O neprolaznim “Prolaznicima”

(Jovanka Vukanović: “Prolaznici”; Nacionalna biblioteka Crne Gore Đurđe Crnojević, Cetinje, 2019)

Realno gledano, u svakoj književnosti (osim ruskoj 19. vijeka) bilo je i biće nerealno naglašenije masovno pojavljivanje velikih pisaca koji obilježe epohu i vrijeme pred sobom. Tako je i u našoj crnogorskoj već prošlo vrijeme od plejade čije sjeni blagotvorno natkriljuju naš duhovni i književni prostor. Crna Gora, srećom, ima Njegoša, najvećeg epskog pjesnika, Lesa Ivanovića, najvećeg lirskog pjesnika, Stjepana Mitrova Ljubišu, Marka Miljanova, Mihaila Lalića, Danila Kiša...

U današnjem trenutku, u savremenoj, tekućoj književnoj produkciji traje tek blagi eho književnosti koja je za nama. Ali snažno traje opskurno štimovanje i lobiranje kulturne javnosti, istina, kao i na vjetrovitom Balkanu. Trčeći svoj maraton u mjestu, mnogi pisci svako malo objavljuju „epohalna“ djela, nagrade se štancuju po narudžbini, političkoj i interesnoj, lobiji odrađuju svoj posao, izdavači nastoje frapirati čitalačku publiku ne bi li namakli što više novca u kase, svako malo pojavi se novi balkanski Markes, Borhes, eventualno Handke, ili makar Pamuk.

U savremenoj crnogorskoj poeziji koja iz više razloga, uz časne izuzetke, divno tapka u mjestu, pojavila se knjiga Jovanke Vukanović, „Prolaznici“, tiho i nenametljivo, u duhu stihova pjesme D. Cesarića, „Oblak“: U predvečerje, iznenada,/Ni od kog iz dubine gledan,/Pojavio se ponad grada/Oblak jedan.

I „Prolaznici“ Vukanovićeve, pjesnički oblak poezije, pojavio se u lošim duhovnim prilikama našeg potrošačkog društva i kulturnog mentaliteta, lošeg za poeziju, pa će, po svoj prilici, i navedena zbirka imati sudbinu Cesarićevog oblaka. Možda i zato što se istorija ponavlja, ali manje zato što „oči sviju ljudi bjehu/uprte u zemne stvari“, nego što naša indiferentna, samozadovoljna književna kritika ide, kao i oblak Cesarića: „svojim putem:/za vlašću, zlatom ili hljebom“... I pritom imaju dva ekstrema. Jedan u pravcu nezamjeranja i ljeporječenja svakome, da na taj način svi budu srećni i zadovoljni u mrtvom moru, gdje niko neće uzletjeti ni pasti. Drugi nastoji da preotme vlast od same književnosti, i pokaže da je književnost tu prvenstveno da omogući kritici da se potvrdi kao vrh književnog čina. A u svemu tome fali samo „ono malo duše“, tj. zera poštenja, osjećaja da se pomogne usmjeravanju književnih tokova i čitalačkog ukusa.

Iz svih navedenih razloga, koji ulivaju pesimizam, knjiga poezije Jovanke Vukanović, „Prolaznici“, zbirka koja se jednom piše, ima sve predispozicije da se, po nevolji, tiho ugasi i uz sve neosporne vrijednosti. Iako je riječ o Jovankinoj pjesničkoj zaostavštini za budućnost.

Naravno, knjiga Jovanke Vukanović je na kraju obilježena i dvijema znalačkim recenzijama, dva priznata kritička pera, Božene Jelušić i Jovice Aćina, o knjizi su se u pisanim medijima pojavila dva-tri prikaza i, čini se, ona već polako može da otplovi kao oblak pjesnika...

