Popović: Pomoći firmama, misliti i o hrani

Univerzitetski profesor i ekonomista Milenko Popović ocijenio je da je prvi paket mjera koje je Vlada predložila za pomoć građanima i privredi povodom aktuelne situacije izazvane koronavirusom blagovremen, ali suviše nejak za bolest ekonomije države koja slijedi.

On predlaže da Vlada u ovoj situaciji pomogne firmama za koje je izvjesno da će na taj način održati poslovanje i očuvati radna mjesta, kao i da napravi održivi sistem socijalne zaštite koji bi se konačno izvukao iz partijskih ruku.

“Domaćinstva bi svoja prava na pomoć trebalo da stiču polazeći od veličine prihoda domaćinstava iz svih izvora - plate, renta, profit, poljoprivredna gazdinstva i slično. Ključno je učiniti napor da zaduživanje države i rast javnog duga budu što manji jer će nam, u protivnom, sam oporavak mnogo teže pasti. S obzirom na činjenicu da Crna Gora ima visok javni dug, te da je prostor za dalje zaduživanje vrlo mali i da zato ne bi mogao pokriti karantin koji bi iole značajnije trajao, očito je da najznačajniji dio tereta moramo snositi sami”, kazao je Popović za “Vijesti”.

Ocjenjuje i da je važno da Vlada pod kontrolom treba da drži i bilanse hrane zato što je Crna Gora relativno veliki uvoznik.

“U ovakvim situacijama hrana predstavlja strateški proizvod jer bi se moglo desiti, pogotovo u slučaju pesimističkog scenarija, da ne možemo čak i kada imamo novca nabaviti dovoljno hrane za domaće potrebe. Sve one mjere kojima je moguće držati pod kontrolom bilanse hrane su ovdje poželjne”.

Kako ocjenjujete prvi set mjera Vlade za pomoć građanima i privredi povodom situacije izazvane koronavirusom?

Smatram da su i pored blagovremenosti predložene mjere isuviše nejake za bolest ekonomije koja sledi. Uz to, one su socijalno gledano loše targetirane. Autori kao da nijesu bili svjesni da će ova kriza u najboljem slučaju biti ravna velikoj recesiji iz 2008. Dovoljno je da ovo socijalno distanciranje, koje je istovremeno i distanciranje od privređivanja, potraje bar kvartal (tri mjeseca) ili dva kvartala, pa da se to desi. To bi bio optimistički scenaro. Nadu da bi se on mogao realizovati bude tvrdnje nekih američkih autoriteta da je vakcina za tip korone već skoro pronađena u doba SARS-a, ali da se, zbog zaustavljanja epidemije, odustalo od daljeg istraživanja, te da bi se sada vrlo brzo ta istraživanja mogla okončati. Takođe, postoje i određeni već odobreni ljekovi koji su navodno vrlo efikasni.

Međutim, ako bi potraga za vakcinom ili lijekom potrajala oko dvije godine, tada bi ekonomske posljedice korone bile ravne padu ekonomske aktivnosti koji bi bio veći od onog koji smo imali u doba mitske velike depresije iz 1929. Bio bi to, prema procjeni nekih eksperata SAD-a, pad BDP-a od oko 50 odsto i rast nezaposlenosti na 30 odsto. Stiče se snažan utisak da tvorci našeg programa ni na kraj pameti nijesu imali ideju da bi ova kriza mogla na kraju ispasti ovako maligna. Zato nisu imali ni ideju u kojem bi pravcu trebalo da ide program za rješavanje ove krize, pa time ni svijest o potrebi pravljenja takvog programa. Ovo je vrlo važno, jer bi se u toj situaciji moralo pribjeći mjerama racionalizacije osobenim za ratno stanje. Ti oblici racionalizacije su praćeni skoro potpunom suspenzijom tržišta. Mjere koje su donijete, nasuprot tome, prije liče na mjere kojima se rješavaju problemi uobičajenih konjukturnih oscilacija.

S obzirom da turizam predstavlja jednu od strateških grana razvoja, jasno je koliko će kontrakcija ove djelatnosti snažno uticati na pad privredne aktivnosti u cjelini”

Pripremaju se nove mjere, šta je Vaš predlog za konkretniju pomoć privredi i građanima?

