Posljednji klesar našeg doba vratio se crtežima

Iako se slikarstvom bavi od 1993.godine, za ime Ratka Vulanovića se uglavnom vezuju skulpture. I to one od kamena, pa nije ni čudo što umjetnika, koji je dušu kamena uspio da pretoči u skulpture, zovu posljednjim klesarom našeg doba.

Kada mu je ponestalo fizičke snage da „pomjera i premješta“ planine i da kamenu dušu približi ljudima, ponovo se vratio crtežima koji su, prema njegovim riječima, skulpture pretvarene u skulptorske pejzaže.

„Skulptura je težak fizički posao. To je posao za fizički i duhovno jake ljude. Ja sam možda ostao malo duhovno jak, ali fizički nijesam više u stanju da valjam tone i tone“, priča Vujanović koga je novinarka „Vijesti“ zatekla ispred ateljea u Nikšiću, mjesta odakle se nekada pružao pogled na njegov Kameni grad.

Grad koji je, uz „blagoslov“ vlasti gradio petnaestak godina, a onda u aprilu 2008.godine srušen, opet uz „blagoslov“ iste vlasti, sada živi samo u sjećanjima. I sudskim parnicama koje ko zna kada će biti završene. Vulanović priznaje da se navikao da njegovih skulptura više nema i da se u dokolici ne druži sa nikšićkim Stounhendžom.

„Navikao sam se bez njih. Ništa nije to čudno. Nije otišao samo moj Kameni grad. Sve je otišlo, što bi rekao naš narod, u tirinte. Ostala je priča i drago mi je što ona traje i dalje, nakon njegovog rušenja. Vjerovatno da bih se odbranio, rekao sam sebi da je možda i trebalo da sruše Kameni grad da bi nastala legenda, jer je Kameni grad postao legenda koja će da traje i traje“.

Priča o gradu koji je nazvan „Megalitski kompleks“ i koji se nalazio između Saborne crkve, Dvorca kralja Nikole i Centra za kulturu, počela je 1993. I nije završena jer kako reče umjetnik, legenda živi. Kamenje srušenog grada „čami“ u Tehno bazi i propada, a priča o njemu živi u sjećanjima ljudi. Upravo zbog te priče, Vulanović je siguran da su on i Kameni grad pobijedili.

„Kameni grad sam ja u stvari. Svi smo mi kameni gradovi samo je pitanje kada ćemo biti sazidani, a kada srušeni. Ja se još uvijek ne dam i ne dozvoljavam da me sruše“, sa osmijehom kaže Vulanović čiji Kameni propileji na Adi Ciganliji u Beogradu i dalje stoje i, kako reče, prkose.

Kamen, smatra on, najlepše stari, i on je taj koji može da opstane i najviše pruža otpora. Ta snaga i otpor kamena su uvijek dobri za neku novu priču. Sada tu priču Vulanović priča kroz crteže.

„Sada crtam. Sve u svoje vrijeme. Ono kada sam radio sa kamenom bila je eksplozija i normalno je da posle eksplozije dođe malo smirenje. Sve što crtam su kameni gradovi. Skoro sam u Beogradu imao veliku izložbu, zatim u Podgorici“, kaže Vulanović koji je skoro zaokružio osam decenija.

Na njegovim novijim slikama preovladavaju crna, siva, plava i bijela boja. Fale one tople boje, a Vulanović ima objašnjenje za to.

„To je moje viđenje pejzaža u kojem živi ovaj narod. Tačno je da fali tih toplih boja, ali nekad je manje više“, sa osmijehom reče umjetnik koji je izlagao na brojnim samostalnim i kolektivnim izložbama u zemlji i inostranstvu.

Vulanović je diplomirao na beogradskoj Akademiji likovnih umetnosti, gdje je završio i postdiplomske studije. Nosilac je brojnih nagrada, među kojima su i one sa imenima vajara, Sretena Sojanovića i Rista Stijovića. “Politikina” nagrada pripala mu je za ansambl skulptura u aluminijumu “Veliki predeo”, a nagrada “Matija Ban” za izložbu “Kapije Beograda” na Adi Ciganliji. Njegove skulpture krase Danilovgrad, Ostrožac kod Bihaća, Slovenj Gradec, Podgoricu, Budvu, Beograd, Kikindu, Aranđelovac… Vulanovića dela nalaze se u Narodnom muzeju i Tašmajdanskom parku u Beogradu, ali i u Nobelovoj fondaciji u Stokholmu. Za Sabornu crkvu Hrista Spasitelja u Podgorici, napravio je spoljne zidove od rustičnog kamena.

( Svetlana Mandić )