Esadu Kahvedžiću je sitnica 12 km trčanja, sklekovi i trbušnjaci
Pljevljak priča da već tridesetak godina svako jutro u sedam odlazi na rekreaciju, bez obzira kakvo je vrijeme, i poziva mlade da manje jedu i budu mnogo fizički aktivniji
Pljevljak Esad Esko Kahvedžić (73) tvrdi da svako jutro u sedam sati odlazi na trčanje u gradski park i da to radi već tridesetak godina, bez obzira na vremenske prilike.
Kiša, snijeg, vjetar, jako sunce, ni zagađen vazduh, ne mogu spriječiti penzionera da ne istrči 30 krugova oko gradskog stadiona, na kojem provodi svaki slobodan trenutak.
Zahvaljujući sportu, zadržao je mladalački izgled i vitalnost iako je već odavno zakoračio u osmu deceniju života. Priča da nakon što pretrči 12 kilometara, uradi tridesetak sklekova i isto toliko trbušnjaka na gimnastičkom razboju.
“Od Nove godine odlučio sam da trčim šest dana sedmično po 12 kilometara. Razmišljam od ljeta da malo smanjim dužinu jer mi neki kažu da ne bih trebalo da se zezam sa godinama. Meni je žao da to uradim jer je sve ovo ušlo u mene, a i osjećam da još uvijek to mogu jer se osjećam zdravo. Ranije sam trčao znatno duže, i po 40 kilometara. Tri puta sam u životu na stadionu istrčao sto krugova, što je adekvatno dužini staze za maraton. To sam uradio kako bih sebe testerao da li ja to mogu da izdržim. Posljednji put sam to uradio prije deset godina. I sada bih to mogao da uradim, jer se osjećam dobro, ali mislim da u ovim godinama to ne bi bilo dobro po moje zdravlje”, kaže Kahvedžić koji je krajem decembra prošle godine napunio 73 godine.
Kaže da je kod doktora bio samo dva puta, zbog slabijeg sluha. Posljednji put kod ljekara je bio prije desetak godina, a od tada nije jer nije imao razloga za to.
“Trčanjem i vježabajući na trim stazi u gradskom parku ja se psihički odmaram. Nisam nikada želio da se takmičim. Ovo radim zbog zdravlja i što mi odgovara. Trčaću dok budem mogao. Kod doktora sam išao dva puta u životu, a sa posla nisam odsustvovao nijedan dan. Radio sam u Prevozu Pljevlja kao magacioner, a penzionisao sam se sa 41 godinom radnog staža”, ističe Kahvedžić, kome su trenerka i patike glavni odjevni predmet.
Ne puši i ne pije alkohol, kafu ponekad, uredno se hrani, ali ne obilno, kaže i da jede dosta voća. Mnogi mu zavide na vitalnom izgledu i kondiciji, a mlađi se često i zastide kada shvate da ne mogu da urade sve ono što Esko može.
Do skoro su, ističe on, u gradskom parku i stadionu najviše trenirali stariji Pljevljaci.
“U posljednje vrijeme vidim da i mladi dolaze, ali ih nema puno. Oni dođu, uhvate dva kruga brzim tempom, umore se i ne dolaze nekoliko dana. Neki dođu nedjelju dana i nema ih više. Ja im kažem, ako volite ovo, onda idite sami da trenirate jer sam čovjek sebi podešava tempo. Omladina danas nije aktivna, mnogo sjede, a puno jedu. Ja nikada ne pojedem ni trećinu onoga što bih mogao pojesti. Mlade molim da što više vremena provode napolju i da svoju mladost ne provode zatvoreni u sobama uz telefone ili kompjutere. Molim djecu da idu da šetaju, da se druže”.
Pored svakodnevnog trčanja, kaže da voli da gleda utakmice na televiziji, a redovno prati utakmice “Rudara“ na gradskom stadionu. Do 45 godine godine, Esko je igrao fudbal, a kada je kopačke okačio o klin počeo je svakodnevno da trči.
Uzori su mu, ističe, bili Toka Grdinić i Esad Gec koji su se aktivno bavili trčanjem.
Esko je bio talentovan za fudbal, atletiku, odbojku, ali ga medalje i takmičenja nikada nisu privlačili. Igrao je fudbal u “Rudaru“ za pionire, kadete i omladince i samo jednu utakmicu za prvi tim.
“Medalje i novac mi nikada nisu zanimale. Sve ovo radim zbog zdravlja i zbog toga što mi prija. Mogao sam mnogo više postići u sportu, da nisam bio previše skroman. Govorili su mi, dok sam bio mlad, da sam mogao za Zvezdu da igram. Kada bi me pohvalili da dobro igram fudbal, ja bih se zacrvenio”.
Priča da se oženio u 21. godini i da je sa suprugom Vericom u skladnom braku više od pet decenija. Imaju tri kćerke Azru, Sanelu i Suzanu, unučad i praunučad.
“Uvijek sam bio privržen porodici i prijateljima. Otišao sam 1969. godine u Švajcarsku, preko Biroa rada, da bih radio kao konobar. Kako su tamo primijetili moj talenat za fudbal, pozvali su me da igram za njhovu regionalnu ligu koja je bila poluprofesionalna. Ostao sam u Bernu pet mjeseci i zaradio novac igrajući fudbal, umjesto da radim kao konobar. Bio mi je to najljepši period. Učio sam jezik, družio se sa našim ljudima, ali i sa Italijanima, Špancima. Tamo sam prvi put vidio vještačku travu. Jedva sam čekao da donesem zarađeni novac i da pomognem roditeljima jer sam bio sam najstariji od petoro djece”.
( Goran Malidžan )