Crnogorski vajar Darko Vučković: Gradsko dijete izgubljeno u šumi
Djela crnogorskog vajara Darka Vučkovića nastaju u prirodi, pa tako često u toku transporta od mjesta nastajanja, zbog krhkosti, budu oštećena ili uništena. On za “Vijesti” govori o izložbi “Meke forme” u Podgorici, planovima kojih se u ovakvoj situaciji nemoguće držati, svojim djelima, vezi sa prirodom
Poput impresionističkih umjetnika crnogorski vajar Darko Vučković napušta atelje i pravi otklon od savremenog i ubrzanog tempa života, pronalazeći utočište u prirodnom ambijentu gdje se intenzivno bavi proučavanjem promjene njenih ritmova, primjećuje istoričarka umjetnosti Maša Vlaović.
Prepoznatljivog izraza koji odiše energijom netaknute prirode njegovi radovi kao da bude iskonske organizme i oblike koji u prirodi postoje ili ne, a zamišljen čovjek stajaće, promišljati i pitati se posmatrajući ih. Upravo je u podgoričkoj galeriji “Centar” početkom marta otvorena postavka “Meke forme” koja je trebalo da bude dostupna posjetiocima do kraja mjeseca, ali s obzirom na situaciju uzrokovanu virusom korona izložba je zatvorena - “izolovana u prostoru galerije”. Predstavljena djela u okviru izložbe, pak, čine presjek i odabir onoga što je umjetnik želio da kaže izražavajući se u medijumu gline, priča on za “Vijesti”.
Iako je diplomirao slikarstvo posljednjih godina se fokusirao na skulpturu, a oprobao se u raznim umjetničkim formama. Ipak, veliki broj njegovih umjetničkih djela vezan je za određeni prostor u prirodi i nastaje kao direktna intervencija u materijalima organskog porijekla, istakla je Vlaović, a Vučković potvrđuje da su razne forme i ritmovi uticali na njegov umjetnički razvoj, izraz, motiv...
“Još od najranije mladosti privučen sam živim formama kojima smo okruženi. Vjerovatno je to uticalo na moj umjetnički izraz mnogo prije upisivanja Fakulteta likovnih umjetnosti. Ta spontanost nastajanja djela, bilo da su to crteži, foto kolaži, slike ili skulpture, vođena je zakonitostima koje su slične ili iste onima kojima su oblikovane forme u prirodi. Tu su proporcije, ritmovi i boje u vječitoj igri. Iako sam diplomirao na smjeru slikarstvo, posljednjih nekoliko godina moje interesovanje je polako prešlo na skulpturu. Moja namjera je bila da one forme koje su ranije nastajale na crtežima i slikama dobijem u trećoj dimenziji i tako ih još više materijalizujem. To zna da bude dugotrajan proces jer postoje određene zakonitosti koje su specifične za taj način rada i za taj medijum”, rekao je on jednom prilikom, a prenijela je Facebook stranica “Kulturna Baza Kunst”.
Za “Vijesti” govori o svom stvaralaštvu, planovima koji su sada već uslovljeni cjelokupnom situacijom, vezi čovjeka i prirode...
Tvoja izložba “Meke forme” otvorena je u Podgorici, međutim zbog trenutne situacije nije dostupna za javnost? Šta si radovima želio da poručiš ili donoseš publici?
Izložba skulptura “Meke forme” je otvorena trećeg marta u galeriji Centar u Podgorici i mogla se pogledati do 15. marta. Prema programu Centra savremene umjetnosti Crne Gore, izložba je trebalo da bude otvorena za posjetioce do kraja mjeseca. S obzirom na svima poznate vanredne okolnosti, ostala je izolovana u prostoru galerije. Takođe je odložena i planirana izložba u Gradskoj galeriji u Kotoru zakazana za 16. april ove godine.
Izabrani radovi koji su predstavljeni na ovoj izložbi su nastali u periodu od nekoliko godina i predstavljaju presjek i odabir onoga što sam imao da kažem izražavajući se u medijumu gline.
Za koncepciju ove izložbe koja je dobila mnoge pohvale i veoma dobar feedback, zaslužna je i kustoskinja Centra savremene umjetnosti Crne Gore, Milena Mijović Durutović, uz čiju asistenciju je sve postavljeno i prezentovano na najbolji mogući način, a izložbu je otvorila teoretičarka i istoričarka umjetnosti mr Maša Vlaović. Kada smo kod značenja, naziv “Meke forme” je izabran iz razloga što nisam želio da ovim radovima dajem naziv koji bi prejudicirao njihovo značenje i koje bi ih na neki način, s obzirom na njihovu prirodu nastanka, ograničavao. Sa druge strane, nisam želio ni da bude naslovljeno sa “Untitled/ Bez naslova”. Iz tog razloga je izabrana ovakva terminološka prelazna forma.
Svaka pojedinačna skulptura je drugačija od druge i predstavlja stvar i svijet za sebe. Uz sve to, što je najbitnije, ona predstavlja dio jedne cjeline povezane prepoznatljivom linijom izraza. Samim tim, posmatraču je ostavljeno dovoljno slobodnog prostora da doživi i tumači viđeno prema svojim perceptivnim mogućnostima i unutrašnjoj osjetljivosti.
Koji su dominantni motivi u tvom stvaralaštvu? Ako dozvoliš, primijetila bih da je priroda možda na prvom mjestu, makar takav dojam ja stičem.
