TELEVIZIJSKE I DRUGE IGRE
Otkud bi Sivonja znao što je policijski čas
Ne može se iz sela u ravnici do planine u drugoj opštini bez ausvajza. Ne može se ni kroz svoju osim danju. A, otkad je pčela i meda niko se - osim međeda - nije usudio da košnicu pomjeri prije mraka, kamoli da je trucka 50 kilometara do katuna...
Petak, 3. april
Pokušavam od prošle sedmice da pišem dnevnik, u nadi da ću zabilježiti bar nešto mimo korone i svjetskog rata protiv nje. Slaba vajda, ista tema od podne do ponoći...
Posljednji put vodila sam ga javno još ‘99. Takođe početkom proljeća, takođe vanrednog.
Bili smo takođe u ratu, samo ne protiv nevidljivog virusa nego isto takvih aviona. I to danas navodno prijateljskih ali - sve su prilike - prema Jugu jednako saosjećajnih evroatlantskih zemalja...
Kao i sada, “strašilo je bilo gledat’ što se zbiva”. Nije se mnogo razlikovao ni TV program, i tada su - u pauzama između mračnih vijesti - sa ekrana odjekivale patriotsko-prehrambene pjesme o niđe tako plavom nebu, vodi sa Ceklina i crmničkom vinu.
Iz vojnih jedinica čuo se povremeno poneki pucanj, ali to je više zvučalo kao da komšinica trese tepih nego kao odbrana domovine.
Na to tragikomično uzvraćanje vatre nevidljivim F-117 avionima podsjetile su me poruke Nacionalnog koordinacionog tima. Koji sebi pripisuje uspjehe u sprečavanju širenja kovida19, iako je za to najzaslužnija poslušnost građana i posvećenost ljekara.
Istovremeno, svi gubimo bitku protiv depeesa89. Njegov davnašnji projekat Siguran glas značio bi ovih dana i našu sigurnu smrt da u državnoj upravi nije pretekao i poneki normalni činovnik.
Korona je definitivno izvela na čistinu svu pogubnost partijskog zapošljavanja. Poslije nje niko više neće imati pravo da kaže kako nije znao što je sve crnogorski režim spreman da žrtvuje radi vlastitog opstanka.
Niti će iko od nas moći da nađe opravdanje ako ikad više vlastite živote budemo predali u ruke gomili kadrovskih avetinja iz pačje škole depeesa.
Subota, 4. april
- Imate li novinara da prošeta do građevinara koji rade, da provjere kako u kontejneru Zetagradnje zajedno sjedi i jede 10-12 ljudi? Ili kako u menzi Čelebića 50 ljudi zajedno ruča? Ili, da jedan bus Bemaksa vozi 50 radnika na posao? U centru Podgorice, na građevini koju grade Turci, njih 100 ima samo dvije 2 prostorije u kojima se zajedno griju i ručaju - pitao je čitalac portala.
Imamo ali zaludu, i to ne zbog novinara nego najmlađeg partijskog organa depeesa - Nacionalnog koordinacionog tima.
Čija borba protiv korone sve više liči na ofanzivu za još jednu izbornu pobjedu. Tokom koje sve postaje državna tajna.
Neće niko odgovoriti ni meni, a rado bih postavila nekoliko pitanja. Ne samo u ime ovog čitaoca iz Podgorice, nego i onih sa Primorja.
Živo ih zanima ima li zahuktala građevinska sezona sa nezaštićenim radnicima neke veze sa onim donacijama od milion i više eura koje su velikodušno uplatili omiljeni investitori iz inostranstva...
Nedjelja, 5. april
Gledam na TV-u izlive oduševljenja vlasnika kućnih ljubimaca, hvala Vladi i NKT-u, sad mogu da ih prošetaju kad hoće.
Što je dobro, mada ostajem pri stavu da stanovi nijesu prirodna staništa životinja. Nije, međutim, dobro što država nema ni približnu količinu razumijevanja za vlasnike koji svoje ljubimce iz objektivnih razloga ne mogu da drže u sobi, nego u štali i toru.
Jesu li ti kabasti mezimci diskriminisani zato što njihova imena - Šarulja, Zekulja, Sivonja, Mrkonja - ne zvuče ni gradski ni evropski. Ili zbog toga što ih vlasnici ne drže da bi im pravili društvo u samoći, nego da prehrane članove familije.
Jeste li vidjeli kako ponižavajuće izgleda kad policajac zaustavi stočara sa buljukom ovaca? I to po naredbama Nacionalnog tima na čijem je čelu ministar Milutin Simović, zadužen za - poljoprivredu i razvoj sela!
Prekršio čoban policijski čas, ne znaju ovce za evropsko usklađivanje vremena, ravnaju se prema zalasku sunca. Dok ono grije, one neće u tor, pokušao je da objasni usporeno kretanje stada preko lokalnog puta. I imao sreće što je naišao na policajca koji se u seoski život izgleda razumije bolje od resornog ministra.
