Jasenka Lalović za "Vijesti": Svaka isključivost samu sebe uruši

Knjiga “S one bande moje gore” Jasenke Lalović govori o tradiciji, običajima, životu, pa i jeziku nekada, donosi različite ženske priče kojima se odaje omaž ženi u crnogorskom društvu. Nije prošlo ni godinu od njenog prvijenca, Lalovićeva je objavila i nastavak - “S ove bande moje gore”, a u razgovoru za “Vijesti” ističe da su obje strane te jedne te iste gore zapravo dva lica istog bića, što svi nosimo u sebi - na trenutne identični ali istovremeno i toliko različiti.

Lalović je radnju svojih knjiga smjestila u period između dva rata u Crnoj Gori, a posebnim stilom dočarava klimu tog doba i čitaoca vodi u neko drugo vrijeme neprestano držeći pažnju kroz iščekivanje, tjeskobu i interesovanje za sudbinu likova.

“Ovo je knjiga koja se dotiče tradicije, običajnog prava koje je iznad onog ispisanog slovom zakona. Pokušava da pokaže kako je život sa ove i sa one bande iste gore sasvim drugačiji iako se mnogima, posebno onima sa strane, čini isti. To što ih dijeli zapravo je šav koji ih zauvek spaja, ali i opominje na mnoge nepomirljivosti koje su obično osobene samo onim ljudima kojima je svako svakome neki rod, opet preko nekog trećeg. Gdje se sve zna i gdje je čovjek više svačiji nego svoj. A žena tek sjenka takvog čovjeka”, navodi se u opisu i ističe da je u pitanju vrijeme kada je žena svjesno prepuštala pijedestal muškarcu, nezavisno da li je to njen muž, otac, brat ili sin.

“O ženi koja je od rođenja naučena da je njen zadatak da rodi, odgaji i stvori glavu kuće i domaćina koji je dovoljno jak da iznese teret ratova, nažalost, tako čestih na ovim prostorima. To može samo jednako jaka žena, svjesna da nije ugrožena time što to čini već da je to jedini model po kome ona opstaje u ulozi, majke, žene, kćerke i sestre. To je njena misija koju ne bira po svojoj volji već joj se nameće kroz pokolenja, prostorno i vremenom u kome se zatekla”, piše u opisu.

Ipak, o svemu tome, ali i o današnjem vremenu, motivima i želji da se bavi ovom neiscrpnom temom, Jasenka Lalović govori za “Vijesti”.

Vaša književni prvenac je “S one bande moje gore”, a zatim je kao nastavak došla i “S ove bande moje gore”. Da li biste, za početak kazali čitaocima možda kako su nastale knjige, šta Vas je podstaklo na pisanje i kako ste se odlučili za nastavak, što je rijetka pojava u domaćoj književnosti?

Prva knjiga je nastajala u jednom za mene delikatnom i teškom momentu. Tražeći izlaz kako da prebrodim to vrijeme pobjegla sam u taj, za mene poseban i čudesan svijet koji sam pamtila iz pričanja moje babe - Crmničanke. Osjećala sam se dobro dok sam tamo zaranjala i zaticala sebe da na posve drugačiji način sada posmatram njihove odnose, sudbine. Bez obzora na vremensku i prostornu distancu, počela sam da ih razumijem. Nastavak knjige bio je neminovan jer su se neka pitanja u prvoj knjizi samo otvorila, priče su se tek načele i neke od njih ostale nedorečene. Ujedno, razlog da štivo podijelim na dva dijela, s obzirom na to da sam radnju obje knjige smjestila u period prije i poslije Drugog svjetskog rata, jeste što su tu, po mom dubokom uvjerenju, istorijski okviri koji u mnogo čemu određuju položaj nekadašnje i današnje žene na ovim prostorima. Naravno, ne samo njih, ali su one trenutno tema mog interesovanja. Tradicija je ustupila mjesto novonastalom dobu koje u svom bezobziru potire mnoge vrijednosti, a koje su vjekovima opstajale kao okosnica svih odnosa. Koliko u tome ima dobra i koliko lošeg donosi odricanje od nje, pitanja su na koja pokušavam da pronađem odgovore.

Može li se postaviti pitanje šta je sa koje strane gore, šta sa one, a šta sa ove? Može li se reći da je to i metafora za neke strane koje postoje u svima nama, koje nas i oblikuju i čine?

