U Lombardiji „gore nego na Kosovu 1999”

Na jedinici intenzivne njege Poliklinike “San Donato”, pauza u borbi protiv smrti pravi se svakog dana u jedan popodne. Tada ljekari telefoniraju rođacima 25 pacijenata kritično oboljelih od koronavirusa. Vrijeme ručka je u ovoj bolnici u Milanu ranije bilo rezervisano za posjete. Međutim, usljed pandemije koronavirusa koja je ubila više od dvije i po hiljade ljudi, posjete su zabranjene, i niko u Italiji više ne izlazi iz kuće.

Kada telefoniraju porodici da saopšte stanje, ljekari se trude da ne daju lažnu nadu. Znaju da će svaki drugi pacijent na intenzivnoj njezi, sa bolešću izazvanom ovim virusom, vjerovatno umrijeti, piše agencija Rojters u specijalnom izvještaju o iskušenjima sa kojima su suočeni italijanski zdravstveni zadaci.

Sa širenjem epidemije Kovida-19 i napredovanjem bolesti, ti kreveti se sve više traže, posebno zbog problema sa disanjem koji se mogu pojaviti. Svaki put kad se oslobodi neki krevet, dva anesteziologa se konsultuju sa specijalistom za reanimaciju i internistom kako bi donijeli odluku kome će pripasti. A važni faktori su starost i ranije zdravstveno stanje, kao i porodica.

“Moramo da uzmemo u obzir to da li stariji pacijenti imaju porodice koje se mogu brinuti o njima kada napuste intenzivnu njegu, jer im je potrebna pomoć”, kaže Marko Resta, zamjenik šefa Jedinice za intenzivnu njegu na milanskoj poliklinici.

Čak i ako ne postoji šansa, kaže on, morate “pogledati pacijenta u lice i reći ‘Sve je u redu.’ A ta laž vas uništi.”

Najgora zdravstvena kriza u Italiji od II svjetskog rata primorava ljekare, pacijente i njihove porodice da donose odluke koje, kako kaže Resta, bivši vojni ljekar, nije iskusio ni u ratu. Italija, poslije Kine, ima najveći broj prijavljenih slučajeva zaraze i smrti od koronavirusa.

Resta je ispričao da je situacija u Lombardiji gora nego rat na Kosovu 1999, gdje je bio član spasilačkog tima koji je vazdušnim putem prebacivao pacijente iz Albanije u Italiju.

Kada pacijent sa koronavirusom stigne u njegovu bolnicu, osoblje napiše mejl članovima porodice, uvjeravajući ih da će njihovi voljeni biti tretirani “kao familija”. Kaže da bolnica pokušava da aktivira sistem održavanja video-konferencija kako bi pacijenti mogli da vide svoje rođake tokom poziva u 13 sati.

Ljekar, a ne član porodice, često je neizbježno posljednja osoba koju oboljeli od Kovida-19 vidi. Rodbina ne može čak ni da priđe kovčegu iz straha da se ne zarazi.

Resta kaže da umre 50 odsto pacijenata sa Kovidom-19 koji su primljeni na odjeljenja intenzivne njege u Italiji, u poređenju sa uobičajenom stopom smrtnosti od 12 do 16 odsto na takvim odjeljenjima širom zemlje.

Kriza je prvo zahvatila sjevernu Italiju, gdje je univerzalni zdravstveni sistem rangiran među najefikasnijim u svijetu. Epidemija je preopteretila lokalnu mrežu bolnica i izvršila ogroman pritisak na jedinice intenzivne njege.

Tokom tri nedjelje, intenzivna njega je bila potrebna za više od hiljadu osoba u Lombardiji, ali ta regija ima samo 800 kreveta na tim odjeljenjima, kazao je Đakomo Graseli, šef jedinice intenzivne njege u milanskoj bolnici Polikliniko. On koordinira svim državnim jedinicima intenzivne njege širom Lombardije.

