Vrijeme izolacije

Prevarili bi se oni koji misle da se sa mjerama ograničenja počelo tek u martu ove godine. Naime, različiti vidovi izolacije, testirani su i trenirani u Crnoj Gori već trideset godina, i to bez pardona i odgovornosti. Počelo je to onda kada je niži činovnički kadar uz podršku retrogradnih i fašisoidnih elemenata, krenuo u sistemsku poharu društvenih i privrednih resursa i devastaciju prirode i javnih prostora. Devedesetih godina prošlog vijeka protivnici su im bili Zapad, SAD i Vatikan, a rezultat te avanture je doveo do sankcija, hroničnog nedostatka strateških roba i životnih namirnica uz izolaciju od civilizacije.

Padom Miloševića, svjetonazor i narativ se bitno mijenjaju. Iz SDP-a su naivno pomislili da su oni uspjeli da DPS usmjere na „pravu“ stranu, pod motom prvo država pa demokratija. Nijesu razumjeli da DPS nema ideologiju, već jedno oštro piramidalno ustrojstvo slično pojedinim porodičnim organizacijama italijanskih emigranata u SAD, ekranizovanim 70-ih godina prošlog vijeka. Svaki glas koji je ukazivao na neodvojivost procesa demokratizacije i državnosti bivao je osuđen za izdajstvo. Paralelno je tekao proces partijske privatizacije privrednih i prirodnih resursa. Od vremena referenduma kreće sistemska polarizacija, jer je DPS definitivno oteo crnogorsku nezavisnost od modernih rodonačelnika (LSCG), uvodeći sistem jedan zaposleni četiri glasa uz dalju marginalizaciju svih onih koji drugačije misle. Kako je ekonomska kriza iz 2008. zatekla anahroni sistem, fizički obračuni, prijetnje i zlostavljanje su se umnožavali uz hronični izostanak odgovornosti. Izolacija civilnog i pristojnog građanstva bivao je jedini način opstanka. DPS, u nesposobnosti da ponudi ili riješi nagomilane egzistencijalne izazove, pravi zaokret dodajući „imperijalnu“ Rusiju, uz Srbiji i MPC kao glavne neprijatelje crnogorske državnosti (čitaj opstanka DPS-a). Onaj ko se ne bi pridružio orkestriranim napadima kabinetske „inteligencije“, dijela predstavnika medija i civilnog sektora, bivao je „kalupljen“ kao početnik. Valjda je to korak do statusa četnika, onih četnika, sa kojima DPS i dalje gaji najbolje odnose. Pokušava se zamaskirati da su temelji države urušeni, dok žiro-račun predstavnici nacionalnih zajednica im u tome umnogome pomažu.

Ovakva, nakaradno uspostavljena vlast, nema nikakav legitimitet. Upravo iz prethodno iznijetog, ne smije čuditi što ovih dana imamo paniku među građanima. Građani im naprosto ne vjeruju. Koliko je ova vlast opasna po društvo, slikovito govori događaj, koji je možda potpuno opravdano, usljed straha od epidemije, prošao neopaženo. Naime, saradnica na nastavi sa Fakulteta za crnogorski jezik i južnoslovensku književnost, objavila je jedan pomalo cinični post o instituciji koja se zove Fakultet za crnogorski jezik, na svojoj Facebook stranici. Ni dan nije prošao, a na nju je osuta paljba sa svih strana - javili su se akademici, novinari i državni dekani, koji su uz konstataciju „jedno ništo“ imali i par riječi za oca autorke posta. Ne bi sve ovo bilo vrijedno pažnje, da se otac, u maniru autocenzure ili nekadašnje komunističke samokritike, nije i sam priključio osudi svoje kćerke. To je, čini se, novi nivo (samo)izolacije, mnogo opasniji od onoga u koje se naše društvo trenutno nalazi.

Saobrazno iznijetom, ne vjerujem riječima predsjednika i zamjenika predsjednika DPS-a i njima podređenih članova partije. Ozbiljno sumnjam u njihovu kompetentnost, solidarnost i empatiju. Ozbiljno sumnjam u kapacitet institucija skrojenih po mjeri potreba partije, a ne društva u cjelini i države Crne Gore. Ozbiljno sumnjam da naši zdravstveni radnici, zaposleni u drugim vitalno orijentisanim i organima javnog red i mira, koji rizikuju svoj i živote svojih bližnjih, imaju odgovarajuću medicinsku opremu. Ozbiljno sumnjam da mjere koje se uvode imaju za cilj da zaštite građanina od egzistencijalne neizvjesnosti.

Zašto vam sve ovo govorim. Jedan od dugogodišnjih predstavnika civilnog sektora, nedavno je pozvao na solidarnost i preusmjeravanje budžetskih sredstava namijenjenih za projekte NVO u svrhu prevencije od širenja epidemije. Vjerujem da je civilni sektor, kako nema potrebnih znanja/vještina, spreman na volonterski, a ne „grantovski“ angažman u vremenu krize i takav poziv valja pozdraviti. No, kako ovaj poziv ne bi ostao sam, u duhu solidarnosti, neophodno je donijeti i sljedeće odluke:

1. Pozvati ljekare i medicinske radnike iz dijaspore da se vrate kući i pomognu zdravstvenom sistemu Crne Gore.

2. Formirati fond za robne rezerve i otkupiti neophodnu stratešku robu i vitalne namirnice za narednih godinu dana.

3. Rukovodećem kadru, organa državne uprave, lokalne samouprave, regulatornih tijela, agencija i kompanija u javnom vlasništvu, prilagoditi zarade na nivo jedne prosječne za period od 12 mjeseci.

4. Po hitnom postupku izraditi i staviti u proceduru Zakon o lustraciji/porijeklu imovine.

5. Izmijeniti postojeće propise da krivična djela iz oblasti korupcije i zloupotrebe položaje ne zastarijevaju.

Jedino na ovaj način, građanin može povratiti povjerenje, a povjerenje je korak do solidarnosti.

( Marko Begović )