Sanja Vujović: Bilo je panike prvih dana, ali sam se brzo smirila

Tokom pandemije koronavirusa, na svim medijima samo jedna poruka - ostanite kod kuće i budite sa svojima. Ali, mnoge porodice su baš zbog trenutnog stanja razdvojene, a jedna rukometašica Budućnosti je u veoma neobičnoj situaciji.

Sanja Vujović je ostala u Podgorici sa jednogodišnjim sinom, a njen suprug, crnogorski reprezentativac Stevan Vujović, udaljen je preko 2.000 kilometara, jer igra u Motoru iz ukrajinskog Zaporožja. Lijevi bek Budućnosti ne može ni kod svojih u Beograd, ni na Cetinje kod Stevanove porodice, ali bar ima ženu koja joj pomaže da održi ritam treninga.

- Viktora ostavim kod bejbisiterke prijepodne, ili ona dođe kod nas. Tada mogu da treniram kod kuće, imam spiner, a dva puta nedjeljno trčim u prirodi. Treniranje ne trpi, uspijevam da to odradim, jer imam pomoć - ističe 32-godišnja Beograđanka.

Priznaje da je na početku epidemije bila u strahu i da joj nije bilo lako što ostaje sama sa djetetom, ali da se u međuvremenu navikla.

- Kada su uvedene mjere, nisam išla nigdje. Nisam znala ništa o virusu, imala sam malu dozu straha, pa se ni sa kim nisam viđala. Sada, kada sam se malo opustila i htjela bih da odem na Cetinje kod Stevanove porodice, ne smijem, a možda bih tamo bila non-stop. To mi je bezveze, ali zdravlje je uvijek na prvom mjestu.

Djevojka koja je sa Srbijom bila vicešampion svijeta (tada sa prezimenom Damnjanović) smatra da pandemija koronavirusa ima i dobrih strana.

- Ovo je dobro da se sve restartuje. Imaš dovoljno vremena da razmišljam o svemu, a situacija u kojoj smo te natjera da se smiriš. Drugačije ne možeš ni da funkcionišeš. Nije mi bilo svejedno prvih dana, paničila sam, jer nisam znala koliko će sve da traje, a ostala sam sama sa malim djetetom. Ipak, brzo sam se smirila.

Sve bi bilo drugačije da je Stevan tu, ali teško da će uskoro moći da dođe.

- U Ukrajini su sve obustavili 10-ak dana kasnije nego kod nas. Stevan trenira kako ugrabi, a rekli su im da će im 25. aprila dati novu informaciju. Čeka da vidi hoće li se liga nastaviti, a došao bi ako bi se produžila pauza. Dobra je stvar što je otišao u Ukrajinu autom i mogao bi da dođe, ali bi morao ovdje da provede četiri sedmice u karantinu i izolaciji. Baš mi nedostaje, nismo se vidjeli tri mjeseca.

Prije nego što je donijeta naredba o zabrani treniranja sportskim ekipama, Budućnost je otišla na pauzu. U međuvremenu, izabranicama Dragana Adžića su dostavljene sprave da bi mogle da treniraju kod kuće.

- U kontaktu sam sa kondicionim trenerima Tanjom Šarenac i Majom Ivanović, kao i ljudima iz kluba. Dobile smo rekvizite prije tri sedmice, imamo svu opremu za treniranje. Neke djevojke su kod svojih porodica, neke su na selu, sve smo našle način da radimo. Šumica je zatvorena, ali Crna Gora ima puno divlje prirode i može da se nađe mjesto za trčanje - zaključila je Vujovićeva.

Besmisleno da se fajnl-for igra u septembru

Iskusna rukometašica, koja je osvajala titule šampiona u pet zemalja - Sloveniji (Krim), Srbiji (Zaječar), Hrvatskoj (Podravka), Danskoj (Viborg) i Sjevernoj Makedoniji (Vardar), ima ugovor sa „plavima” do kraja sezone. Možda će ga produžiti, ali bi teoretski moglo da joj se dogodi da u dresu Budućnosti izbori fajnl-for, a da onda ne igra na njemu.

- Mislim da je besmisleno da se u junu igraju četvrtfinala, a da je fajnl-for u septembru. Mnogi klubovi će promijeniti sastave, pitanje je koliko će neko imati motiv da se bori za završni turnir, a onda neće igrati ili će biti u drugom klubu. Bolje je reći - završava se sve, brišemo sezonu i idemo dalje, nego da se ovako krpi, jer je sve ovo nerealno - ističe Vujovićeva.

Kako vrijeme odmiče, čini joj se da ni ta četvrtfinala, zakazana za 17 - 21. jun, neće moći da se odigraju u tom terminu.

- Kada čuješ priče sa svih strana, vidiš da je nerealno da se u junu igra. Najavljeno je da će ovdje tek polako krajem maja da se ukidaju mjere, ali ne mora da znači da će tako biti u drugim zemljama. Ovaj virus je teško obuzdati, pa i Kina je bila tri mjeseca u karantinu, a znamo svi kako su disciplinovani Kinezi. Sve mi ovo i dalje izgleda kao film, ove scene su nevjerovatne.

( Nikola Nikolić )