Takve dileme nisu nove u medicinskoj profesiji, navodi Rojters. Kada tretiraju pacijente sa teškoćama u disanju, ljekari intenzivne njege uvijek procjenjuju njihove šanse za oporavak prije intubacije - što je invazivna procedura ubacivanja cijevi u usta niz grlo i dušnik.

Međutim, taj visok broj znači da ljekari sve češće i brže moraju odlučiti ko zaslužuje veću šansu da preživi, piše Rojters, ističući da je trijaža posebno stresna u katoličkoj državi koja ne dozvoljava eutanaziju i čije je stanovništvo najstarije u Evropi.

“Nismo naviknuti na tako drastične odluke”, kaže Resta, 48-godišnji anesteziolog.

Italijanski ljekari kažu da dolazi toliko starijih pacijenata sa Kovidom-19 koji imaju probleme sa disanjem, da ne mogu rizikovati sa onima kojima imaju slabu nadu za oporavak.

Alfredo Visioli je bio takav pacijent. Kada mu je utvrđena dijagnoza, ovaj 83-godišnjak iz Kremone je živio aktivno i brinio se o 79-godišnjoj supruzi Ileani Skarpanti, koja je imala infarkt prije dvije godine, kaže za Rojters njihova unuka Marta Manfredi.

U početku je imao samo povremeno temperaturu, ali dvije nedjelje pošto je utvrđeno da je zaražen novim virusom, dobio je plućnu fibrozu, koja stvara oštećenja i ožiljke u plućnom tkivu, što sve više otežava disanje.

Ljekari u bolnici u Kremoni, gradu od oko 73 hiljade stanovnika u Lombardiji, morali su da odluče da li će ga intubirati kako bi lakše disao.

“Rekli su da nema svrhe”, kazala je njegova unuka.

Žao joj je što nije mogla da drži djeda za ruku dok je bio uspavan morfijumom prije nego što je preminuo.

Marta je sada zabrinuta za babu, koja takođe ima Kovid-19 i u bolnici je, iako dobro reaguje na respirator koji joj pomaže da diše. Ileani niko nije rekao da joj je suprug umro.

Graseli, koordinator intenzivne njege u Lombardiji, kaže da vjeruje da su do sada tretirani svi pacijenti sa razumnom šansom da se oporave i žive koliko-toliko kvalitetno.

Dodao je da je taj pristup, međutim, pod pritiskom.

“Ranije bismo za neke ljude govorili ‘dajte im šansu nekoliko dana’. Sada moramo da budemo stroži”.

U Rojtersovom izvještaju se navodi da se trijaža izvodi i izvan bolnica.

Gradonačelnik Fidence je u petak zatvorio pristup lokalnim bolnicama na 19 sati. Bile su pretprane oboljelima od koronavirusa i osoblje je radilo 21 dan bez prekida. Cilj zatvaranja je bio da bolnica nastavi da radi, ali su neki ljudi umrli kod kuće, rekao je gradonačelnik Andrea Masari.

Privatne bolnice su obično rezervisane za pacijente koji plaćaju. Međutim, vlada im je naredila da ponude besplatnu njegu oboljelima od Kovida-19. Poliklinika “San Donato”, koja je u privatnom vlasništvu, ali ima odobrenje za rad sa klijentima iz javnog sektora, poslala je anesteziologe i druge specijaliste u najteže pogođene gradove. Studenti četvrte i pete godine medicine su pozvani u bolnice da pomognu.

Sada su skoro sve operacione sale u regiji Lombardija pretvorene u jedinice intenzivne njege, kaže Graseli. Osoblje radi prekovremeno, a neki mijenjaju zaražene kolege. Pacijenti se prebacuju po regijama.

Graseli je ispričao da je na jedinicama intenzivne njege u Lombardiji normalno jedna medicinska sestra na dva pacijenta. Sada je takva situacija da je jedna sestra na četiri ili pet pacijenata. “Potpuno smo reorganizovali naš bolnički sistem”, kaže Graseli.

