"Deportacija" u Novom Pazaru

Prikaz dramskog komada “Deportacija” crnogorskog dramaturga Željka D. Vušurovića koji je uradio režiser Gradimir Gojer, privukao je pažnju u regionu, pa će se ovaj komad za nekoliko mjeseci igrati u Centru za kulturu u Novom Pazaru, u koprodukciji sa Bosanskim narodnim pozorištem iz Zenice.

O ovoj predstavi, koja govori o deportaciji muslimana iz Crne Gore početkom devedesetih, glumačkoj ekipi i samoj priči koja ga je inspirisala tokom pisanja komada, Vušurović je pričao za “Vijesti”.

S obzirom na to da je ovo vaš prvi intervju za “Vijesti” možete li nam reći nešto više o sebi i svojim ranijim radovima?

Kao momak, bavio sam se novinarstvom. To je iziskivalo nova saznanja, pa sam dosta čitao. Ljubav prema književnosti mi je kasnije, kada sam ostao bez posla, pomogla da upišem FDU na Cetinju i počnem studije dramaturgije. Tu sam sarađivao sa sjajnim profesorima, kao što su Siniša Jelušić, Stevo Koprivica, Srđan Koljević, Darko Antović i Zoran Koprivica, pa su uz prve drame napisane na tom odsjeku, stečena i nova duhovna bogatstva. Postao sam diplomirani dramaturg 2016. godine i nakon toga sam bio učesnik par radionica u organizaciji Kraljevskog pozorišta Zetski dom, dok mi je u organizaciji istog pozorišta jedna drama javno čitana na MIT-u. Međutim, moji rani radovi još uvijek nijesu ugledali svjetlost dana preko pozorišnih dasaka, iako sam sa njima bio učesnik na par konkursa.

Nedavno ste napisali pozorišni komad koji se bavi deportacijom muslimana iz Crne Gore, tokom građanskog rata. Kako se zove predstava i kako ste došli na ideju da pišete baš o toj temi?

Želio bih reći da se ne slažem sa vašom konstatacijom da je u BiH bio građanski rat, ali kako ga god nazvali, ljudi su, nažalost, stradali bez obzira na vjeru i naciju. Mnogi građani BiH su postali izbjeglice, nadajući se da će u Crnoj Gori sačuvati svoje dostojanstvo i život. To je za njih sedamdesetak bila posljednja greška. Mislim da veliki broj Crnogoraca priče o čojstvu i junaštvu može slobodno baciti u smeće nakon crnogorskog napada na Dubrovnik i ratnog zločina - deportacije muslimana. To je do danas ratni zločin za koji niko nije kažnjen. I ne samo da nije kažnjen, već uviđam da se većinska Crna Gora svojski trudi da zaboravi taj zločin, jer im je omiljeni Gospodar bio premijer Crne Gore koja je te nesretnike poslala u smrt. Smatram da je takva Crna Gora pogazila osnovnu esenciju stida, morala i empatije kod većine. Pokušavam da zamislim kako bi se takvi stanovnici Crne Gore osjećali da im je neko bez ikakve krivice uhapsio brata, oca ili muža i ubio ih? Takva razmišljanja su mi dala inspiraciju da napišem dramu o svim našim porodicama koje se prave nevine dok im ispred vrata ubijaju komšiju, da napišem dramu o zatiranju kulture sjećanja koja je osnova postojanja jednog naroda i države, dramu o sunovratu morala kod Crnogoraca. Koliko sam uspio, ne znam. Tako je prije skoro tri godine, na trećoj godini osnovnih studija dramaturgije kod mog poštovanog profesora Steva Koprivice nastala “Deportacija”.

Koji je bio cilj ove predstave tokom pisanja? Da li ste željeli da uz pomoć nje upoznate sa pomenutom temom one koji ne znaju dovoljno, da predstava posluži da taj događaj ne bude zaboravljen ili nešto treće?