Svakako. To je neminovno jedinstvo suprotnosti po kojima se svako od nas oblikuje. Trenutak kada to budemo prihvatili kao uslovljenost, bićemo u saglasju sa samim sobom i tek tada smo spremni da razmumijemo i uvažimo ono drugačije od nas. Živimo u vremenu isključivosti, samodovoljnosti, netolerancije za sve ono što je od nas drugačije. Nažalost, nerijetko smo svjedoci mnogih, po mene nepojmljivih, podjela, koje samo ukazuju na raskol koji je u ljudima i koji pokušavaju da prenesu oko sebe. Srećom, svaka isključivost samu sebe uruši jer je kao takva neodrživa.

Romani su opisani kao priče o ženi, o Crnogorkama, ženi u tradicionalnom, patrijarhalnom društvu, snažnoj ženi. “S one bande moje gore” prati sudbine pet djevojaka uoči II svjetskog rata, a kroz njihove priče dočarava našu tradiciju. Opčinjenost crnogorskom ženom ili ženom u našem društvu koje je oduvijek bilo specifično po tome kako se prema ženama ophodi je izuzetno jak književni, ali i životni motiv. Kako ste dočarali tu sliku, kakvi su životi tih pet djevojaka, ima li njih u drugoj knjizi?

Pet glavnih, ženskih likova čije sudbine pratimo u prvoj knjizi zapravo su pet različitih životnih priča, koje se prepliću i na kraju stapaju u lik, prototip nekadašnje Crnogorke. Imala sam potrebu da ispričam malo drugačiju priču o ženama sa ovih prostora. Osjećala sam teret njihovih nepravdi sa kojima su iznosile breme nekadašnjeg vremena i za koji nisam sasvim sigurna da ga je do dana današnjeg sa sebe smakla. Pokušala sam da razumijem njenu pokornost i u ime čega je pristala da ponese taj teret bez ijedne riječi pokude na Boga i sudbinu.

Dok sam stvarala likove u knjizi, shodno njihovim karakterima koje sam slijedila, shvatila sam da to društvo jakih muškaraca, upravo je ona gradila - od trenutka kada se rodila. Poštujući prvo oca, štiteći brata, kasnije podižući domaćina kada se udala, gajeći sina da stasa u snažnog muškarca... Samo jaka žena gradi jake muškarce. Ona je svjesno stavljala sebe par koraka iza njih. Ne zato što je slaba, već zato što je jedino tako mogla da sačuva svetinju doma koja joj je povjerena na čuvanje.

Druga knjiga razotkriva suštinu tadašnjih odnosa. Pokazaće da ono glavno zapravo je sporedno, a ono što smo skrajnuli u stranu je ključ. Samim tim, glavne junakinje iz prve knjige su sporedne. Glavne su one čija imena sam spomenula usput. To će pokazati druga knjiga.

Rekli ste jednom prilikom da druga knjiga pokazuje da “sve ono glavno je uslovljeno onim sporednim, a ono skrajnuto je zapravo ključ i glavno. Baš kao i u životu.”...

To je taj komad nepravde koji nosi žena sa ovih prostora. Njena uloga je da čuva i očuva sve ono što se stekne. Slava obično pripada muškima, dok je ženska uloga da sve to podupire. Postoji u našem jeziku jedna divna riječ, koja je nažalost na izdisaju, to je ‘’kućnica’’. Riječ koja mnogo toga kaže. Čuvarke doma su one koje se ne vide, kojima rijetko pokažemo zahvalnost za sve što su činile i čijih veličina postanemo svjesni tek kad ih više nema. Zato je dužnost svih nas da ih spominjemo i čuvamo od zaborava, jer ih svaka naša kuća ima.

Kroz ovu knjigu pokušali ste da sačuvate sjećanja i pričanja... O čemu i zbog čega? Zašto je važno, dodala bih i neophodno, da ne zaboravimo te stvari i pojave o kojima pišete?

U jednom trenutku svako od nas bude svjestan da je karika u nizu koja treba da poveže pretke sa potomcima. Shvatila sam da ukoliko ne ostavim zapis o onome što sam nekada čula i što mi se urezalo u sječanja, moja djeca o tome neće moći da svjedoče. Važno je da se nadovežemo na ono što nam je ostavljeno u amanet, da pamtimo, zapisujemo i predajemo dalje generacijama koje dolaze.