Jelušićeva je u svom nadahnutom viđenju „Prolaznika“ precizno zapazila bogatstvo, metaforički sjaj naslova zbirke, ukazala na dominantne motive, da je zbirka „snažno prožeta tragičnim doživljajem ljudske (i pjesničke) sudbine“, da zbirka ima „melanholiju i gotovo testamentarni ton“...

Treba li naglašavati i činjenicu da je jedan od dva recenzenta upravo i Jovica Aćin, „uzgred rečeno“ i dobitnik Njegoševe nagrade za 2019. godinu. Pa bi i stoga valjalo povjerovati u vjerodostojnost njegovih visokih ocjena. Između ostalog, Aćin piše: „Jednostavni, ali dalekosežni stihovi. Pesme koje nas diraju u srce. Njihov elegičan ton, potekao iz izobilja promišljenog životnog iskustva, čine ovu zbirku trajnom. Činilo mi se da ne smem da pročitam više od jedne pesme na dan, jer intenzitet svake je gotovo bezmeran. Pesništvo je nešto bez čega ne mogu, kao što ne mogu bez vazduha i vode. A poezija Prolaznika Jovanke Vukanović je od takvih pesničkih dela. Potvrđuje mi zašto je pesništvo neophodno ljudima. (...) Jovankine pesme su sa istančanim nervom, bez nepotrebnih ukrasa, stremeći suštini u elementima koji artikulišu naš život, naročito u ovim balkanskim krajevima. I ovo je njena najbolja pesnička zbirka, takoreći sleme njenog stvaralaštva.“

Upravo na ovom mjestu bismo i mogli efektno završiti svoj prikaz, jer je posle Aćinovih sjajnih ocjena teško šta reći i približno dobro i precizno. Ali se može reći štošta o našoj indiferentnoj kulturnoj klimi, „opuštenim“ kritičarima, čija žrtva treba da budu i „Prolaznici“. Pritom i zbog konformizma nekih urednika kulturne rubrike u režimskim glasilima, koji se čudom čude zašto bi se o jednoj sjajnoj knjizi pisalo više od jednog, ili čak (!) dva puta. Ali se na isti način piše i o knjigama sasvim skromnih dometa, pa su danas u Crnoj Gori savremeni pjesnici, gledano po tome, ili svi mali, ili svi veliki. Bitno je da niko ne odskače, što je i najbolji način da se gubi osjećaj za prave književne vrijednosti i domete, a sve u cilju uspostavljanja komunističke uravnilovke u poeziji 21. vijeka u Crnoj Gori. Iako, svakako, sve pjesme u „Prolaznicima“ i nemaju iste pjesničke najviše domete, sa sigurnošću se može ustvrditi da je Jovanka Vukanović ovom knjigom i nehotično održala pravi javni čas savremenim pjesnikinjama, a i većini etabliranih pjesničkih veličina kod nas i šire.

Vukanovićeva se lucidno suočava i sa vječitim pitanjem svih pjesnika ovog svijeta o nastajanju pjesme, njenom životu i trajanju. U prvoj, „Rađanje pjesme“, „otkriva“ tajnu pjesničkog čina: Pravim zabilješku/O sebi/O tebi/O drugima. // O drugima/O tebi/O sebi. // Margina tamo/Margina ovdje. // Kako iz ovog kruga/da ne izađem/a da dođem/do poente/pitam se. U stihovima „Posljednje pjesme“ uspješno poetizuje književni postupak identifikujući pjesmu s Nojevom barkom: Moja Nojeva lađa/Dugo je tešem i premjeravam/Od svega pomalo/Kradom u nju ubacujem. // Počelo je/da se vrtloži i muti/Ni igla više nije mogla da stane/Krenula je./Gledam je/kako kroz otrovnu pjenu klizi/Strijela joj ravna nije. // Bi mi na trenutak krivo/što ne pođoh i ja/Umjesto što stojim na vodi/Nadajući se/Da će da presuši.

