Imamo li moć da uvijek (spo)znamo što je (zaista) pravedno?

Od VAR tehnologije do dilema o pravdi Meše Selimovića

Prije nekoliko sedmicâ gledao sam prenos fudbalske utakmice engleske Premijer lige Vulverhempton-Lester Siti. U jednom trenutku desilo se nešto zanimljivo: Vulverhempton je postigao gol, koji je svima - i na stadionu, i gledaocima pored malih ekranâ - izgledao potpuno regularan; čak su i sami igrači Lester Sitija krenuli prema centru, bez ikakvih protestâ. Sudija iz VAR sobe, međutim, signalizirao je sudiji na terenu da- na iznenađenje svih na stadionu - poništi gol.

Na usporenom snimku vidjelo se da je gol poništen zbog toga što je njegov strijelac bio u ofsajdu bukvalno za pola stopala. Ili: na nedavnoj utakmici portugalske Primeire Benfika-Moreirense arbitru na terenu iz VAR sobe sugerisano je da lisabonskom timu poništi gol zbog toga što je fudbaler Benfike koji je dodao loptu strijelcu gola istu navodno dodirnuo rukom. Na usporenom snimku - i tek iz nekoliko uglovâ - vidjelo se da je lopta zaista minimalno okrznula ruku napadača Benfike. Za oba pomenuta slučaja zajedničke su dvije komponente: a) prekršaji pravilâ fudbalske igre nesumnjivo su postojali; b) ti prekršaji bili su minimalni i nisu bili primijećeni od strane fudbalerâ suparničkog tima, nego su utvrđeni naknadno, zahvaljujući savremenoj tehnologiji.

Suština je u sljedećem: vrsta pravde koja je ovdje nesumnjivo zadovoljena je tzv. objektivna pravda. Sa druge strane, budući da su prekršaji pravilâ bili do te mjere minorni da nisu mogli biti “uhvaćeni” golim okom, da oštećeni nisu bili svjesni da su oštećeni (nego su to postali tek naknadno) te da je normalni razvoj igre i tok utakmice na neki način poremećen, možemo se zapitati da li je u opisanim slučajevima objektivna pravda zaista ono što je pravi reprezent principa Pravednosti. Ili moramo pretpostaviti i prihvatiti da je pomenuti princip mnogo širi, teže spoznatljiv i umskom spekulacijom neuporedivo neuhvatljiviji nego što nam se čini na prvi pogled.

Da bismo dodatno osvijetlili ovu problematiku, prebacićemo se na područje koje naizgled nema mnogo veze ili nema nikakve veze sa fudbalom. Riječ je o književnosti, i to onoj vrhunskoj. Poznavaoci beletristike brzo će se prisjetiti: u Selimovićevom „Dervišu i smrti“, naime, postoji onaj čuveni dijalog o suštini i uopšte mogućnosti pravednosti između derviša Ahmeda Nurudina i džambasa Hasana. Vulgarno je prepričavati književne motive; zato ću pomenuti dijalog - premda je malo duži - citirati: “Upitao sam: - A kako treba živjeti? Bez reda, bez cilja, bez svjesnih namjerâ koje nastojimo da ostvarimo? – Ne znam. Dobro bi bilo kad bismo mogli odrediti cilj i namjere i stvoriti pravila za sve životne prilike, da uspostavimo zamišljen red. Lako je izmisliti opšte propise, gledajući iznad glavâ ljudi, u nebo i vječnost. A pokušaj da ih primijeniš na žive ljude, koje poznaješ i možda voliš, a da ih ne povrijediš. Teško ćeš uspjeti. – Zar Kur-an ne određuje sve odnose među ljudima? Suštinu propisâ možemo primijeniti na svaki pojedini slučaj. – Misliš? Onda mi riješi ovu zagonetku. Nije rijetka, nije neobična, nije daleka od nas. Susrešćemo se s njom kad god hoćemo da otvorimo oči.

Žive, recimo, muž i žena, i žive u ljubavi, na izgled. Ili čekaj, da govorimo o ljudima koje znamo, biće lakše. Da pretpostavimo da su to ovo dvoje koje si vidio, žena koja ti je otvorila vrata, i onaj stariji momak, Fazlija, njen muž. Žive kod mene, u dvorišnoj kući, nije im loše, on putuje sa mnom, zarađuje više nego što im je potrebno, donosi joj poklone s puta, i uživa u njenoj radosti, a ona zna da se raduje, kao dijete. Smiješan je, nespretan, jak kao bivo, pomalo djetinjast, ali neobično pažljiv prema njoj. Voli je, propao bi bez nje (…) Stalo mi je do njih, jer sam im i ja pomogao da se nađu, a malo sam ih i zavolio. I sad mislim ovako: šta bi se desilo kad bi žena našla drugog muškarca i krišom mu poklanjala ono što je muževljevo i po božjim i po ljudskim propisima? Šta bi trebalo učiniti kad bi se to desilo? – Je li se desilo? – Desilo se. Vidio si i njega, onaj mlađi. Muž ne zna. Kur-an kaže: kamenovati preljubnicu. Ali priznaćeš, to je zastarjelo. A šta da uradim? Da kažem mužu? Da njoj zaprijetim? Da otjeram mladića? Sve to ne bi pomoglo. -– Ni grijeh ne možeš gledati mirno. –Teže je spriječiti ga. Nju vole obojica, ona se boji muža, a voli mladića. I on je kod mene, malo je lukav, ali pametan, toliko vješt u poslovima da se bojim za njegovo poštenje, ali mi je potreban. Stanuje ovdje, s njima, muž ga je sam doveo, to mu je daleki rođak.