Koliko su stvari danas drugačije i da li su uopšte, u odnosu na ono o čemu pišete?

Sigurna sam da je ovo vrijeme u mnogo čemu drugačije. I to je dobro. Da li smo u svemu tamo gdje treba da budemo? To već nisam sigurna. Ovo je skroman omaž ženi tog vremena, na ovim prostorima. Suviše mali spomenik za sve ono što su učinile i zaista zaslužile. Smetalo mi je što su ostale skrajnute i što su skromno pristale da ostanu nespomenute. Nepravedno. Posebno u literaturi. Sigurna sam da pisana riječ može da skrene pažnju javnosti na mnoga pitanja, da nas navede da razmislimo, da se osvrnemo, preispitamo svoje odluke. Ukoliko sam uspjela makar da načnem ove teme, računaću da sam uspjela u namjeri da moramo biti obazriviji u čuvanju svega što su nam ostavili, a nisu malo.

Kakvo je društvo danas i gdje je žena u današnjoj Crnoj Gori?

Savremeno društvo postavlja nove odnose. Rodna ravnopravnost postala je imperativ njegovog razvoja i zdravih temelja. Žena je oduvijek bila važan činilac, rekla bih nerijetko ključan. Danas je drugačije u smislu da je žena oslobođena mnogih viševjekovnih okova, mada je mnogo toga ostalo prikriveno. I dalje smo svjedoci da se u ranom prenatalnom periodu često abirtiraju samo ženska djeca. Da li su zaista nepoželjna ili je to paravan kojim buduće majke treba da odgovore na ono što se od njih očekuje? Nisam sigurna da je odgovornost samo na njima. I danas je veliki pritisak na ženama.

Postoji li nešto što biste izdvojili kao poruku romana “S ove bande moje gore”? Da li je to zaključak priče koju ste počeli?

Poruka koju sam željela da pošaljem sa ova dva romana, koja simbolično uvijek stapam u jedan, je da “ova” i “ona” banda uvijek čine dva lica jednog istog bića, “gore”. Da vrh gdje se one sastvaljaju nije, niti smije biti linija razgraničenja, već šav po kome se one sastavljaju. Važno je, metaforički, da zapamtimo da će se jedna “banda” uvijek razlikovati od one druge, ali je u tome i suština svakog bivstvovanja. Ne u potiranju, već podupiranju. Onaj koji uloži napor da se malo uzdgne ka vrhu, mnogo će lakše razumjeti suštinu tog dualizma. Dok onaj koji ostane u podnožju “gore” zauvijek će ostati zarobljen u predrasudama da ona druga “banda” nije dovoljno valjana kao njegova. Tu dolazimo do tačke isključivosti koju sam ranije spomenula. Tu se “gora” urušava u ambis, umjesto da stremi visovima kako bi trebalo da bude.

Imate li planova za dalje objavljivanje nekih rukopisa ili stvaranje novih i kako ste zadovoljni ovim romanima?

Nov roman se uopravo piše. Ovog puta to je primorska priča koja prati sudbinu jedne porodice kroz generacije. Napisana na sličan, ali i drugačiji način. Stil je isti, ali se ovog puta više bavim praćenjem unutrašnjih dilema junaka, analizama njihovih odluka, uslovljenostima, predrasudama i na kraju odustajanjima i lomovima.

Što se tiče prijema mojih romana kod čitalaca, duboko sam zahvalna na njihovoj podršci i ljubavi kojom su prigrlili sve likove. Zahvaljući čitaocima oni su postali dio svih nas. Mnogo im dugujem.

Za kraj razgovora, možda, da li biste poručili nešto čitaocima ili preporučili neko štivo za čitanje tokom ovog perioda?

Ono što uvijek toplo preporučujem svima, je da prije nego što se latimo za mnoga savremena djela, jer su u trendu, pogledamo policu sa knjigama i izvučemo nekog klasika kojeg smo ko zna iz kojeg razloga preskočili, a koji nas uporno čeka. I sama imam dosta takvih propusta.

Trenutno čitam jedan divan rukopis koji tek treba da se objavi. Baziran je na istorijskim činjenicama i zaista, uživam u svakoj rečenici. Sigurna sam da će biti bestseler.

