Kako su španski heroj i „senator” Crnogorac promijenili točak istorije

Tačno 32 godine trajala je agonija i istorija neuspjeha najvećeg fudbalskog kluba. Real Madrid je do sedme titule prvaka Evrope, a tek prve otkada se elitno kontinentalno takmičenje zove Ligi šampiona, došao 20. maja 1998. godine u Amsterdamu.

U velikom finalu sa favorizovanim Juventusom, “merengese” je do trofeja predvodio prvi “senator” predsjednika Lorenca Sansa - Crnogorac Predrag Mijatović.

Peđa je bio strijelac jedinog gola, kojim je skinuto prokletstvo, a Sans je uplakan od sreće i radosti sa peharom u rukama viknuo u mikrofon:

“Sada mogu na miru i da umrem, jer imamo i ovaj pehar”!

Sans je umro nepune 22 godine kasnije, od koronavirusa, a sa njim je ugašen i broj telefona sa ciframa 05.20.98 - datumom njegove najveće sreće, iako je dvije godine kasnije opet došao do najvećeg pehara.

Sansov broj dokaz je koliko jednom “merengesu” znači taj datum i trofej, kojim je uz pomoć legendarnog crnogorskog fudbalera okrenuo točak istorije najvećeg kluba na svijetu.

Sans je disao za Real - do posljednjeg daha, posljednjeg dana...

- Bolnice su prepune, ne želim da zauzmem mjesto nekom mladom navijaču Reala, kojem je ono potrebnije - kazao je veliki predsjednik koji je nakon osam dana bolesti, 21. marta, podlegao virusu u 76. godini.

Tako je heroj Reala postao i heroj borbe sa virusom u Španiji. “Zaražen” mnogo većom ljubavi još kao dječak koji je posmatrao sve utakmice Reala dok je nejgova majka raznosila piće za prodaju na tribinama sadašnjeg “Santjago Bernabeua”.

Upravo je Bernabeu bio pojam za Lorenca, pošto je Real prvih trofeja Kupa šampiona (1956, 1957, 1958, 1959, 1960, 1966.) osvojio dok je čuveni Santjago bio predsjednik. Lorenco Sans je zaradio novac u proizvodnoj industriji, uveliko ga je umnožio vještinom u radu sa nekretninama i dočekao momenat da, 1995. godine, preuzme klub u velikoj krizi i sa gubitkom od 112 miliona dolara.

Klub nije imao novca za transfere, on nije žalio svoje. Prva želja i transfer bio je Podgoričanin Mijatović, kojeg je angažovao nakon sezone od 34 gola za Valensiju, pa potom je redom dovodio ostale “senatore” - Šukera, Roberta Karlosa, Boda Inglera, Ze Roberta, Kristijana Panućija i Karlosa Sedorfa.

- Moj prelazak iz Intera u Real je obavljen istorijskim rekordom od 10 minuta. Sansova vještina pregovaranja je neviđena u istoriji - kazao je Roberto Karlos, najtrofejniji “senator”.

Tek promjenljivu sezonu 1997/1998 Real je nagovijestio da bi mogao da kruniše najvećom titulom, jer je kroz nokaut fazu Lige šampiona do velikog finala došao sa samo jednim primljenim golom. Sa druge strane, međutim, stajao je veliki favorit Juventus sa zvijezdama u vrhuncu forme, ekipom koja je na polovini pozicija imala najbolje igrače na svijetu. Zinedin Zidan i Aleks del Pjero bili su ispred svih.

- BIjesan sam i ne želim da radim sa ovom ekipom. Kakva pobjeda nad Juventusom - govorio je tada trener Reala, Njemac Jup Hajnkes Sansu.

Hajnkes je bio nezadovoljan odnosom predsjednika koji je klub vodio kao navijač i nikada igrači nisu bili krivi za neuspjeh, već isključivo trener, pa je Sans za četiri i po godine mandata promijenio osam trenera.

Promijenio je i Hajnkesa - ali tek pošto mu je Njemac, 20. maja 1998, u finalu Lige šampiona, donio najdraži pehar.

- Nikada više neće biti u Madridu toliko suza radosnica, ta je pobjeda izmijenila mentalitet Reala - kazao je Lorencov sin Fernando Sans, koji je i sam nakratko bio igrač Reala.

I drugi Lorencov sin, Lorenco Junior je bio košarkaš Reala, a kćerka mu je udata za ikonu kluba, Mićela Salgada.

- Za razliku od drugih koji su poziciju predjednika Reala ravnali sa ministarskom, ja nikada nisam uzeo cent od kluba, niti sam koristio to mjesto da bih otvarao druga vrata. Nema tog novca koji bi mi platili mjesto predsjednika, za mene je riječ Real narkotik, ljubav koja me pokreće - govorio je Sans.

Ipak, nakon druge titule prvaka Evrope, 2000. godine, Lorenco Sans je izgubio izbore, iako viđen kao apsolutni favorit. Presudio je predugovor sa Luisom Figom koji je Florentino Peres izvukao kao džoker, a Figo je bio ikona najljućeg neprijatelja, Barselone.

- Zahvaljujući Sansu, Real Madrid se vratio na svoje pravo mjesto u knjigama istorije. Osvojio je za nas sedmi i osmi Kup šampiona. Izgubili smo najvećeg madridistu, koji je život i porodicu posvetio voljenom klubu - u oproštajnoim govoru priznanje mu je odao Peres, koji je nakon Sansa, u dva predsjednička mandata, osvojio čak pet Liga šampiona.

“Peđa, obećao sam kralju trofej u dvorcu, donesi ga”

Lorenco Sans je znao kako sa igračima. Okupio je sve uoči finala LŠ 1998. sa Juventusom i poručio im:

- Jup (Hajnkes) kaže da je sa vama nemoguće raditi i dobiti finale. Ponašate se kao kučkini sinovi.

Ipak, obavio je još jedan razgovor.

- Peđa, obećao sam kralju trofej u dvorcu, donesi ga!

U svlačionici stadiona Ajaksa u Amsterdamu, gdje se igralo veliko finale, Mijatović je iznenađujuće preuzeo ulogu vođe.

- Momci čeka nas najbolja ekipa na svijetu. Treću godinu zaredom su u finalu. A mi? Ko zna hoće li iko od nas imati ovako veliku priliku. Zato nemamo izgovora, dajmo sve od sebe i pobijedimo - kazao je Mijatović u motivacionom govoru.

Upravo je Mijatović uhvatio loptu nakon skrenutog udarca Roberta Karlosa, obišao tada jednog od najboljih golmana svijeta Anđela Perucija i u 67. minutu okrenuo točak istorije Reala. Kultni predsjednik i prvi “senator” ostali su najveći prijatelji.

( Slaviša Živaljević )