Kuga u srednjovjekovnom Kotoru: Opustjeli grad i spas na brodovima

U julu godne 1435. kuga je u gradu Kotoru žarila i palila i grad je bio sasvim napušten od svih, i to tako, da zajedno sa komesom i gorerečenim gospodinom biskupom od laika i činovnika u gradu nije ostalo više od sedamnaest ljudi“ (vidi detaljnije: Biskupski arhiv Kotor, BAK, I-78, 27. maj 1437).

Pomeni kuge u Kotoru se odnose pretežno na XV vijek, ali iz kotorskih i stranih izvora znamo da ni Kotor nije zaobišao talas epidemije koji je u XIV vijeku desetkovao evropsko stanovništvo.

Kuga, na latinskom zvana pestis, pestilencia, epidemia, mortalitas ili morbis, a na venecijanskom dijalektu korišćenom u kotorskoj kancelariji pidimia ili pedemia, bila je strah i trepet u srednjem vijeku, čija silina se može uporediti sa II svjetskim ratom.

Najstravičnija je bila epidemija tzv. crne smrti koja je harala u Evropi u XIV vijeku i pokosila trećinu evropskog stanovništva. Pojavila se 1346. godine u Mongoliji i sjevernoj Kini, zatim je 1347.g. „svilenim putem“ stigla preko Carigrada na Siciliju a odatle se proširila na čitavu Italiju. Iste godine je samo u Veneciji umrlo oko 100.000 ljudi. Ukupni broj žrtava u čitavoj Evropi se procjenjuje na 25 miliona ljudi.

Iz kotorskih dokumenata znamo da je u Kotoru kuga harala 1400, 1422, 1430, 1435, 1503. i 1572. godine. Mletački izvori spominju epidemiju još 1363. i 1433.g.

Još jedna vrsta statutarnih odredbi indirektno je povezana sa epidemijom kuge u XIV vijeku: radi se o odredbama iz g. 1348. i 1359. koje određuju neobično povoljne uslove sticanja civiteta - građanskih prava: prema njima, da se postane građanin Kotora dovoljno je samo dati izjavu kod notara i nastaniti se u gradu. (...) Gradske vlasti su obrazlagale ove mjere stremljenjem da se poboljša stanje i oživi grad (vidi detaljno Statuta Cathari, cap. 225).

Drugi nepobitan dokaz o kugi u Kotoru pruža dokumenat datiran 28. aprila 1400.g. (Istorijski arhiv Kotor, IAK, Sudsko-notarski spisi, SN, II-448). Taj dokumenat donosi izvještaj o istrazi kotorskih vlasti, konkretno službenika zaduženog za provjeru lica dospjelih sa strane gdje je harala zaraza, u slučaju Marina Šimunovog koji je stigao iz Mletaka.

Službenik, Matej Vladov, postavlja Marinu pitanje da li se našao u kraju gdje je došlo do epidemije, i u slučaju da jeste, dužan je da plati globu od 500 dukata. (...) Doduše, Marin Šimunov je mogao da plati čak i takvu globu: važio je za jednog od najbogatijih kotorskih trgovaca, jer se bavio vrlo unosnim poslovima, pored ostalog trgovinom robljem (vidi Lenka Blechová Čelebić: Žene srednjovjekovnog Kotora, Podgorica, 2002, str. 211). U 1400. godini, dakle, znamo da je postojao karantin ali ne znamo gdje. G. 1431. datira se vijest o brodu koji je bio u Pulji i isplovio iz Molfeta za Kotor (IAK, SN – IV, 387, 30. 07. 1431). U dokumentu se navodi da je karantin postojao kod Đurića. (...)

Kotorsko Malo vijeće je 7. aprila 1437. donijelo odluku o osnivanju ureda opštinskih nadzornika koje su birali vlastelini i čiji se zadatak sastojao u nadgledanju čistoće grada i pregledanju lica prispjelih iz kugom zahvaćenih krajeva. Ovi nadzornici, provisores, bili su ovlašćeni da odluče kome će dozvoliti ulazak u grad i da istjeraju svakog kod koga je postojala sumnja na zarazu izvan grada na toliko mjeseci, nedjelja ili dana koliko oni odrede (uporedi Statuta Cathari, Venecija 1616, cap. Pro electione Provisorum Communis). Voda i pacovi su bili glavni izvori zaraze. Da se išlo čamcem po vodu spominje jedan od svjedoka u parnici koju je pokrenula Maruša, žena Marina Kozomora, koja je njegovala Šima Bolicu dok je g. 1422. ležao bolestan od kuge, napušten od članova domaćinstva (IAK, SN - V, 637, 13. XI 1434).

Teške posledice prohujalih epidemija ogledale su se na svim grupama stanovništva. Veoma teško je bila pogođena crkva. Posljedice crne smrti u evropskom sveštenstvu analizirao je Zaddach, koji je ispravno zaključio da je najveći pomor zadesio prije svega niže sveštenstvo, jer je živjelo siromašno i bilo u stalnom kontaktu sa laičkim stanovništvom (uporedi B. L. Zaddach: Die Folgen des Schwartzen Todes 1347-1453. fur den Klerus Mitteleuropas, in: Forschungen zur Sozial - und Wirteschaftsgeschichte 17, Stuttgart, 1971).