U pjesmi „Prestati pisati“ traje vječita zapitanost svih pjesnika svijeta o mogućem kraju postojanja, to jest, pjevanja. Između ostalog, pjesnikinja upućuje naizgled jeretičke verse i, negirajući poetski čin, istovremeno stvara poetsku etidu: Treba prestati pisati/Zar ne vidiš da svijet ovaj/Već ima svoje pjesme i priče/Zato budi pametan/Oslobađaj se što prije/Svojih riječi, naslova i stranica/(...) Svoju crnu kožu/Po bijeloj hartiji razapinji/I ćuti/(...) Ne progovaraj/Sve drugo skrajni/Samo sebe na nišan postavi/Osluškuj/nešto se mora dogoditi./Ruku na srce/To isto sve si radio/I dok si pisao.//

„Prolaznici“ su knjiga koja ostaje, i Jovanku Vukanović trajno uzdiže u vrhove ne samo u savremenoj crnogorskoj poeziji, nego i u dijahronijskoj ravni. A, da bismo ovo konkretno argumentovali, u prikazu ćemo se još osvrnuti i na obradu motiva kuće. Uostalom, i zbirka je nazvana upravo po pjesmi „Prolaznici“, uz posvetu pjesnikinji Darinki Jevrić: Mi smo otišli/Da tražimo mirniju kuću./Ti si ostala./Bila si mudrija od nas./Znala si/Da se kuća ne traži/Nego gradi. // Svega smo se nagledali/Svuda prošli/Samo nju još nijesmo našli./Kasno je/Za savjet da te pitamo./A i onaj koji gradi/Nema vremena za prolaznike.

I, za kraj, još dvije pjesme, da se čitalac, kojem ta volšebna knjiga još nije došla u ruke, in medias res uvjeri u Jovankine pjesničke domete; prva je „Ovako je govorila kuća“: Najprije je otišao otac/i sa sobom ponio Krov./Poslije se zaputio stariji sin/sa Prozorima pod pazuhom./A majka/I ona korak po korak/Sa sva Četiri Zida u naručju./Nakon što je Temelje na leđa uprtio,/pošao je i mlađi sin. // I ja/Lakokrila/Besprisutna/Nevidljiva/krenuh za njima./Žurim/U rukave da im se zavučem./Da me lakše istresu/Sjutra,/kad me budu tražili. Posljednja citirana pjesma, „To nije moja kuća“ potvrđuje čežnju i pošten osjećaj uzaludnosti one pjesnikinje s početka prikaza, zašto je teško pisati nakon „Prolaznika“.

A naš zaključak je da bi i ovu posljednju, kao i mnoge druge Jovankine pjesme, rado potpisale Ana Ahmatova i Marina Cvetajeva, i druge pjesnikinje svijeta kao svoju. Pa nek se ovaj prikaz završi ne riječima kritičara, nego stihovima pjesnikinje, uz nadu da će savjest naše kulture prevagnuti, pa se organizovati i simpozijum o poetici Vukanovićeve, s posebnim akcentom na ovu zbirku, kao pjesničku ličnu kartu, dostojnu pravih majstora pera.

„To nije moja kuća“: Ponadah se da ćete mi kuću sagraditi. // Dolazili ste, premjeravali, ucrtavali/Zidali, miješali, objašnjavali (pili, jeli...)/skraćivali, produžavali, zasijecali/Ukucavali, podupirali (jeli, pili...)/Nivelisali, klesali, lijepili,/Ugrađivali, spajali (nazdravljali, pili, jeli...)/Tesali, prikopčavali, razvodili/Lakirali, poravnavali, dovodili/Uključivali, provjeravali (jeli, pili, nazdravljali...) // Ali vi, traženi, moljeni, hvaljeni,/Vi jedini, najpametniji, najstručniji/Nijednu od toliko prostorija/Nijedan od toliko prozora/Ne ostaviste za moje pjesme. // To nije moja kuća, majstori/Evo vama ključevi/A mene vratite nazad/Hoću među svoje stihove.

( Dragan Koprivica )