Jelisava Kalezić (1946 - 2020)

Prvi put se na ovaj način obraćam javnosti da bih govorila o Jelisavi Kalezić. Zvala sam je političkom drugaricom, a prije svega mi je bila draga, važna žena koja je svojim postojanjem dodala svijetlu sličicu na mapi svijeta ljudskosti, dostojanstva i nade. Vjerujem da mi ne bi zamjerila i strepim od njene mirne, objektivne procjene. Uzdam se u podržavanje kojim je uvijek dozvoljavala samovolju u pravičnom djelovanju. Ovo obraćanje je dio odgovornosti o čemu smo, skoro uvijek, razgovarale na našim čajankama u tržnom centru blizu njene kuće u kom smo se nalazile, kao zavjerenice, radujući se svakom susretu. Radujući se i onda kada je dolazila sa svojom novom frizurom i tvrdila kako joj kosa značajno ojačala nakon hemoterapije. Nismo se mogle napričati u tim „konsultacijama“ sa kojih sam odlazila ushićena, fascinirana njenim širokim obrazovanjem, sa zahvalnošću što mi uvijek daruje nešto novo.

Upoznale smo se u zrelim godinama (ne poznim - govorila je) na seminaru o rodnom planiranju prostora. Obje smo vjerovale da je promjena društvenih i političkih paradigmi u Crnoj Gori moguća. Antifašistkinja po izboru, upućena u aktivizam od studija, opirala se neravnopravnosti i strasno borila protiv devastacije prostora. U potpunosti svjesna crnogorskog konteksa, ali i metafizičkih uticaja, ukazala mi je jednom prilikom ozbiljno na Njegošev stih „pleme moje snom mrtvijem spava“, jako tužna. Nije se predavala razočarenjima, čvrsta i nenasilna nastojala je da se čuje ono što je imala reći. A imala je. Ulagala je svoje obrazovanje, životno iskustvo i dragocjeno vrijeme da da doprinos osvješćivanju ljudi i razvoju društva.

Kad mislim o Jelisavi, mislim o harmoniji, skromnosti, tihosti, nepokolebljivosti i dostojanstvu. Osoba koja je znala da iz okvira akademizma, elitističke pozicije u Crnoj Gori iskorači u aktivizam, u marginu. Od studentskih dana posvećena viziji drugačijeg svijeta u kojemu su empatija, pravda i nenasilje bezuvjetne kategorije. Izuzetno obrazovana, uvijek intelektualno radoznala, čvrsta i vrijedna u realizovanju svojih ideja. Povezivanje tradicionalnog i savremenog, razvijanje samosvijesti i interdisciplinarnosti bili su njen stalni zadatak. Arhitekturu i urbanizam uključivala je u životna iskustva, susrete, vizije, planove... metafizička traganja. Praćenje njenih angažovanja ukazuje na njene nemire i traženje odgovora koji se nisu završavali granicama njene profesije. Osviješćena učiteljica sa darom da daje i sluša, uvijek u nastojanju da održi ravnotežu između ličnog, porodičnog, političkog i društvenog i da svuda ostavi trag. Vjerovala je da žene obezbjeđuju društvenu ravnotežu i da su odlučujući faktor za mir jer su „one u svakom društvu stožer očuvanja socijalne kohezije“. Nije se tu zaustavljala, govorila je: „Kasnimo jedno 30 godina za osvješćenjem odnosa spram prirode, mnogo šta što nas truje na ostalim nivoima našeg postojanja proističe iz toga. Poslije toga što smo ‘božja stvorenja’ mi smo ‘ljudska bića’, to je opet jedan nivo odgovornosti, poslije toga smo, po mom mišljenju, ‘kreativna bića’, dakle tu je rad, tu je umjetničko izražavanje, tu je potreba i da se uči i da se stvara, poslije toga mislim da smo ‘socijalna bića’... i mislim da smo tek na sedmom mjestu rodno određeni i kroz ovo nam se mnogo šta nijansira dalje.“

Mudra, uporna i preduzimljiva dala je podršku mnogim inicijativama civilnog društva u koje je vjerovala. Ističem inicijativu i obezbjeđivanje donacije iz budžeta CG za elaborat i pilot projekat „Nisi sama - psihološka pomoć za žene oboljele od malignih bolesti u CG“ (2017) koji je NVO Anima realizovala sa preporukama odgovornim ministarstvima kako bi se pružila psihološka podrška, ali i obezbijedila ljudska prava oboljelima u procesu liječenja. Malo je od toga urađeno. Zajedno smo konstatovale da sistem nije dorastao ovom zadatku, nažalost.

Na jednom okupljanju, kada smo govorile o ženama koje su značajne za naš život, rekla je: „Majka me naučila da budem potpuno nezavisna osoba, da nema situacije sa kojom ne mogu da se izborim, da mogu da budem nezavisna materijalno, da mogu da budem nezavisna emotivno, da mogu da budem kreativna na način da zaista završim do kraja to što sam započela, ja to znam, ja to svjedočim...“

I ja svjedočim da si, po mom sudu i iskustvu, prva akademkinja aktivistkinja u Crnoj Gori koja je umjela da uskladi ove identitete (i sve druge) i da svojom neupadljivošću, argumentima i životom svjedoči feminističke vrijednosti. Naravno da ovo nije kraj. Otišla si sa posljednjom rečenicom: „Imaće o čemu da se pripovijeda“. Tvoja djela pripovijedaju. Hvala.

( Ljupka Kovačević )