Kod dizajniranja mjera i ekonomskog programa mora se poći od karakteristika postojećeg modela rasta ekonomije, odnosno od modela koji određuje i brzinu rasta ekonomije, ali i mehanizama koji se koriste da se rast stabilizuje kada dođe do nenadnih šokova poput ovog. Naš model rasta je zasnovan na otvorenoj ekonomiji, prvenstveno na stranim direktnim investicijama. To ga čini još ranjivijim na razne spoljne udare. Sistem socijalne zaštite je slabo razvijen, tako da ne može služiti ni kao ozbiljna zaštita ugroženih, ni kao amorizator spoljnih šokova. O tržištu rada da i ne govorimo, posebno ne kod ovakve krize kod koje imamo i udar na agregatnu tražnju i udar na agregatnu ponudu. Udari se djelimično stabilizuju smanjenjem javnih investicija i kapitalnog budžeta. No, to je isuviše malo posebno kad se ima u vidu da se, prema programu Vlade, opravdano ili ne, ne planira snažno smanjenje javnih investicija.

Sljedeća važna okolnost je činjenica da je u Crnoj Gori veliko učešće turizma i drugih usluga, odnosno djelatnosti kod kojih nije moguće supstitusati rad na “terenu” radom od kuće putem interneta (poput obrazovanja, recimo). S obzirom da turizam predstavlja jednu od strateških grana razvoja, jasno je koliko će kontrakcija ove djelatnosti snažno uticati na pad privredne aktivnosti u cjelini. To za Crnu Goru važi u bilo kojem od dva pomenuta scenarija. Možemo samo da zamislimo koliko bi u pesimističkom scenariju kod nas pala aktivnost ako bi u SAD pala za, kao što sam rekao, 50 odsto. Strah me je o tome i da razmišljam.

Dodatni izvor nestabilnosti je u činjenici da je Crna Gora relativno veliki uvoznik hrane. U ovakvim situacijama hrana predstavlja strateški proizvod jer bi se moglo desiti, pogotovo u slučaju pesimističkog scenarija, da ne možemo čak i kada imamo novca nabaviti dovoljno hrane za domaće porebe. Sve one mjere kojima je moguće držati pod kontrolom bilanse hrane su ovdje poželjne. To se posebno odnosi na povećanje domaće proizvodnje hrane. Ako nije bilo moguće do sada možda sada u doba korone bude moguće. Ovo tim prije jer je primijećeno da je za vrijeme ovog karantina ispoljena značajna mobilnost gradskog življa ka okolnim selima. Doduše, za sada sa roštiljima, ali ko zna…

S obzirom na činjenicu da model rasta naše privrede ima teškoće i u apsorbovanju klasičnih udara, očito je da on to posebno nije u stanju da uradi kod ovakve krize koja predstavlja istovremen udar i na agregatnu ponudu i na agregatnu tražnju.

Treba očekivati da EU i druge međunarodne finansijske organizacije ponude u toku trajanja pandemije i kasnije značajnije pomoći ili jeftine kreditne linije na koje bismo se mogli u izvjesnoj mjeri osloniti. Za očekivati je da kamatne stope komercijalnih kredita ostanu niske, pa bi se i ti izvori, ako je nevolja, mogli koristiti”

Gdje Vlada može pronaći novac da bi više pomogla privredi i građanima? Da li bi bilo prihvatljivo zaduženje države s obzirom da je javni dug preko 70 odsto BDP-a, ili bi trebalo praviti uštede u javnom sektoru da bi se pomogao oporavak privatnog?

Kad prethodno utvrdimo tokove gubitaka sa kojima ćemo se suočiti ako ništa ne budemo preduzimali preostaje da funkcionalnom i intertemporalnom realokacijom resursa korigujemo te tokove i učinimo ih optimalnim. S obzirom na činjenicu da Crna Gora ima visok javni dug, te da je prostor za dalje zaduživanje vrlo mali i da zato ne bi mogao pokriti karantin koji bi iole značajnije trajao, očito je da najznačajniji dio tereta moramo snositi sami. Uz to, zahvaljujući činjenici da nemamo svoju valutu i svoj monetarni sistem, mi ne možemo pribjeći monetarizaciji javnog duga kada dođe do teških situacija. Te situacije bi kod nas vodile ili fatalnim ishodima ili krajnje nepovoljnim daljim zaduživanjima.

Od ključne je važnosti pripremiti se za solidarnost sa onima čiji će se položaj toliko pogoršati da bez transfera od onih koji stoje bolje ili bar manje loše neće biti u stanju sastaviti kraj sa krajem. Ovdje treba imati u vidu i one koji su radili u sivoj sferi na najtežim poslovima poput, recimo, prikupljanja sekundarnih sirovina, a koji ni to više neće moći da rade. U tom smislu je ova neprilika, u stvari, prilika da se napravi održiv sistem socijalne zaštite i da se konačno ova javna funkcija izvuče iz partijskih ruku. Na ovom pitanju solidarnosti ćemo se čini mi se dobro izmjeriti. U stvari, to je mjerenje već počelo.

