A, da nema koje mjesto u Dobroti?

Petnaesti je dan otkako sam posljednji put išla u grad, ušla u taksi i bila nekom ljudskom biću u dometu manjem od pet metara. Za svaki slučaj, podigla sam na viši nivo mjere čojstva koje je propisao Institut za javno zdravlje. Više nego udvostručena fizička distanca, koju ne znam zašto zovu socijalnom, izgleda da je dala rezultate.

Za sada izgledam i ja relativno zdravo, makar na prvi pogled. Ako ne računam sivu masu u kojoj su se, nakon povremenog i privremenog tihovanja, opet aktivirale još dvije osobe.

Tijesno im je u tuđoj glavi bar koliko meni u vlastitoj duši, svađaju se bez pauze po cijeli dan, a bogme i noć.

Jedna se zalaže za slobodu i ljudska prava po cijenu života, druga za život prije svega i po svaku cijenu, a ja kao dobar domaćin pokušavam da pomirim ostrašćene goste...

Požalio mi se prije neki dan i mladi prijatelj na slične simptome, strah ga je da je poludio.

I to je bolje nego da je zakučio koronu, pokušah da ga utješim, sve je bolje od ispuštanja duše na respiratorima. I to u zdravstvenom sistemu koji je već decenijama i sam na respiratorima.

Gore od toga je samo - umiranje bez njih.

***

Kašljem suvo, kažu da je to prvi simptom kovida-19. A prva posljedica kod nas bila je masovna pojava doktora medicinskih nauka, pa sam se i ja dala na anamnezu i dijagnostiku.

Obje kažu da su uzroci mog kašlja čisto ekonomske prirode. Odavno imam velike rupe u budžetu, a za jaki kotroban iz Krajine dovoljno je 20 eura mjesečno.

Uh, obznanih ovo neoprezno, nadam se da komunalni inspektori nemaju sad vremena za moje kolumne. A i da ovu pročitaju džaba im je, ne odajem jatake sa sivog tržišta bez metaka. Ne iz mog oružja, goloruka sam liše escajga, nego službenog...

Teško dišem, a to je već drugi simptom, nadam se samoizolacije a ne virusa.

Hvala Vladi, ništa manje i gotovo cijeloj opoziciji, kao i nekim aktivistima civilnog sektora, odvojila sam se od ostatka stanovništva još prije devet mjeseci. Čim su, takođe zahvaljujući gorenavedenima - ali ne baš tim redom - ugašeni protesti Odupri se.

Jedino tako mogla sam da se spasim mnogo dugoročnijeg karantina, u spuškoj samici. Bliski susreti sa nosiocima organizovano širenog virusa #aštoseprodadostedepeesu prijetili su da se moja teško stečena učtivost pretvori u šakom u nos.

Zato još od kraja juna idem u grad jednom mjesečno, a u piljaru na kraju zgrade dvaput sedmično. Poštujući svoja pravila distance zbog epidemije avetinja, mnogo prije nego što ih je vlast uvela zbog virusa.

***

Od tada sam umorna, preumorna, što jeste treći simptom korone ali - za sada - ne i dovoljan razlog za prisilno odvođenje u Bemaks arenu. Uzroci tog umora su hronične prirode, gomilaju se evo trideset godina, razvukla bi se anamneza - ne medicinska, nego politička - na bar toliko stranica...

E, ti uzroci podstiču strah od još jedne masovne epidemije u Crnoj Gori. Da ćemo svi zakučiti rijetku mentalnu bolest. Od koje se ne umire, ali bi život s njom ovdje bio još teže podnošljiv.

Držeći da su one stare štampane enciklopedije pouzdanije od ovih koje amateri pišu po internetu, nađoh da tu bolest medicina definiše kao disocijativni poremećaj ličnosti.

- Riječ je o podvajanju ličnosti, postojanju različitih identiteta kod jedne osobe. Svaki od njih nastoji da dominira svojim stavovima, ponašanjem i emocijama - tako objašnjava nauka.

Prevedeno za laike, u crnogorskoj praksi to izgleda ovako. Stav o vlasti je skroz negativan, očima je ne možeš viđet’. Ponašanje za po kući je apsolutno opoziciono, za primjer. A onda, ponešen tzv. patriotskim emocijama i poltronskim mentalitetom, odeš na biralište i zaokružiš tu istu vlast.

Vreća brašna, paket ulja ili lična karta za 50 eura nijesu tu od presudnog značaja, više služe kao opravdanje da se zbog opstanka djece prodaje i obraz. Iako ta trgovina, i to mnogo efikasnije nego glad, ugrožava upravo opstanak rođene djece.

***

Ja tih briga nemam, ne samo povodom djece - iz objektivnih razloga - nego ni glede vlasti iz subjektivno političkih. Radije bih sebi odsjekla desnu ruku nego zaokružila njen broj na listiću.

Imam, međutim, tešku kratkoročnu dilemu - jedan dio mene želio bi da vjeruje bar dijelu vlasti dok traje korona, a drugi upozorava da će se čim virus prođe ispostaviti kako je, pod njegovim okriljem, napravljena masa nesojluka.

Ako to nije školski primjer disocijativnog poremećaja, onda ne znam što jeste.

Zbog toga mi se, evo mjesec i kusur, pobiše oni podstanari u glavi s početka priče. Ne patišu po cijeli dan, zato što zajedno čitamo sve što mi dođe pred oči, a TV i laptop se ne gase od podneva do pred zoru.

