Daleko je Puerto de la Kruz

Ukrcavanje na voz kod kelnske Katedrale. Ali već na prvom stajalištu sa druge strane Rajne, u Dojcu, iz zvučnika dopire obavještenje da je voz u kvaru. Njemačka, godine 2014. Ne dešava se često, ali se dešava. Drugi voz nas je ipak dovezao na vrijeme do aerodroma. Dama na šalteru ne zna da li državljani Srbije imaju bezvizni režim sa Španijom. A imaju. Poslije petnaestak minuta i mojoj saputnici je dozvoljeno da se ukrca.

Za mene je to znak da na toj liniji ovakvi pasoši nisu česti.

Letimo iz Kelna skoro četiri sata. Već iznad Španije je sve vidljivo i sa visine od deset kilometara: spržena zemlja, zeleni pojas uz rijeke, odbljesak kojim nas pozdravlja neki krovni prozor.

Potom beskrajna plava ploha Atlantika. Vežite se, slijećemo. Vidimo veliko crno slovo Y urezano u vodu, sa bijelom krunicom na vrhu golemog ispupčenja. Tenerife.

Ruski na Karibima

Ostrvo ima dva aerodroma, mi slijećemo na južnom. Na pogrešnom, jer nam je cilj Puerto de la Kruz, turistički grad na sjeveru ostrva. Izašavši iz aerodromske zgrade, odmah primjećujem da je sunce bliže potiljku nego na sjeveru.

Proučili smo na internetu kako da dođemo do svog cilja - autobuska stanica pri aerodromu je mirna i nekako palanački simpatična. Prilazi nam oniži čovjek, engleski govori sa jakim istočnim naglaskom. Kada sazna odakle smo nastavlja bez oklijevanja na ruskom. Ima putnički kombi, istovario je turiste koji se vraćaju kući i sada neće da vozi prazan za Puerto de la Kruz. Traži samo 10 eura po glavi. Karta je ustvari najmanje 30 eura. Naš razgovor pokušavaju da dešifruju neki klinci koji su stigli istim avionom, mladić i djevojka. Objasnimo im da mogu sa nama. Najprije sumnjičavo gledaju, a onda pobijedi njemačka štedljiva duša. Ukrcamo se u kombi.

Puerto de la Kruz je udaljen svega pedesetak kilometara - vazdušnom linijom. Ona je samo teoretska, jer je ono ispupčenje koje sam vidio iz vazduha vulkan visok više od tri kilometra. Vozićemo se okolo. Kombi po sunčanom vremenu juri obalom, to će trajati sat i po. Privikavam se na misao da sam sada na jednoj ogromnoj vulkanskoj stijeni usred okeana.

Odavde do afričkog kopna je 288 kilometara. A 1.300 kilometara sjevernije je matična zemlja - Španija. Topografska pripadnost Africi mi nakon boravka na najvećem kanarskom ostrvu više ne dozvoljava da kažem da nikada nisam bio u Africi. Jesam, samo se tako ne zove.

Hotel na grebenu

Biranje prenoćišta na internetu jeste rizik, ali ovoj ponudi nisam mogao da odolim. Hotel koji je zasjeo na liticu iznad grada. Kada smo ušli na recepciju izgledao mi je kao svaki malo bolji hotel na svijetu. Proćelavi recepcionar imao je brčiće i izgledao kao naši portiri iz doba samoupravljanja. Mada je bio pomalo nakrivo nasađen, njegov retro imidž mi je bio simpatičan. Ušli smo u lift i pritisnuli dugme za osmi sprat. Lift je krenuo nadolje.

Cijela strana hotela je bila bukvalno urezana u liticu, tako da su prilaz za automobile i recepcija bili na vrhu, a spratovi sa sobama su se nizali naniže sve do stijena u koje je Atlantik bijesno udarao talasima.

Balkon sa kojeg se vidi okean kako se negdje u beskraju ljubi sa nebom. I danonoćni šum koji nikada neću zaboraviti. Možda je bolja riječ - hučanje. Atlantik, nazvan po mitskom Atlasu. Tada bilježim:

Odaću ti šta mi dohukuje brat Prometejev/ove julske večeri dok se ona tušira/na terasi slušam kako talasi glođu crnu lavu/milioni kubika šampanjca u svakom trenu/linija horizonta razdvaja nebesku i/zemaljsku vodu/Atlas refrenski stenje: ja sam oduvek tu - a ti?/ja sam oduvek tu - a ti?

Ljudi sa „konjskih širina“

Geografske širine između dvadeset petog i trideset petog stepena zovu se još od vremena kada je brodska brzina zavisila od vjetra „konjskim širinama“. Na tom području je vjetar često bio u zastoju, a očajni mornari su danima gledali mlitava jedra - crknute konje. Tenerife je ostrvo koje se nalazi na tom području. Istočne plaže su bijele jer kada vjetar ipak dune - donosi pijesak iz Sahare. Ali ovdje na sjeveru je tlo crno.

Vulkan Teide, visok 3.718 metara, jeste najviši ostrvski vrh u Atlantiku. Ne treba da čudi što su prastanovnici ostrva, inače u rođačkim odnosima sa sjevernoafričkim Berberima, na njegov vrh smjestili demona Guajotu, te da su smatrali da je on šef pakla zvanog Ečejde.