Koristila i grafeme “ś” i “ź” da bi sačuvala autentičnost govora

U Vašim romanima - direktno ili indirektno - pokrećete mnoga pitanja i ne dozvoljavate da se tek tako pređe preko nekih stvari, problema, mana, bilo da se radi o pričama u njima ili pak jeziku koji je takođe jedna od gorućih tema današnjice... Šta je posebno bilo u Vašem fokusu i kako ste to predstavili?

Sa ovim knjigama i mojim više nego skromnim doprinosom, pokušala sam da ispravim veliku nepravdu. Da se sa malo više pijeteta gleda na ženu sa ovih prostora. Ona je po mnogo čemu specifična. Ono što je najvažnije, samo je igra slučajnosti što sam odabrala da to bude crmnička žena. Mogla je biti bilo koja druga jer su varijacije tako male. Dokaz je što su se javljali čitaoci iz svih naših krajeva prepoznajući u njima svoje majke, tetke, strine… I šire!

Što se tiče jezika, sve je to štokavski jezik koji objedinjuje ijekavicu, ekavicu i ikavicu. Potvrda je u tome što se svi savršeno razumijemo.

U knjigama sam se koristila grafemama “ś” i “ź” da bih time sačuvala autentičnost govora i vjerujte, niti jednu neprijatnost zbog toga nisam imala na promocijama po Srbiji. Sa druge strane, čitaoci iz Crne Gore su u potpunosti uvažili da je ovu knjigu napisla žena koja više od 35 godina živi u Beogradu. Knjigu o Crmničanki, napisala je Paštrovka. Najlakše je pisati o sebi, a ako to radite o nekom drugom, onda to činite iz čiste ljubavi. Kako reče jedna divna žena iz Makedonije koja prati moj rad i koju sam pitala kako uspijeva da razumije ovaj govor: “Ljubav se ne prevodi’’.

Od davnina se njegovalo lijepo govorništvo u Crnoj Gori

Kada je crnogorska književna scena u pitanju, kako je vidite kada su u pitanju autori, stvaraoci, a kako kada je u pitanju čitalačka publika?

Crnogosku književnu scenu vidim kao mjesto sa velikim potencijalom. U našem narodu od davnina se njegovalo lijepo govorništvo koje se nerijetko prenosilo na papir i značajna pisana djela mnogih naših stvaralaca.

Danas smo u situaciji da se više knjiga objavi nego što se pročita. Nije samo do loših čitalačkih navika, kako se često ističe. Pitanje je i šta im se nudi. Živimo u instant vremenu kada su sva znanja dostupna na samo jedan klik na telefonu ili računaru. Ljudi su postali uporni od pametovanja i svakojakih life-coach izdanja. Željni su životnih priča i svega onoga što ne može da se ukalupi u savremene trendove. Imaju potrebu da se vrate sebi.

Autori treba da dopuste čitaocima da nakon čitanja njihovih djela sami pronađu i daju odgovore. Pisac ne treba da ih nameće, dovoljno da na njih skrene pažnju.

Sa malo riječi reći mnogo

Rekli ste i da ste se umjesto književnog jezika odlučili za jezik kojim se nekada zborilo. Koliko je bilo teško i izazovno, a sa druge strane koliko je upravo ta odluka dala slobode Vama i junacima u knjigama, pa i vjerodostojnosti onome o čemu ste pisali?

To je jezik koji pamtim. Koristila sam se narodnim jezikom jer je to bio jedini put ka vjerodostojnosti kazivanja. Kada se koristite naracijom u izrazu, tada izopštavate sebe kao autora, na taj način čitalac postaje svjedok kazivanja, akter situacije koju prenosite. To mi je bio cilj. Da ljude o kojima pišem približim čitaocima.

Takođe, dok sam tragala za valjanom formom kojom će se napisati ovo štivo, shvatila sam sa koliko smo nepotrebnih riječi, tuđica, posebno fraza, opteretili jezik, Kada sve to raščistite, kada naraciju svedete na par hiljada riječi koje su nekada bile u opticaju ljudima, dobijate jezičku esenciju. U tome je tajna jezgrovitog govora našeg naroda koji sa malo riječi kaže mnogo. Mnogo toga sam naučila i trudim se da to usvojim i primijenim.

( Jelena Kontić )