Cilj svakog dramskog teksta je da se zaigra na sceni. Ako uz to kod publike izazove osjećaj koji im nije svakodnevan, kao što su nelagoda, stid ili eventualno katarza, na dobrom je putu da se upiše u teatrološke knjige kao dobro dramsko djelo. Ekipa momčadi iz Grčke je to jako dobro radila, a kasnije su im se u prelaznom roku pridružili po jedan Englez, Rus i Norvežanin. Samim izborom teme kao što je nekažnje i ratni zločin sebi sam otežao put do postavljanja takvog dramskog komada u državi koja je taj ratni zločin i počinila, ali od pisanja nisam htio odustati. Kao neko ko bi smrvio fašizam da sam neki Marvelov junak, nastojao sam da ovim komadom dam skromni doprinos antifašizmu. Pokušao sam dokučiti svijet zločinaca i njihove djece postavljajući sebi pitanje kako oni odrastaju i kakav im je odnos prema saznanju da im je roditelj skrivio ratni zločin. Mogu li njihova djeca uvidjeti i napraviti razliku između dobra i zla, da li kada razmišljaju kako se osjećaju djeca ubijenih? Da li dok gledaju film “Čovjek koji je ubio Liberti Valansa” bivaju na strani Džejmsa Stjuarta ili im je Li Marvin bliži srcu? Da li bi između rijeke ili hidrocentrale izabrali ovo drugo? O tome skoro svi ćute. Gdje je sudstvo, gdje su tužioci, gdje su apeli intelektualaca, akademika i univerzitetskih profesora da se pronađe krivac za ovaj zločin? Nema ni reagovanja takozvanih crnogorskih antifašista koji se sjete antifašizma samo kad je rođendan Ljubu Čupiću, dok o deportaciji ne smiju pisnuti. Mi smo društvo puno poltrona i nemorala.

Da li vam je žao što će se predstava premijerno odigrati u Novom Pazaru, a ne u Crnogorskom narodnom pozorištu? Hoćemo li imati priliku da predstavu pogledamo u Crnoj Gori?

Moram priznati da sam žalio, sada više ne. “Deportaciju” sam prijavio na konkurs CNP-a u maju 2015. godine, na temu, parafraziram, “Savremena Crna Gora”, na kome je pobijedila drama sa temom iz života kćerke kralja Nikole I Petrovića, ali u kojoj je žiri CNP-a vidio metafore sa sadašnjim društvom. Što bi rekao jedan novinar - čudo su metafore. Njena pobjeda, naravno, nije problem, ali me čudi što žiri nije preporučio “Deportaciju” kao dramsko djelo koje bi se moglo postaviti na pozorišnim daskama nacionalnog teatra. Hoće li doći do prikazivanja “Deportacije” u CNP-u, Zetskom domu ili drugim instituacijama kulture u Crnoj Gori, ne zavisi od gospodina Gojera i mene, već od volje i želje rukovodećih ljudi crnogorske kulturne scene. Nemojte mi zamjeriti na slobodi, ali to pitanje možete postaviti Branimiru Popoviću, umjetničkom direktoru CNP-a. Ali znam da se moja “Deportacija” ne uklapa u njegov koncept igranja komedija u nacionalnom teatru.

Da li vam je poznato kada će biti premijera i ko su glumci koji će igrati u njoj?

Premijera drame “Deportacija” će biti, koliko sam upoznat, oko 20. aprila, a prve čitačke probe počinju u martu ove godine, jer je do tada dio ansambla zauzet zbog drugih predstava. Režiser je, kao što sam prije rekao, poznati teatrolog, književnik, esejista i pozorišni režiser iz BiH Gradimir Gojer, a glumci su Ljubomir Bandović iz Beograda, Jasminka Jasna Bery iz Sarajeva, Lemana Bećirović i Vahid Džanković iz Novog Pazara, kao i Anđela Ilić i Lana Zablocki Džehverović iz Bosanskog narodnog pozorišta iz Zenice. Ne sumnjam da će gospodin Gojer i svi glumci dati sve od sebe da predstava uspije.

Počastvovan riječima i cjelokupnim prikazom Gojera

Predstava će biti igrana u Kulturnom centru Novog Pazara, a u koprodukciji Bosanskog narodnog pozorišta iz Zenice, kako je došlo do toga?

Do saradnje sa poštovanim teatrologom i pozorišnim režiserom iz BiH Gradimirom Gojerom koji će postaviti “Deportaciju”, došlo je igrom slučaja preko mog brata Gorana Vušurovića iz Stare garde LSCG i hrabrog Slobodana Pejovića i njegove porodice iz Herceg Novog, zbog čega sam im zahvalan. Oni su me spojili sa građanskom aktivistkinjom Svetlanom Broz i gospodinom Gojerom. Njemu se dopao moj tekst napisavši da je “to prvo istinsko dramatsko i suštinski dramatično suočenje jednoga literarnoga stvaraoca sa zločinom koji je crnogorska tadašnja, a dobrim dijelom i sadašnja politička vlastela učinila nad nevinim Bošnjacima”, dodajući da sam “napisao obiteljsku dramu, gotovo antičke dimenzioniranosti sa tragičkom krivicom kao trajnom opomenom”. Jako sam počastvovan ovim riječima i cjelokupnim prikazom moje drame od strane gospodine Gojera, koji je lično sa rukovodećim ljudima Kulturnog centra Novi Pazar i Bosanskog narodnog pozorišta iz Zenice dogovorio pripremu “Deportacije”.

( Mirela Zogović )