Što poslije ovoga?

Ovih dana sa svih strana dolaze uvjeravanja da će ova korona-pandemija donijeti prekretnicu u postojećem svijetu, ali, hm, nisu baš sigurni kakvu. To uključuje i one koji misle da je ovo čak kraj kapitalizma kakav je danas, što bi čovjek volio da hitnom poštom ode u božje uši, ali odmah posumnja da će to biti baš tako.

Skepsu je ovih dana iskazao i poznati francuski filozof marksističko-kršćanske vokacije Alain Badiou, koji je objavio, prepričano, da kada bi stvarno bilo tako, da je kapitalizam pred kolapsom, mediji i društvene mreže - u pravilu u vlasništvu najbogatijih - sigurno ne bi o tome ovoliko pisali. To je parafraza poznate konstatacije da kada bi slobodni parlamentarni izbori zbilja bili bogznašto važno, već bi se našlo načina da ih više ne bude.

Dakle, Badiou spušta prag, kako sam kaže, ‘revolucionarnosti’ ove najnovije planetarne boleštine, ali zato vrlo praktički, medicinski podvlači jednu prekretnicu koja se zbilja ne može izbjeći. Kaže da je koronavirus u osnovi ponovljeni SARS otprije nepunih 20 godina (zato ga i zove SARS 2), i veli da je tadašnja epidemija neozbiljno shvaćena, bez prave želje da joj nadležne zdravstvene državne službe odgovore adekvatnim cjepivom, pa sada i imamo ovo što imamo.

I zbilja, jedan preokret, makar i na suženom prostoru unutar modernih društva, sada je na pomolu, ili se čak napola i dogodio. Protivnici cijepljenja, koji su se prostrli ne samo Hrvatskom nego i nekim puno razvijenim državama, sada šute kao zaliveni, a nekolicina ovdašnjih novinara ostrašćeno, ali s punim pravom, ruga im se da su osvjedočeni, na djelu zatečeni tupani.

Oni su virus ljudske gluposti nevjerojatnom lakoćom prokrijumčarili iz srednjeg vijeka u 21. stoljeće i sve dosad to im je vrlo, vrlo solidno išlo, sve dok se nije dogodila ova korona-pandemija koja je njihova lupetanja skresala do gležnja. Valjda će to ostati u trajnoj ostavštini ove najnovije zdravstvene krize, iako ne bih baš stavio ruku u vatru da će tako stvarno i biti. Ne treba naime isključiti mogućnost da su baš vlastodršci današnjeg svijeta, koji su sebe slavodobitno proglasili kreatorima bajkovitog ‘kraja povijesti’, diskretno išli na ruku antivakserima, kako bi pokazali da jedino takvi brbljavi budalaši, s otvorenom uputnicom za psihijatriju, mogu biti protivnici raja na zemlji koji su oni, kao, stvorili. Sada će, barem se treba nadati, maske na objema stranama pasti, što u slučaju antivaksera znači odlazak u nezasluženu mirovinu, pa se s tim pseudomedicinskim idiotima valjda više nećemo morati zamarati.

A kapitalizam? E, to je druga priča, on će ovo sigurno preživjeti. Uostalom, njemu i ne možeš skinuti masku jer nema samo jednu, nego ih je više i mijenja ih dok si rekao keks. Preživio je najgore totalitarne diktature, uključujući nacističku, a kao bubregu u loju mu je i u vremenima krajnjeg, doktrinarno zacementiranog političkog liberalizma, gdje se najbolje osjeća. Ako i tu nešto zaškripi, tu je sada opet aktualizirani model tzv. kejnzijanskog kapitalizma koji vraća državu u srce ekonomije, jača sindikate i tome slično, što je u superkriznom razdoblju između dva svjetska rata jednostavno moralo biti primijenjeno.

Čak je J. M. Keynes, po kojem je ova doktrina nazvana, predviđao i automatsko međuvalutno balansiranje između izvozno orijentiranih (bogatijih) i uvozno orijentiranih (nerazvijenijih) zemalja, kako prve ne bi profitirale na račun drugih (što, ipak, nije prihvaćeno). E sada je vidljivije što će biti sa svijetom nakon ove planetarne virusne boleštine. Ne, kapitalizam neće propasti, ali će morati izvući iz sebe te bolje, ili barem manje gore strane iz svoje povijesti, a to praktički znači de će morati napraviti korak, ili barem koračić, prema socijalizmu, iako se, naravno, ni pod mukama to neće baš tako nazvati.