***

Prošle sedmice počeo je da se glaska i treći podstanar. Potpuno je zbunjen količinom zaštitnika ljudskih prava na modernim društvenim mrežama i u starinskim medijima.

Da ih je Crna Gora imala i trećinu, i to ne prije trideset nego prije samo tri godine, drastično bi drugačije izgledao naš život i prije i za vrijeme i poslije korone.

Nije ni ustavno ni zakonito zabranjivati kretanje, držati ljude zaključane u kući, zatvarati prodavnice i kafane, hapsiti kad se okupi više od dvoje, uvoditi policijski čas...

Nije, vjerovaću na riječ pošto nijesam pravnik. Ionako nijednu Vladu, sa sve onima koji ih drže evo tri decenije, ne mogu očima viđet’ ni na sto metara fizičke, socijalne i kakve god distance.

Problem je, međutim, kako bi u ovako nesolidnom i nesolidarnom društvu izgledala alternativa.

Sve su prilike, drastično brže širili bismo virus tradicionalnim duvanjem u nos u prebukiranim kafićima, masovnim cmakanjem po ulicama i zbijanjem redova zbog kupovine stvari bez kojih se može bar mjesec-dva...

***

Trebalo je uvesti vanredno stanje već nakon prve infekcije? Pa, uvedene su sve mjere koje ono podrazumijeva s medicinske tačke. Sporan je pravni dio? Jeste, ali u januaru se navršila tačno 31 godina otkako ova vlast upravlja Crnom Gorom mimo Ustava i svih zakona.

To ne samo vanredno nego i mimosvijet stanje legalizovali smo i pretvarali u redovno svakim izlaskom na izbore, iako smo znali da na njima nikakvog izbora bilo nije.

Neće biti da je baš ovo kovid-stanje prilika koja se ne propušta za dovođenje režima k’ poznaniju prava.

Kad bi bilo proglašeno vanredno stanje, mogli bi građani kojima su prekršena prava da tuže državu i dobiju odštetu?

Mogli bi, da nije iskustva s ovom vlašću. Kršena su ona i drastičnije i bezočnije - makar opozionoj polovini stanovnika - pa je tu državu na sudu porazilo 0,0001 posto.

***

Ako ne uspiju građani, Skupština bi u slučaju vanrednog stanja mogla da preispita sve uredbe i naredbe Vlade kojima su neki zakoni stavljeni van snage?

Može ona to i u redovnom stanju, ali neće i ne možemo joj ništa sve dok je većina u njoj Vladina. Nije tu od koristi proglašavanje bilo kakvog stanja, nego oglašavanje glasača na izborima.

Pošto je depees na ovogodišnjim - kad god budu održani - već pobijedio, ostaje da se uzdamo u Skupštinu koju ćemo izabrati 2024. ili 2028.

Ove dosadašnje, ni u jednom sazivu - čak ni onom većinski opozicionom od prije dvije decenije - nijesu uspjele da stave van snage ni uredbe o lovljenju rijetke divljači. Otkud onda nada da bi ova Sinđina lov na koronu mogla uvesti u zakonite tokove.

Sve i da joj nekim čudom to pođe za rukom, pravna idila potrajala bi u najpovoljnijoj varijanti do kraja juna. A onda jovo-nanovo, red korupcije pa red pljačke, red autokratije pa red progona...

Ali, ovo je otvorena diktatura?

Jeste, a kad je to bila sakrivena od devedesetih do danas. Možda u mobilisanju za rat, ili u Bukovici, tamničenju SDA, hapšenju i progonu boraca za nezavisnost. Ili - u novije doba - utjerivanju u NATO tzv. državnim udarom i suđenjem...

***

Uh, odvede me daleko ovo sučeljavanje podstanara u glavi. I dalje ne znam jesam li pogriješila što sam prvi put u životu poštovala naredbe i uredbe Vlade.

Jasno mi je samo da bih valjane dokaze mogla dobiti tek na respiratoru, a ne ide mi se u taj rizik.

Još je rizičnije ako nastavim ovim tempom i naredna dva mjeseca. Ili ću usput savladati metodologiju korišćenja političkih stavova u medicinske svrhe i na tome doktorirati prije oktobra.

Ili ću prije juna zaglaviti u Dobroti...

P.S. Izgleda da onaj disocijativni poremećaj nije zahvatio samo moju ličnost. Kako drugačije objasniti prigovore nedemokratskoj praksi režima u doba korone, a istovremeno se diviti efikasnosti kojom je daleka Kina - egzemplar demokratije u svijetu i šire - suzbila njeno širenje. Ili uzimati za primjer blisku Srbiju, u kojoj najbolji drug svekineskog lidera vanredno stanje jeste proglasio na početku borbe, ali tek prije dvije sedmice. Nakon što je tokom nekoliko prethodnih - i to u nekoliko direktnih prenosa - zamalo umro. Ne od korone nego od smijeha, dok je sav ozaren bodrio omiljenog pulmologa. Sjeća li ko još onih poruka ženama da ih od virusa štiti estrogen. I da nikako ne propuste velike popuste u italijanskim buticima. I sve to prije samo mjesec, kad je u Italiji već umiralo 500 ljudi dnevno.

( Ratka Jovanović-Vukotić )