Preziranje smrti bilo je za zapadnjake nepojmljivo

Za Damjana Brkovića

Prema drevnoj i bajkovitoj legendi na japanska ostrva utonula u mir i tišinu, sručila se krajem 13. vijeka moćna vojska zloglasnog Kublaj - kana, unuka Džingis - kana.

Kublaj - kan prethodno je od Japanaca zatražio da mu se pokore, a kada ovi to odbiše on 1275. godine sakupi brojnu flotu, sa svim džunkama na rijekama i brodovima usidrenim u morskim lukama.

Tri hiljade brodova i džunki prevezoše na Formozu 100.000 ratnika pa odatle krenuše na drevni Nipon, današnji Japan.

Flota je plovila u vrijeme jakih tajfuna i na domaku Nipona, sveti tajfun koga iz morskih tamnica oslobodi Tenši, sin Neba razveja flotu i spriječi osvajače da oskrnave sveto tlo boginje Ile - Zemlju i Izlazećeg Sunca.

669 godina kasnije piloti - samoubice - kamikaze (božanski vjetar) - oživješe drevnu legendu pokušavajući da, kao nekad sveti tajfun, spriječe invaziju „osvajača“ na tlo Japana.

... Godine 1944. i posljednjem japanskom vojniku bilo je jasno da samo čudo, pred ogromnom američkom premoći, može spasiti Japan od kapitulacije.

U toj očajničkoj, praktično bezizlaznoj situaciji, javila se ideja o pilotima - samoubicama koji bi obrušavanjem svojih letilica na neprijateljske ciljeve, nanijeli protivniku teške gubitke i tako ispunili zavjet Otažbini, Mikadu (caru), poštujući do kraja „Bušido“, kodeks vojničke časti.

Prema ovom komplikovanom kodeksu, pojedinac koji nije uspio da ispuni svoju dužnost prema Caru, bio je obavezan da izvrši samoubistvo - harakiri. I zaista, poslije teških vojničkih poraza u četvrtoj godini ratovanja, među japanskim oficirima i vojnicima učestala su samoubistva, bilo pojedinačna bilo kolektivna.

Kroz „kamikaze“ se sada mogla „srećno“ objediniti ideja žrtvovanja za Otažbinu, Mikada, uz nanošenje ogromnih gubitaka protivniku.

Prvi koji je zvanično predložio samoubilački let bio je Juo, kapetan vojnog broda i komandant nosača aviona.

Nešto kasnije isti predlog uputio je Vrhovnoj komandi i pilot - lovac Okamura.

Oba prijedloga Vrhovna komanda tada je odbila.

Nakon nove američke ofanzive u vodama Pacifika i teškog poraza nadomak Filipina, oktobra 1944. admiral Takijiro Oniši, komandant Prve vazduhoplovne armije nanovo je oživio pitanje „kamikaza“.

Njegov predlog sada je prihvaćen od strane Glavnog carskog stana i Oniši se sredinom oktobra uputio na ostrvo Luzon gdje je bila locirana 201. japanska vazduhoplovna grupa.

Oniši, u međuvremenu unaprijeđen u načelnika štaba mornaričke vazduhoplovne grupe oficirima je otvoreno rekao:

„Naša situacija je takva da mi ne možemo više voditi rat na uobičajeni način. Smatram da još jedino možemo zaustaviti nadiranje neprijatelja samo time što će se lovci tipa „Zero“ obrušavati na nosače aviona, sa bombom od 250 kg i žrtvovati se!“

Nakon Onišijevih riječi među oficirima u sali zavladala je grobna tišina. Komandant 201. grupe uviđajući težinu situacije zamolio je Onišija da se na kratko posavjetuje sa komandantim eskadrile.

Ubrzo je admiral dobio odgovor - sem dvojice svi piloti dobrovoljno su se javili u kamikaze.

Sjutradan, 20. oktobra, u zoru, admir Oniši uzbuđenim glasom obratio se dvadeset četvorici okupljenih pilota:

„Strašna opasnost se nadvila nad Japanom...“! Otadžbinu sada nijesu u stanju da spasu ministri, Generalštab i njima potčinjeni komandanti kao što sam ja. Nju mogu spasiti samo uzvišeni mladi ljudi kao što ste Vi. U ime sto miliona naših sunarodnika, ja vas molim da se nesebično žrtvujete! Molim se Svevišnjem za vaš uspjeh. Vi ste već postali bogovi i nemate ovozemaljskih želja. Ali, vi bi svakako željeli da znate jedno - neće li vaše fatalno obrušavanje biti uzaludno. Na žalost, mi vas nećemo moći obavijestiti o vašim rezultatima. Ali, ja ću pratiti vaše podvige do kraja i o rezultatima ću obavještavati imepratora. U to možete biti potpuno uvjereni“.

Regrutovanja kamikaza poput ovog na ostrvu Luzon, vršila su se i na drugim aerodromima. Dvadeset petog oktobra izveden je i prvi napad kamikaza.

Tog dana, u zoru, šest aviona tipa „Zero“ poletjelo je iz baze Davao na Filipinima.

Za vođu grupe određen je poručnik vojnog broda Juhio Seki, mlad oficir tek nedavno oženjen. Za svoj cilj odabrao je nosač aviona i obrušio se na njega. I ostale kamikaze odabrali su objekte dostojne poštovanje, krstarice i nosače aviona.

Nakon početnih uspjeha, pokret kamikaza, uzima puni zamah i širi se poput lepre. Dobrovoljci za pilote - samoubice javljaju se ne samo u vojsci i mornarici. I mladi iz gradova žele da se obruše na neprijatelja, da uz sudbonosno „banzai“ uzidaju svoje živote u temelje moćnog Japana.

Prve vijesti o organizovanim jedinicama pilota - samoubica izazvali su strah i nelagodu u američkoj vojsci. Znalo se i ranije za fanatizam japanskog vojnika ali ova čudovišna hladnokrvnost i preziranje smrti bilo je za zapadnjake - nepojmljivo. Prizivao se u pomoć „azijski fatalizam“ širile teorije o nasilno mobilisanim vojnicima.

A trebalo se vratiti mnogo vjekova unazad, trebalo je odškrinuti mnoga vrata da bi se u svoj složenosti sagledao fenomen kamikaza. Ali, prvo posjetiti japansku kasarnu.

I početkom 20. vijeka japanska kasarna odisala je duhom srednjeg vijeka. Oficiri koji su već prošli surovi ritual Bušida, nemilosrdno su postupali prema svojim podređenima. Obuka vojnika bila je brutalna, česta su bila i ubistva, a formalizam i kruta vojnička pravila dovedena su do apsurda. Na udaru su posebno bili mladi intelektualci i studenti. Zabranjen je bio svaki duhovni rad dok su naporne fizičke vježbe regrute pretvarale u poslušno oruđe ili ih uništavali.

„Priručnik za vojnu obuku“ i „Carska uputstva vojnicima“ bili su vojnički „očenaš“ u kome nije bilo mjesta za solidarnost i druželjubivost.

Oni su bili davno prognani iz japanskih kasarni.

(Nastavak sljedeće subote)

( Nebojša B. Knežević )