Naravno, treba očekivati da i EU kao i druge međunarodne finansijske organizacije ponude u toku trajanja pandemije i kasnije značajnije pomoći ili jeftine kreditne linije na koje bi se mogli u izvjesnoj mjeri osloniti. Za očekivati je da kamatne stope komercijalnih kredita ostanu niske, pa bi se i ti izvori, ako je nevolja, mogli koristiti.

Ključno je učiniti napor da zaduživanje države i rast javnog duga budu što manji, jer će nam u protivnom sam oporavak mnogo teže pasti. Ako bi javni dug prešao nivo od 80 odsto BDP -a, sama stopa rasta bi opala za nekih 0,20 do 0,30 procentnih poena.

Da li je, prema Vašoj procjeni, moguća pomoć države kao u drugim zemljama - subvencije zarada u ugroženim djelatnostima, bespovratne subvencije, opraštanje poreskih dugova i računa?

Aktivna uloga države je od suštinske važnosti. Ovdje, međutim, treba jasno definisati kada se i na koji način kome daje pomoć. Domaćinstva bi svoja prava na pomoć trebalo da stiču polazeći od veličine prihoda domaćinstava iz svih izvora - plate, renta, profit, poljoprivredna gazdinstva i slično. Tu ne bi, da je sreće, trebalo biti problema.

Kada je riječ o pomoći kompanijama onda bi se trebalo držati principa da država pomoć daje samo u funkciji “finansiranja bilansa” kompanije, odsnosno samo onda kada je izvjesno da će se na taj način održati aktivnost kompanije, pa time i zaposlenost radnika koji u njoj rade i primaju platu. Plate u normalnim zemljama ne bi trebalo ni pominjati. Ovdje treba. Preduzetnik se postaje radom i inovativnošću, a ne državnim sredstvima kao što je do sada bio običaj kod nas.

Koje mjere Vlade su potrebne nakon završetka epidemije da bi se ubrzao oporavak ekonomije? Da li bi tada trebalo povećati kreditnu aktivnost i javnu potrošnju? Kako pomoći turizmu?

Ako sve ovo bude kraće trajalo ne bi trebalo da bude nekih problema da se ekonomija ponovo vrati na stari kolosijek. Oporavak podbilansa obrtnih sredstava i idemo dalje. Ako se desi, nadajmo se da neće, da uđemo u pesimističku verziju onda stvar postaje dosta komplikovana. Najlakše bi bilo reći da treba pribjeći nekom programu koji se primjenjuje nakon ratova ili velikih prirodnih katastrofa. I to bi se zaista tako i desilo ako se u međuvremenu ništa spektakularno ne bi promijenilo na planeti zemlji.

Ima, međutim, relevantnih mišljenja, a i indicija da bi se pod okriljem korone mogle desiti vrlo dramatične promjene. Ne možemo čak ni naslutiti da li te promjene idu u pravcu ostvarenja neke distopije ili neke vrste utopije. Prije distopije ako se prisjetimo šta se sve zbivalo na planeti zemlji samo u posljednje dvije dekade.

Procjena resursa važna za povećanje proizvodnje

Popović smatra da je u ovoj situaciji moguće učiniti napor da se racionalnom upotrebom resursa donekle i poveća obim proizvodnje.

“Najprije treba identifikvati koje to privredne djelatosti nijesu ugrožene pandemijom, odnosno kod kojih je socijalna distanca u prirodi radnog procesa usljed čega nemo potrebe za prekidom aktivosti (poljoprivreda, građevinarstvo …).

Potom bi se mogle identifikovati one aktivnosti koje bi se, uz pojačanu upotrebu inovirane opreme, mogle dalje nastaviti bez ugrožavanja života ljudi.

Na kraju napraviti spisak aktivnosti koje bi se mogle nastaviti radom od kuće zahvaljujući internetu. Ovdje se radi o svim industrijama sadržaja (obrazovanje, zabava, kultura), ali i o aktivnostima koje su tijesno povezane sa tradicionalnim industrijama jer za njih proizvode intermedijarne usluge sadržaja”.

On smatra da je ove procjene nužno što prije napraviti za našu ekonomiju jer bi one dalje omogućile da se napravi proračun nivoa aktivnosti i, posebno, broja zaposlenih i nezaposlenih za svaki pretpostavljeni broj dana trajanja pandemije, koji broj opet zavisi od broja dana potrebnih da se nađe lijek i/ili vakcina ili da se pandemija okonča sama od sebe.

“Tako bismo dobili naturalne bilanse za raznorazne nivoe aktivnosti za sve ključne grane privrede. Tek na osnovu tih procjena bismo mogli napraviti detaljan spisak socijalnih i drugih mjera, kao i njihovu pravu dozu za svaki nivo aktivnosti”.

( Marija Mirjačić )