Seoska arhitektura sjevera atrakcija za strance

Tradicionalna seoska arhitektura na sjeveru Crne Gore može biti potencijal za razvoj etno-turizma, koji bi bio atrakcija za strane turiste željne iskonske tradicije i kulture življenja našeg naroda.

To kaže Pljevljak Vaso Knežević, diplomirani inžinjer pejzažne arhitekture i osnivač NVO “Da zaživi selo”.

Ističe da moramo slijediti tadašnje graditelje koji nisu imali cilj da pokore prirodu, već da joj se prilagode.

“Priča se svodi da treba da se vraćamo korijenima, ne samo radi tradicije, kulture i običaja, već i radi razvoja ruralnog turizma. Taj potencijal je neiskorišćen, a osmislili su ga davnih dana naši djedovi. Seoske tradicionalne kuće mogu da se rekonstruišu, da se prenesu ili da se nanovo izgrade po uzoru na tradicionalnu gradnju. I kao takve da se stave u funkciju turističko-ugostiteljske ponude sjevera, jer to je naš brend, onaj prirodni i iskonski koji turisti traže, žele da vide i da u takvim objektima borave, kako bi osjetili nas kao iskonski narod, a ne kao ovdašnje savremenike, čija je gradnja kuća manje- više u svakoj zemlji slična - od betona, stakla, čelika, najčešće bezlična i beživotna”, ističe Knežević.

Tvrdi da postoje još relativno očuvani seoski kompleksi, građeni u tradicionalnom duhu, koji bi mogli, uz određene građevinske intervencije, da se revitalizuju i stave u funkciju turizma.

“Primjeri za takve očuvane cjeline su pljevaljski zaselak Kalušići u selu Bobovo, uzvišen iznad kanjona rijeke Tare, gdje su sve kuće izgrađene od drveta, od temelja do krova, kao i pljevaljsko selo Gajine gdje su kuće drugog tipa gradnje, kombinacija kamena i dizme, sa drvenim lučanim krovovima i identičnom gradnjom, koje djeluju vrlo impresivno kao grupacija kuća. Ovakvih primjera na sjeveru još može da se nađe, ali zub vremena ih nemilosrdno nagriza, kao i zaborav od samih potomaka njihovih graditelja. Vratimo život kućama koje su odisale životom”.

Knežević ističe da se tradicionalna seoska arhitektura zasniva na velikom iskustvu seljaka, samoukih narodnih graditelja, koji su življeli u skladu sa prirodom i na osnovu toga birali najbolja rješenja i prilagođavali ih svom životu i radu.

“Tadašnji graditelji nijesu imali cilj da pokore prirodu, već da joj se prilagode. Gradili su od prirodnih materijala, iz svoje okoline, pa zato skoro nikada nijesu griješili, kao što se danas dešava u novijoj arhitekturi i urbanizmu. Kuća je uvijek bila na ocjeditom mjestu, u stranama, čuvala se livada i plodna zemlja, ali i vodilo se računa da dom bude na što bezbjednijem mjestu, na suvoti, u zavjetrini, sa dobrim pregledom. Ovi vremešni domovi pripadali su našim djedovima, pradjedovima i svima onima, koji su gradili ove kuće, koji su u prošlosti na svojim težačkim leđima iznjedrili i sačuvali tradiciju, kulturu, običaje…”

Graditelji ovih kuća, kaže Knežević, poštovali su zemlju, koja je davala život i bez koje nijesu mogli.

“Seljak je znao da organizuje svoje gazdinstvo, da isplanira pozicije ne samo kuće za stanovanje, već i ostalih objekata - zgrada na imanju, kao što su ambar, štala, vajat, mljekar, zgrada, bunar, šupa, pekarska furuna, poljski klozet, svinjac, kokošinjac”.

Najčešći građevinski materijali za tradicionalne kuće sjevera, ističe Knežević, bili su drvo i kamen.

“Na osnovu toga se izdvajaju tipovi kuća: brvnara, kombinacija brvna i kamena, kombinacija kamena, brvna i čatme (kuće obložene prućem koje je popunjeno ilovačom ili blatom), kombinacija kamena, brvna i dizme. Čest tip kuća na sjeveru je ‘kuća na ćelici’, odnosno ‘kuća na magazi’, gdje je magaza izidana najčešće kamenom, a gornji dio kuće je od brvana ili od dizme (čatme). Takve kuće su pravljene u stranama, gdje je donji dio - magaza podzidana, najčešće jednim dijelom potkopana, a drugim na slobodnoj površini. Kuću su činile najčešće dvije prostorije - kuća sa ognjištem u kojoj su se spremala jela i obitavalo se danju i soba, u kojoj se konačilo. Krov je najčešće bio pokriven drvenim lučevim daščicama - šindrom, sa velikim i strmim nagibom, radi što manjeg zadržavanja snijega i vlage. Na krovu su postojali otvori - badže, kroz koje je izlazio dim sa ognjišta. Čest detalj na tim kućama su bili i drveni krstovi, za koje postoje različita tumačenja, ali najčešći su religijski razlozi”.

Kroz seosku arhitekturu, ističe on, može da se vidi kako je graditeljstvo odmicalo, kako su korišćeni sve bolji i trajniji materijali i kako je kuća kao dom bivala sve veća i komfornija.

“Ta evolucija objekata nije vremenom pratila i evoluciju porodice, što je zanimljiva pojava... Te kuće bile su prirodne, male, ali tople. Čeljad tada nijesu bila bijesna, pa im ni kuća nije bila tijesna. U tim malim kućama svi su bili jedna porodica, poštovali su starije, jedna ih vatra grijala, jedna soba bila konačište. Nova vremena donijela su novu kulturu življenja. Čeljad postaju sve više ‘bijesna’, svako za sebe pravi veliku kuću...”.

( Goran Malidžan )