Muž je dobričina, ništa ne sumnja, vjeruje ljudima, i uživa u svojoj sreći: žena ne želi ništa da mijenja, boji se da sve ne pokvari; mladić ćuti, ali neće da ode. Mogao bih da ga smjestim u drugu kuću, ona bi otišla i tamo, sama mi je rekla, i bilo bi gore. Mogao bih da ga pošaljem u drugo mjesto, ona bi otišla za njim. Ma šta da se izmijeni u ovomo što je sad, ne bi valjalo. Muž bi ubio i nju i njega, kad bi saznao, jer je, budala, vezao svoj život za nju. Njih dvoje kradu svoju sreću, i misle da imaju pravo na nju, ne usuđuju se da je učine ljepšom. I nije im lako, ni njoj, jer mora da bude žena čovjeku koga ne voli, ni mladiću, jer je prepušta drugome svako veče. Mužu je najlakše, jer ništa ne zna, i za njega ništa ne postoji, a mi mislimo da je on najviše oštećen.

Na nju on više i nema prava, održava ga samo njen strah. A ja čekam, puštam da sve traje, ne smijem ništa da učinim, toliko je sve rovito, pokidao bih tanke konce što ih drže zajedno, ubrzao bih nesreću što visi nad njima. Eto sad, nađi kakvo hoćeš pravilo, riješi mi to, uspostavi red! Ali da ih ne uništiš. Jer onda nisi ništa učinio“. (Derviš i smrt, Svjetlost, Sarajevo 1990.) Opšti propisi (oni koji se sastavljaju gledanjem iznad glavâ ljudi, u nebo i u vječnost) nisu, dakle, adekvatno sredstvo za rješenje problema opisanog ljubavnog trokuta, kako to Hasan uvjerljivo dokazuje Ahmedu Nurudinu. Za razliku od prethodnog primjera- striktnog poštovanja fudbalskih pravilâ zahvaljujući naknadnoj intervenciji u prirodni tok igre, čime se narušava samo spontanost iste- u slučaju motiva iz „Derviša i smrti“ u fokusu je etički momenat.

Ljubav nije više bila u braku, nego u preljubi; Kur-an i njegove (pre)poruke - koji su ovdje reprezent objektivne pravde - preljubnicu tretiraju kao grešnicu koju treba kamenovati; Hasan, međutim, uviđa da - premda je preljuba sama po sebi nešto loše jer emocionalno povređuje one koji su prevareni i koji tako postaju žrtve - ni kažnjavanje te preljube na bilo koji način ne bi popravilo situaciju i dovelo do boljitka. Preciznije: etički je opravdano i objektivno je pravedno - možda čak i nužno - kazniti preljubnicu i preljubnika jer su počinili a priori nemoralno djelo.

Ali, sa druge strane, postavlja se temeljnije pitanje: čemu zadovoljenje objektivne pravde ako će to nemoralni čin dvoje preljubnikâ pretvoriti u još veće zlo? I za VAR tehnologiju i za citirani Selimovićev motiv - premda su u pitanju udaljene sfere Bića - zajedničko je da primjena tzv. objektivne pravde ne da ne ispravlja nego kvari zatečeni poredak relacijâ. Drugim riječima: insistiranje na ostvarenju pravednosti kroz mehanizme objektivne pravde u navedenim slučajevima, paradoksalno, lošija je opcija od nerješavanja postojeće nepravde. Takva pravednost gubi svoju suštinu zato što ne dovodi do umira, nego do još veće patnje.

Zato, u ovakvim i sličnim slučajevima, moramo postulirati jednu drugu vrstu pravde, koju uslovno možemo nominovati pravdom imanentnom događaju ili, jednostavnije, imanentnom pravdom. U slučaju opisanih situacija iz utakmicâ Vulverhempton-Lester Siti i Benfika-Moreirense imanentna pravda ispoljila bi se i realizovala tako što- budući da fudbaleri protivničkog tima nisu bili svjesni da su oštećeni- neki mudri sudija iz VAR sobe ne bi reagovao i ne bi prekidao prirodni tok utakmice. U slučaju motiva iz „Derviša i smrti“ čin imanentne pravde bio bi odsustvo bilo kakve inicijative: nediranje u postojeći splet odnosâ u ljubavnom trokutu dok se za inicijativu ne steknu bolji uslovi. (Što Hasan i radi. Kad su se stekli za to povoljni uslovi, on će ljubavnika odvojiti od ljubavnice i rizična situacija završiće se bezbolno i na dobrobit svih, što svakako ne bi bio slučaj da je pokušao primijeniti principe objektivne pravde).

Završimo ovaj esej o dvije kategorije pravde još jednim citatom iz „Derviša i smrti“: Hasanovom replikom koja je, zapravo, kruna maloprije citiranog razgovora između njega i Ahmeda Nurudina: “Život je širi od svakog propisa. Moral je zamisao, a život je ono što biva. Kako da ga uklopimo u zamisao a da ga ne oštetimo? Više je štete naneseno životu zbog sprečavanja grijeha nego zbog grijeha“.

Autor je profesor na Fakultetu za crnogorski jezik i književnost na Cetinju i odbornik Tivatske akcije u SO Tivat

( Miomir Abović )