Jedna stepenica ka životnom sazrijevanju

Svaki put, bio on kratak ili dug, treba da se prođe. Po nekim pravilima valjalo bi ići do kraja, ali nekad, pogotovo u današnje vrijeme najobičnija raskrsnica može da promijeni njegov tok.

Ja sam od onih ljudi, umjetnika, pedagoga... koji prate svoj put oslanjajući se više na osjećaj nego na iskustvo. Osjećaj treba da bude satkan od svega dobrog u nama. Nikad ne ugroziti drugog čovjeka radi interesa ili trenutnog duševnog ushićenja zadovoljstva da bi nahranili naše nezadovoljstvo. Dosta je vukova u jagnjećim kožama. Previše je danas nasmijanih šarlatana, koji osmijehom kriju svoju bijedu i pohlepu i podslikanih fasada koje nikad neće vidjeti mural svog života.

Danas treba svi da se legitimišemo. Svu ljubav, svu dobrotu, svu empatiju prema drugima treba da stavimo na zajedničku sliku. Ta “slika” trebalo bi da krasi najveću i najljepšu prostoriju u našim domovima, gdje boravi zajedništvo i čovječnost jednih prema drugima.

Svaki dan treba da ispunimo tim malim životnim ritualima, koji zapravo nisu mali već ogromni. Tu ste u tišini sa svojim najbližima. Vrte se nove priče ali i stare. Priče koje treba obnavljati, jer previše su poučne i dobre, a zaboravljamo ih često. Uživanje u raznim hobijima. Trošenje vremena bez interesa mnogo je bitno. Druženje i uzajamno poštovanje postoji u našim porodicama, u našoj zajednici.

U Crnoj Gori kod većine porodica to patrijarhalno vaspitanje, taj odnos prema starijima - sačuvalo se, bilo da su članovi porodice ili komšije. Jer nama stariji nisu teret, već učitelji, uzor, osobe koje volimo i koje su dio nas.

I gle čuda, u ovakvim teškim životnim momentima mi svoj mir pronalazimo baš u karantinu. Sve one neostvarene snove i želje koje dolaze stavim na svoje platno. Odlutam daleko, baš daleko. Šetam nekim raznobojnim livadama pored čistih rječica djetinjstva. Sjećam se dragih ljudi. Žalim što nisam više provodio vremena sa njima. Što nisam obilazio sredinu, kraj gdje sam rođen ili grad u kojem sam studirao. Život, neka naša traženja ili baš ona neprimijetna raskrsnica, tako nametnu.

Ono što primjenjujem kao profesor likovne kulture, što primjenjujem sa djecom sa intelektualnim poteškoćama... taj vid art terapije ili radne okupacije primjenjujem i na sebi. Osjećam se slobodno, rasterećeno. Sve moje greške, očekivanja, nadanja, ljubavi, tuge, radosti sve smjestim na platno, na moju sliku. Želim da svi ljudi budu srećni i da nađu način da se ispolje, izbace iz sebe i radost i tugu. Da u krugu svojih porodica, ili samo u svom krugu shvate da će sve ovo proći. Treba da iz ovog iskustva izađemo zreliji, jači,bolji. Da uživamo u smijehu djece i ljutnji starijih, u razgovorima sa rođacima, prijateljima, komšijama, kolegama, u šumu rijeke i vjetra koji donose bolje dane. Da nikad ne posumnjamo jesmo li pregorjeli...? Ne, to je sve samo jedna stepenica ka životnom sazrijevanju.

A ko voli umjetnost pravi je trenutak za velika dijela, za olovku, tuš, četkicu i boju. Dobri su i filmovi i muzika... Mada, ima dosta i drugih umjetničkih, pogotovo virtuelnih sadržaja...

A što je najbitnije - samo treba da smo strpljivi i da čuvamo jedni druge.

( Mirko Dragović )