Djela o kojima govorimo posjeduju jaku unutarnju vezu sa ritmovima prirode. Ali bez obzira na to, ipak, to sve ne bi bilo dovoljno a ni poželjno ako bi se samo radilo o prepričavanju i prenošenju stvari koje već postoje. Umjetnost je pozvana da pruži mnogo više od toga. Ova izložba je jedan korak ka tome.
Posmatrajući tvoje radove mogu da prepoznam trenutke i oblike, organizme iz prirode... Da li je ovo vrijeme koje nas opominje da joj se treba više posvetiti, okrenuti, biti obazriviji, jer čovječanstvo kao da je previše slobode dalo sebi (naravno pojedinima je ta sloboda u potpunosti i oduzeta)?
Svi smo kao individue na drugačiji način usađeni u svijet i okruženje a samim tim kroz tu prizmu i percipiramo realnost oko sebe. Svijet se konstantno mijenja i ima svoje različite faze. Moguće je da smo kao i većina ljudi u svijetu zaglušeni sa previše nepotrebnih informacija koje su svakodnevno prisutne i prilično agresivne. Priroda ima svoj jezik koji je intuitivno razumljiv... To je jezik stvari koje nas okružuju, uravnotežuju i iscjeljuju. Nekad mi se čini da ljudi nisu dovoljno svjesni upravo onoga što im je najbliže. Prednosti koje donose nove tehnologije bi trebalo da olakšaju naše svakodnevne napore. U realnom životu svakim danom uviđamo da se dešava upravo suprotno. Kao da postajemo sluge nečega što bi nama trebalo da služi. Ne znam kako ćemo i kada sa tim izaći na kraj.
Prateći tvoje objave na Facebooku mogu da primijetim povezanost između tebe, tvojih radova i prirode... Da li postoji ta konekcija, odakle dolazi i kako je osjećaš, realizuješ?
Često za sebe kažem da sam gradsko dijete izgubljeno u šumi. Ljubav prema spoljašnjem, prirodnom ambijentu, moguće da je nastala još u ranom djetinjstvu kada sam išao u berbu pečuraka po obroncima Komova sa ujakom ili sa ocem na pecanje na Skadarskom jezeru. Ne mislim da je to presudno kao odlučujući faktor, ali je sasvim sigurno ostvarilo snažan uticaj koji je doveo do toga da dublje osjetim i zavolim specifičnu morfologiju i poetiku ovog prostora.
Kako provodiš vrijeme u kojem se nalazimo, da li stvaraš, imaš li neke planove?
Vrijeme provodim dovršavajući radove koji su dugo čekali, a uz to radim i na pripremi organske bašte. Tu uvijek ima dosta posla. Izolacija ponekad ima i svoje dobre strane, što dobro znaju ljudi koji se bave kreativnim radom. Briga o drugima je ipak na prvom mjestu.
U ovom trenutku je nezahvalno planirati bilo šta. Na jesen bi trebalo da predstavim radove na jednoj grupnoj izložbi u Londonu, ali s obzirom na cjelokupnu situaciju vidjećemo šta će da bude od toga.
Matrica života je uvijek u skladu sa ritmovima prirode
Zašto baš “Meke forme” - šta je to krhko što prikazuješ, meko, nježno?
Kako je sada vrijeme proljeća, posmatrajući mladice biljaka koje se izvlače iz grubih čaura, spremajući se da upiju svjetlost sunca potrebnu za rast, možemo postati svjesni primordijalne matrice života koja uvijek funkcioniše bez greške i u skladu sa ritmovima prirode.
Skulpture koje stvaram posjeduju fluidnost i promjenljivost koja je svojstvena prirodi. To je, naravno, osnova jer se u tom procesu takođe pojavljuju elementi koji su srodni ljudskim bićima, njihovim odnosima, pejzažu i kombinaciji svega toga, samo prevedeno na jedan drugačiji, simbolički jezik. Primjetno je da većina predstavljenih skulptura posjeduje taj određeni talasasti, nazvao bih ga vodeni, meki ritam.
Poznato je da je karakteristika prirode, a i sa prirodom usklađene arhitekture, zaobljena linija, nasuprot pravoj. Jedan sam od onih koji ne prihvataju oštre uglove, oštre iscrtane linije, često viđene u novijoj arhitekturi, bilo da su u pitanju zgrade, parkovi, pješačke staze, prolazi. Drevne istočne civilizacije su čak imale jasan kodeks po pitanju toga. Često se dešava da neki radovi zbog krhkosti budu oštećeni ili uništeni u toku transporta od mjesta nastajanja, što je nekad šuma ili obala mora, do ateljea ili u toku pečenja u peći za keramiku. Materijali kao što je glina i porcelan su veoma osjetljivi kada su u pitanju finije forme. Jednako kada su u pitanju veoma tanki slojevi materijala kao i puni volumeni, proces zahtijeva veliku pažnju dok se ne dođe do finalne produkcije.
Lična traganja u sferi eksperimentalnog zvuka
Iza sebe imaš i kratke filmove. Da li ima i nešto novo čime se planiraš predstaviti publici u skorije vrijeme, online možda?
Film “Gea”, koji je već ranije spominjan, uklopljen je u aktuelnu izložbu u galeriji ‘Centar’ i ostvaruje vezu sa izložbenim radovima. Postoje takođe i radovi iz ranijeg perioda kao zvučni eksperimenti kada sam bio zaokupljen zvukom više neko slikom. Jedan kratki video je predstavljen na ovogodišnjem AVI festu, a još nekoliko njih bi u narednom period trebalo da dobije i svoj vizuelni segment. Taj dio mog rada je prilično hermetičan i pripada sferi eksperimentalnog zvuka i ličnim traganjima u tom medijumu.
( Jelena Kontić )