Pogotovo se to neće dogoditi u Hrvatskoj, gdje je socijalizam (komunizam) ušao u kategoriju najtežih psovki, po čemu je ispred nje u Evropi možda još samo Poljska, iako sada crno na bijelom gledamo kako je baš to što je uglavnom očuvana kičma zdravstva iz doba socijalizma najzaslužnije što se Hrvatska relativno dobro nosi s ovom pandemijom. Moglo bi, naravno, i bolje i zato ovih dana kruži jedan od uspješnijih korona-viceva, u kojem se Tita pita što sada radi, a on ljutito odgovara: ‘Pravim respiratore, mater vam nesposobnu!’

Da, proizvoditi respiratore, što ne može biti naročita mudrost ako se na to u roku tjedan-dva preusmjerio čak i dio njemačke automobilske industrije, postalo je središnje civilizacijsko pitanje današnjice. I to s očitom konotacijom da je riječ ne o nekakvom naročitom tehnološkom izazovu, ali zato itekako jeste o socijalnom. Ovaj svijet naprosto mora postati pravedniji ako želi opstati. A to znači da će morati rušiti neke dosadašnje skale vrijednosti i graditi nove, što posebno vrijedi za Hrvatsku, koja je zbog prije spomenutog razloga naprosto oglupavila zidajući neke dozlaboga zamorne stereotipe koji se sada naočigled ruše kao kule od rasušenog pijeska.

Na prvom mjestu to je podjela nacionalne ekonomije na tzv. realnu, proizvodnu i na javni sektor koji, kao, ništa ne proizvodi nego se poput ‘uhljebničkog’ parazita šlepa na grbači prvoga. Sada valjda i slijepac vidi da nije tako. Recimo, policajci i vatrogasci proizvode sigurnost koja je u doba ove korone i potresa potrebna kao kruh, učitelji i profesori i sada, u bitno drukčijim okolnostima, proizvode kvalificirane zaposlenike tom realnom sektoru a, nadasve, javno zdravstvo proizvodi dovoljno zdravih ljudi da bi taj realni sektor uopće mogao postojati.

Taj darvinistički tip kapitalizma, po kojem i dalje treba gladiti peruškom po dupetu poduzetnike jer navodno jedini proizvode, a zakopati do guše javni sektor koji navodno samo troši, dolazi kraju. O tome, uostalom, već desetljećima dolazi sasvim jasna poruka iz ponajbogatijih zemalja svijeta, onih skandinavskih, bez obzira na to bila tamo na vlasti ljevica ili desnica, i sada će to morati postati ogledni primjer za cijeli svijet. Pogotovo za Hrvatsku, i to iz nekoliko jakih razloga.

Ona prednjači u Evropi po ograničavanju radničkih prava, što jasno proizlazi iz statistike radnih ugovora na određeno vrijeme, a ako ovdje tvrdimo da i liječnici, prosvjetari i slični nešto proizvode, to se, k vragu, valjda odnosi i na njih, koji ništa drugo i ne rade. Proizvode! Drugo, aparat hrvatske države smiješno je naivan, prilagođen isključivo sunčanim danima kapitalističkog neoliberalizma, i uopće ne reagira na najnovije događaje, pa dok druge središnje banke, od Washingtona (odavno) do Bruxellesa (odnedavno), upumpavaju silan novac u oživljavanje privrede, Hrvatskoj narodnoj banci to ne pada na pamet, iako glupo priznaje da tog novca ima u izobilju.

Napokon, svjetlo nad Hrvatsko gasi to što je tvrdoglavo, zapravo poluidiotski inzistirala na jednosmjernoj, tzv. monokulturnoj ekonomiji u kojoj industrija odumire, a čak se 20-ak posto BDP-a vuče iz turizma, iako i najveće turističke velesile s ovih prostora (Italija, Španjolska, Francuska, Grčka) povuku najviše pet-šest posto. O da, Italija ili Španjolska sada su doslovce poharane ovom korona-krizom, ali ne treba zaboraviti da je ta kriza jednako, ako ne i više, ekonomska nego medicinska. Zato su njihove šanse da se izvuku vrlo solidne, dok naše jedva vidiš.

(portalnovosti.com)

( Marinko Čulić )