Starosjedioci su govorili izumrli guanči jezik. U XV vijeku je 20.000 ljudi govorilo ovim ostrvskim jezikom koji je srodan sjevernoafričkim dijalektima, ali u nekim osobenostima ukazuje na misterioznu povezanost sa dravidskim jezicima južne Indije. Španci su poslije osvajanja ostrva sistematski potiskivali lokalne jezičke osobenosti i kulturu, pa se smatra da je već krajem XVI vijeka taj jezik prestao da živi. Njegovi tragovi su prepoznatljivi u lokalnim toponimima, ličnim imenima, nazivima predmeta.

Grad ruskog maršala

Put od hotela u grad je silaženje. Duž tog puta je niz kafea. Iskušenje je preveliko. Terasice nad vodom i gradom, tiho nestajanje pjene u šoljici. Na ostrvu je vječno proljeće. Navala gostiju iz Evrope najveća je zimi, jer ovdašnja zima liči na njihovo ljeto. Grad ima tridesetak hiljada stanovnika i turističku infrastrukturu za mnogo više ljudi. Njegova ljepota nije u ljudskim građevinama, već u konfiguraciji terena koju je nametnula priroda.

Jedan od najpoznatijih mještana je bio francuskog porijekla, španskog državljanstva, a umro je kao podanik ruskog cara. Avgustin de Betankur se rodio 1758. Njegov francuski predak je bio vladar ostrva u XV vijeku i kolonizator Žan de Batankur. Avgustin je kao španski oficir završio najviše tehničke škole u Madridu i Parizu. Između Kadiza i Madrida ustanovio je optički telegraf.

Ruski car Aleksandar I ga je iz Pariza poveo za Sankt Peterburg, gdje je Avgustin postao maršal i ostavio neizbrisiv trag svojim mostom preko Male Neve. Modernizovao je rusku vojnu industriju. Ali i Isakijevski hram u Sankt Peterburgu, nazvan po pravoslavnom svecu Isakiju Dalmatskom - jer je Petar Veliki rođen na dan kada Ruska pravoslavna crkva slavi tog sveca - vjerovatno ne bi imao tako veličanstvenu kupolu bez umijeća carskog inženjera sa dalekih Kanara, Avgustina de Batankura.

Razmišljam o tom čovjeku dok stojim na grebenu iznad njegovog rodnog mjesta. Španska sklonost iz šezdesetih - hoteli kao soliteri - danas izgleda kao neprijateljski akt prema crnoj stvrdnutoj magmi i okeanu koji svojim talasima bez prestanka udaraju u nju. Tada je zemljom vladao diktator Franko, koji je u pohod rušenja republike krenuo baš sa ovog ostrva. Brzo odagnam misli o toj aveti.

Da je ostrvo imalo svog Batankura ovaj predio bi izgledao drukčije.

Botanička bašta

Iznad grada se proteže jedna od turističkih atrakcija - botanička bašta. Vegetacija vas podsjeća da niste u Evropi. Narandžasti, crveni, žuti, bijeli cvjetovi. Drveće čije korijenje može čovjeku da posluži kao klupa. U ovoj klimi očito uspijeva baš sve. Uzalud bi bilo da opisujem latinoameričke kaktuse ili afričko žbunje sa žutim cvjetovima. To treba vidjeti.

Od višesatnog druženja sa raskošnom florom čovjek dobro ogladni.

Na ulazu u Botaničku baštu, na terasi restorana, naručimo čorbu čiji recept seže u sirotinjsku prošlost ostrva, ali sada je nacionalni ponos: rancho canario. Leblebije, krompir, svinjsko meso, tjestenina, luk, bijeli luk, ljuta kobasica. Zvuči kao balkanski recept. I ukus koji od prve kašike podsjeća na nešto što volite, mada čorbu prvi put probate.

Crna plaža

Za ljude odrasle na Sredozemlju plaža je skoro uvijek povezana sa pijeskom, šljunkom, pa čak i kamenjem. Paleta boja je između zlatnožute i sive.

Ovo šta upravo gledam jeste - crni pijesak. Mnogo crnog pijeska. Oblaci su sakrili sunce. Taman da ovako bijeli ne izgorimo. Sjednemo nasred crnog pijeska. Ali se dešava nešto neobjašnjivo. Pijesak pod nama je vreo. Naša koža takođe.

Idem da se rashladim. Talasi koji dolaze u susret kupaču spadaju u tešku kategoriju. Jedva se držim na nogama. Ja sam samo solidan amater. Plivanje je ovdje za mnogo bolje plivače.

Poslije manje od sat vremena povlačimo se u bašticu lijepog lokala. Vlasnica je Njemica. Gleda moj rumeni nos i kaže dobronamjerno: „Čuvajte se ovdašnjeg sunca. Ono zna da oprlji i kroz oblake. Ekvator je preblizu, nije ovo sredozemno sunce“.

Shvatili smo. Narednih dana smo na ogromnom bazenu izgrađenom uz obalu okeana.

Tamo nema iznenađenja. Slušaš divlje talase iza ograde, a kupaš se u glatkoj, mirnoj vodi.

Ulični restorančići nude paelju, sve vrste ribe, tapase. Španska vina za dobro raspoloženje. Po razumnim cijenama.Tako očas prođe desetak dana.

I sada, ako me pitate, šta je najljepše što sam vidio na ostrvu koje su Španci u ime Evrope oteli Africi, onda znam da je to bio trenutak jednog vrelog popodneva, dan uoči povratka. Trotoar ulice prema moru je nadsvodilo meni nepoznato drvo. Njegova krošnja je - narandžasta. A ispod krošnje hoda lijepa žena u narandžastoj haljini.

Takvi prizori se pamte cijeli život.

( Dragoslav Dedović (DW Beograd) )