Mi, momci...

Škrta vremena, moja sestro. Ne napričasmo se koliko smo htjeli tugo, dok si još bila sreća. U ovim memljivim trenucima lijepljiva sjećanja ne daju misli da se raspameti. Drže je uz srce čvrsto. A ono k’o ono, kuca i otkucaje Tvoga. ‘’Mi momci ćemo to momački…’’, govorila si. Poput velikog pjesnika i ti si grijala svijet. Vjera ne napušta čovjeka ni kad on prestane da vjeruje.

Tako i Ti. Vjero. Morljiva vremena, moja sestro. I Ti namučena u njima. Smiješ im se, a ona Tobom usrećena. Ova ženica je div-žena, šapuće Bog. Ali odzvanja ta riječ i tjera aveti koji mi ne daju da Te još jednom vidim. Ne daju mi da ti poljubim čelo, da se isplačem nad Tvojim odrom. Da se pozdravim sa Tobom, srećo moja, tugo moja.

Usahlo vrijeme. Sve stalo. Puste ulice opanjakvaju ono što se nekad gradom zvalo. Tijesna je ta praznina Tebi. Nabrinula si se tuđih briga, i kao da ste tren u kojem si otišla i Ti, jedno drugo izabrali. Svejedno plačem. Momački, k’o isvešto smo zajedno radili, nas dva momka, Ti i ja. Sestro moja.

U Podgorici, 9.aprila 2020.

( Đorđije Malović )