Korona

Svako društvo se presudno konstituiše u ogledanju sa najvećim, sa ovakvim izazovima. Kakvi budemo dok traje, tako će nam biti i kad sve ovo prođe.

Oglašavaju se veliki pisci, značajni intelektualci, profesori, najumnije glave savremenog svijeta. I nemoguće je ne primijetiti da gotovo svi priželjkuju neku vrstu civilizacijskog resetovanja.

Kod svih je podrazumijevajuća istina da ovo gdje smo kao civilizacija došli, nije dobro mjesto. Da put nije bio pravi, pa se i nije moglo stići na pravo mjesto. Očito je jedna pandemija učinila vidljivijim, ili, naprosto lakše iskazivim taj zbunjujući konsenzus. Zbunjujući, jer ako smo svi saglasni da smo na krivom mjestu, zašto smo i dalje tu? Koje sile su zaslužne što je to tako? Gdje se desilo “pogrešno skrtetanje”? Danas se pandemija pokazuje kao najefikasnije sredstvo ujedinjavanja svijeta, makar u zajedničkom strahu.

Drugim riječima, ono što nismo mogli napraviti svojim aktivizmom, djelovanjem, društvenim snagama, očekujemo da nam donese jedan virus. A možda baš tako i bude - logika istorije nije uvijek dokučiva i lako razumljiva.

Pored natkriljujućeg duha pandemije, ovih dana smo vidjeli da bi na nebu mogla zasjati i supernova. Zvijezda Betelgez je pred pucanjem, kažu. Svi smo pred pucanjem, kažem.

Gotovo da pomislite da je neki globalni festival nevolja u toku, imamo i zemljotres. Kao da je pandemija malo. Zagreb je izgreban nedjeljnim potresom, ali lice ovoga grada brzo će zacijeliti. Kada je posljednji put tako drmnulo Agram, najveći hrvatski živi prozni pisac bio je August Šenoa, eto koliko davno je to bilo.

Širenje virusa (nakon sahrana) u Tuzima pokazalo je pogubnost arhaičnih socijalnih rituala u ovakvim situacijama… Nakon svega, kad jednom dođe to “nakon” koje svi, sa nadom i zebnjom pominju, vjerovatno će neki od svakodnevnih rituala biti promijenjeni, a neki će čak i nestati. Prijateljsko ljubljenje, recimo. Rukovanje takođe čeka neizvjesna sudbina.

Naše doba odavno pokazuje prezir prema dodiru među ljudima, koronavirus će ga dotući. Strah od dodira mogao bi unekoliko preoblikovati ljudsku prirodu, stoga je to jedna od opasnosti koje nosi ovaj virus, a o kojima će se razmišljati tek mnogo kasnije, kada vakcine već budu eliminisale osnovni razlog za strah. Ali, strahovi su katkad žilaviji od razloga koji ih izazivaju.

Jedna od stvari koje, bar u Crnoj Gori definitivno neće nestati, dok teče ijednog Crnogorca, jeste jedna vrsta mentalitetskog staljinizma. Nema tog virusa koji bi tu bio zaista djelotvotan.

Samo dio javnosti je reagovao na objavljivanje spiskova lica u izolaciji. Razlozi za objavljivanje bili su jasno “psihološki”, a ne medicinski, to je bila “pedagoška” mjera… Utjerivanje “reda”. Igra moći sa cjelokupnom javnošću. Ili da se stanovništvu priušti neočekivana zabava da, kad već nema kafića i kladionica, nekako prekrate vrijeme. Proučavanjem “slučajeve” iz komšiluka i kvartovskim nadzorom.

Suviše lako je to prošlo. To treba da nas zabrine.

Druga opcija, pored pomenutog civilizacijskog resetovanja, a što dođe optimistički pol ove jednačine sa pandemijom i dvije nepoznate, koja se takođe nazire je i - država kao totalni nadziratelj. Odnosno - policijska država, utemeljena u “racionalnom” razlogu - očuvanju od globalnog zla/pandemije. I nije malo glava kojima i to djeluje kao privlačna mogućnost. Kad su god uplašeni, ljudi manje primjećuju svoj jaram.

Za kraj, neka vam Kamijevu “Kugu” kao ovonedjeljni predlog za čitanje, preporuči ova rečenica: “U momentu nesreće navikavamo se na istinu, drugim riječima, na tišinu.”

( Balša Brković )