Što će tek biti kad stočari krenu na planine, ni do najbliže se ne može od 5 do 19. I kad planina nije u opštini u kojoj zimuju...
Kojoj je budali uopšte na um palo da ista pravila mogu da važe i u Bokeškoj i u Bukovici? Gdje se od svih naredbi dosljedno može poštovati jedino ona o distanci. Ne samo od prvog komšije, nego i od države koja se odavno distancirala od seoske sirotinje.
Ponedjeljak, 6. april
A sirotinja će, kako je krenulo s ovim mjerama od 19 do 5, uskoro postati i pčelari. I to svi koji nijesu učlanjeni, u udruženje ili depees, na isto im dođe.
Ne može se iz sela u ravnici do planine u drugoj opštini bez ausvajza. Ne može se ni kroz svoju osim danju.
A, otkad je pčela i meda niko se osim međeda nije usudio da košnicu pomjeri, a kamoli provoza prije mraka...
Mogu li da se registruju kao poljoprivredni proizvođači, njima kretanje nije zabranjeno?
Mogli bi, ali dok papiri od naših činovnika dođu poštom - prođoše i borba protiv korone i vanredne mjere. I, to bi bar ministar poljoprivrede trebalo da zna, cvjetanje biljaka zbog kojih se sele..
Evo ribari su se, zaludu, registrovali na vrijeme. Ne pomaže, sad treba da osnivaju i preduzeća.
Zabranjen im je sportsko-rekreativni ribolov, ali privredni nije. Ne smiju, dakle, sami ni u čamac, ni na pontu ni pod vodu.
Ali smiju dvadesetorica u istom brodiću na pučinu, logično!
Utorak, 7. april
Započeh jutro kafenisanjem na daljinu s drugom koji je utekao iza Garča. Odavno on voli da preventivno drži distancu od svih, ne dva metra nego dvadeset kilometara.
Nije mogao da se sjeti je li recentni ministar vodio poljoprivredu u napredak i prije petnaestak godina, kad je pukla bruka sa evropskim junicama.
Uh, kakva je to smijurija bila. Od stotinu uvezenih junica dobićemo dvjesta naredne godine, pa onda četiristo, pa osamsto, dođe depees-ekspert do nekoliko hiljada za deceniju...
Gledali smo tada Dnevnik u širem društvu, kad gorepomenuti drug dreknu.
Je li ovaj stručnjak iđe čuo da se krave ne tele čim malo otfrknu. I da ne iskoči vazda žensko, biće tu i neki junac. I da mnoge mogu bit’ jalove. I da će prije teljenja pocrkat od gladi, nijesu evropski papci za naše gudure...
Pocrkale su mnoge, nažalost, a neke su blagovremeno završile kod mesara.
A ko je bio ministar, provjerila sam. Milutin Simović.
Srijeda, 8. april
Podsjeti me jutros - meni sviće tek iza podneva - jedan snimak sa fejsbuka na njegov prvi nastup u funkciji nacionalnog koordinatora.
Nikad se u životu, čak ni tokom bombardovanja ‘99, nijesam prepala kao te večeri. Ne samo od onoga što je izgovorio, nego još više od načina na koji je to uradio...
Htjela sam istog časa, ali strah životu kalja obraz često, da uputim protest policiji, tužilaštvu i sudijama.
Otkud Brdža u zatvoru zbog dvije rečenice na nekoj mreži, a ministar na slobodi uprkos paničnom “eseju u skraćenoj verziji”, što bi rekao onaj sudija. Koji je dušu dao za Nacionalni koordinacioni tim - kažnjavao čovjek žrtve mržnje, a ne zločince...
Hvala Vladi i NKT-u još jednom, učinili su sve što su mogli da mržnji izlože i nekoliko hiljada građana koji su “krivi” što su se u krivom trenutku našli na krivom mjestu.
Veliku zahvalnost, po istom osnovu, duguje im i šezdesetak oboljelih.
A najveću ovaj baksuzni informatičar, tako su ga žurno izložili kolektivnoj mržnji kao da je lično ukrao onaj kokain iz Valensije...
Četvrtak, 9. april
Pročitah li dobro ovo u novinama, Radoslav Gile Stanišić naredio je seriju paljenja vozila “Vijesti”, a naredbu su izvršili D.M. i S.P...
Da Upravi policije i njenom šefu vjerujem na riječ - nijesu mi ponudili nijedan razlog u posljednjih trideset godina. A ovaj današnji izgleda taman kao da ga je sročio šef Nacionalnog tima za borbu protiv korone.
Da dvojica maloljetnika budu takvi eksperti za eksplozivne naprave i uklanjanje tragova, a potom driblaju inspektore punih devet godina - e to ne biva ni u onim vicevima o zna se kakvim policajcima...
( Ratka Jovanović-Vukotić )