijen i dalje je hit. Šezdeset jedan centimetar briselske urinirajuće slave. U kritičnim trenucima ovaj čovječuljak je bio ponos nacije koju ujedinjuje malo šta osim kraljevske kuće: 1944. pojavio se crtež sa čovječuljkom koji mokri na kukasti krst, a društvene mreže su poslije terorističkog napada 2016. viralno raširile karikaturu u kojoj ova figura zaliva teroriste. Malo ko zna da je u Briselu 1985. postavljena i ženska figura koja mokri. Ali ona još nije stekla svjetsku slavu.
Unija je u međuvremenu narasla na 27 članica, ali se neformalno podijelila u najmanje tri unije. Kontinentalnu, mediteransku i istočnu. I prvi partibrejkeri su istupili iz kluba - London se razveo od Brisela.
Brisel kao da ne mari za to. Belgijska piva - od Lefea i Hogardena koja su u međuvremenu stekla skromnu slavu i u Beogradu, do „Iznenadne smrti“ - nisu napravljena sa onim instinktom za čistunstvo, kao njemačka, ali su ponekad zaista razigrane kreacije. Čuveni belgijski pomfrit nije za potcjenjivanje, naročito ako ga kombinujete sa pivom.
Belgijske praline su, naravno, teško iskušenje, a prizor pred izlozima u Briselu uporediv je valjda samo sa sličnim prizorima pred izlozima istanbulskih poslastičarnica. Toliko slatkog grijeha na jednom mjestu.
Nešto je isto, nešto ne
Vidim u prolazu da je i „Žderački sokak“ u centru još uvijek tamo gdje sam ga prošli put ostavio. Niz restorančića, zgusnutih u centru, u kojima uživanje u jelu ima svoju sočnu cijenu. Tu je i Grand-Place/Grote Markt - dvojezično označen Veliki trg. Na njemu su u srednjem vijeku građene raskošne cehovske zgrade. Na njemu su 1523. spaljeni Johanes van Esen i Hendrik Fos, prvi protestantski mučenici. Tu je pod francuskim bombama 1695. gorjela vijećnica, da bi je poslije izgradili u gotskom stilu - ta fasada je danas jedan od glavnih motiva za turističke fotke.
Ipak, najviše me obradovalo to što ću ponovo sresti belgijske vafle. U svijetu se prodaju razne verzije ovog žitkog tijesta koje se na vrelom gvožđu očas pretvori u rešetkasti kolač, koji poslije preliju i pospu svim i svačim.
Nisam našao svoj lokal na bulevaru Anspah. Najvažnija ulica u centru je dobila ime po gradonačelniku Brisela iz druge polovine XIX vijeka i masonu, Žilu Anspahu, inače potomku ženevskih kalvinista. Dakle, jednog lokala više nema. Nije važno. Uputim se u drugi lokal koji znam odranije. Kafe Metropol. Ovaj put sam zaista samo turista, makar na nekoliko sati.
( Dragoslav Dedović (DW Beograd) )