Svim zaraženima koji stignu u bolnicu sa otežanim disanjem, daje se kiseonik. Pitanje je koliko dugo će se držati na respiratoru, priča doktor iz Lombardije.

Ako se njihovo stanje pogorša, ljekari moraju odlučiti da li će ih primiti na intenzivnu njegu, gdje će biti intubirani.

Problem je u tome što intubacija može biti teška, posebno starijim pacijentima. Čak i ako prežive, mnogi mogu dobiti druge probleme, poput otežanog hodanja ili kognitivnih smetnji. Ranije su ljekari pokušavali da intubiraju i starije pacijente, generalno zato što su imali mogućnosti za to, kaže Graseli, dodajući da nikad ne bi intubirao svog 84-godišnjeg oca.

Prije pojave koronavirusa, ljekari su imali luksuz da pokušaju intubirati pacijente koji su bili u kritičnom stanju. Sada se to promijenilo i zdravstvene vlasti su 7. marta uvele nove smjernice.

Zato što očekuju “ogromu neravnotežu” između kliničkih potreba stanovništva i resursa intenzivne njege u narednih nekoliko nedjelja, poručili su onima koji su na prvim linijama fronta da daju prioritet pacijentima za koje se očekuje da će živjeti duže.

Neki stariji pacijenti su odbili da idu u bolnicu. Karlo Betolini, 76-godišnji agronom iz Kremone, koji je lokalno postao poznat baveći se istorijatom vinograda i taverni svog grada, u početku je oklijevao da traži pomoć, rekla je njegova ćerka Mara.

Bertolini, koji je živio sam, počeo je da osjeća tegobe početkom marta. Na kraju je njegov najbolji prijatelj pozvao hitnu pomoć, koja ga je odvela u gradsku bolnicu. Ćerki je preko telefona pričao o ogromnom broju pacijenata na odjeljenju. “Osjećam se kao da sam u ratu”, rekao joj je.

Karlo je potom prebačen na intenzivnu njegu u većoj bolnici u Milanu. Mari i njenoj sestri su rekli da im je otac među pacijentima sa najtežim stanjem.

Posljednje što je Mara Bertolini čula o ocu bilo je kada je neko iz mrtvačnice nazvao drugog člana porodice da kaže da se tamo nalaze njegovi ostaci.

Mara je u razgovoru za Rojters rekla da ne zamjera ljekarima koji naporno rade.

Ono što ju je najviše pogodilo u vezi sa posljednjom nedjeljom patnje njenog oca bio je izraz lica ljekara sa kojim je razgovarala.

“Ne znam da li je to bila briga ili tuga. Sve što nam je rekao bilo je ‘Ostanite kod kuće’”.

“Pusti me da umrem kod kuće”

Masovno stavljanje stanovnika Italije u karantin stvara dodatni emocionalni stres za oboljele, piše Rojters. Članovima porodice nije dozvoljeno da putuju kolima hitne pomoći sa oboljelima, a odjeljenja za koronavirus su zatvorena za sve koji nisu ljekari ili pacijenti.

Neki pacijenti kojima nije potrebna intenzivna njega osjećaju se zatočeno na pretrpanim odjeljenjima.

“Vodi me odavde. Pusti me da umrem kod kuće. Želim da te vidim još jednom”, glasila je prouka koju je 55-godišnji Stefano Bolani poslao supruzi Ticijani Salvi sa jedinice poluintenzivne njege na Poliklinici “San Donato”, gdje se liječi od upale pluća nakon što je dobio virus.

Njih dvoje se nisu vidjeli otkad ga je ostavila ispred bolnice prije skoro dvije nedjelje. Ticijana zna samo da mu se stanje poboljšalo posljednjih dana. “Ovo su poruke koje muž ne bi trebalo da šalje ženi koja ne može da ga vidi”, kazala je.

( Angelina Šofranac )