Upečatljiv je testament koji je ostavila Petruša Branković iz Kotora, pisan u žurbi i bez propisanih formaliteta zbog prijeteće smrti. Petruša je diktirala testament svom ispovjedniku u turobnoj atmosferi “morbo grande“, koja je na njene oči odnijela dio njene porodice, to jest sina, snahu i unučad. I ostali ukućani su bili već zaraženi. Budući da nije mogla pronaći kancelara, pozvala je svog ispovjednika Trifuna Bizantija da joj napiše testament. Pozvani i imenovani svjedoci nijesu potpisali ispravu, vjerovatno zato što su se plašili da kroče u kuću umiruće (IAK, SN - XXIII, 605, 10. 07. 1503).

Još potresnija je priča o nastajanju testamenta Lucije Smoljanić, koja je morala da sa balkona doziva i moli potpisnike jer niko nije želio da kroči u okuženu kuću. Takođe, ova žena je morala da zamoli crkveno lice da joj napiše oporuku, jer je bilo nemoguće pronaći notara (IAK, SN - XXIII, 604, 11. X 1503 - datum pisanja oporuke, 12. X 1504 - datum donošenja presude). Oko njenog testamenta se kasnije pokrenula istraga pošto se sumnjalo na validnost oporuke.

Mletački dokumenti bilježe jedan zahtjev kotorskih građana Bazilija Bizantija i Dobruška Margocijevog koji su tražili od mletačkih vlasti da im odlože plaćanje duga od 60 dukata za neki porez na meso. U zahtjevu se navodi da “zbog epidemije koja je naišla i bila je toliko jaka da su skoro svi građani i stanovnici Kotora otišli i boravili mnogo mjeseci van zemlje i distrikta“ ne mogu da uplate potrebni iznos, jer su osiromašili i zbrinjavaju brojne porodice. (IAK, SN - IV, 576, 26. I 1432).

Slični primjeri napuštenih gradova vidjeli su se svuda gdje je stigla bolest. U Mlecima se 1416.g. nije više ni moglo sastaviti gradsko vijeće da isprati izaslanika Kefalonije koji je od kuge u Mlecima bježao kući da spasi živu glavu. Iz Ulcinja su se 1422. g. ljudi sklanjali na Sv. Stefan. Drač je g. 1429. opisivan kao “grad napušten od svih“ (civitas omnibus stipendiariis derelicta) i potpuno bez vojne posade, koja je poumirala ili se razbježala (AAV 3286 - 6. XI 1429).

Kuga je značila i dalje produbljavanje agrarne krize koja je počela da dolazi do izražaja već u XV vijeku. Za zemljoposjednike su posljedice kuge, to jest pad cijena žitarica i nedostatak radne snage koja je odlazila u grad, bile veoma osjetljive. Oni koji su se suočavali sa potrebom da pronađu radnu snagu za svoje posjede obezbjeđivali su se ugovorima o zakupu, klauzulama koje sprječavaju da zakupnik napusti uzetu zemlju. U više ugovora se ističe da jedini prihvatljiv razlog zbog kojeg zakupnik može da ode sa zemljišta jeste “rat ili epidemija“. Takav uslov nalazimo, na primjer, u ugovoru o zakupu (affictatio) između Mihajla, Marina i Petra Buće i Priboja Ostojića: Cum conditione quod dictus Pribio... (IAK, SN - V, 18, 24. I 1431).

Kotor nije imao dovoljno široko zaleđe gdje su mogli bježati prestravljeni stanovnici grada. Otok Sv. Gabrijela (Stradioti) nije mogao primiti toliko ljudi sve i da Venecija udovolji zahtjevu za opšte korišćenje tamošnje zemlje. Vlasnici i suvlasnici brodova su imali u vidu ovu okolnost tako da pri sklapanju ugovora o zajedničkom vlasništvu barke ili prilikom zapošljavanja kapetana nijesu zaboravljali da uvrste u ugovor uslov za slučaj epidemiološke uzbune. Na taj način su se obezbijedila braća Jakov i Leonard Augustini de Estulo prilikom zapošljavanja kapetana barke. U ugovoru se dijeli barka sa opremom od 110 dukata na tri dijela između braće Augustini i Miladina Milanovića, pod uslovom da će u slučaju izbijanja kuge čitava barka biti na raspolaganju braći Augustini “da spasu sebe i pripadnike svoje familije“ (IAK, SN - VII, 756, 26. VI 1439).

Barke su, dakle, bile spas. Čim su stavljene na raspolaganje za svrhe karantina, bile su, razumije se, neupotrebljive za trgovačke poslove i vlasnici su trpjeli znatne gubitke. Koliko je vremena mogla trajati opasnost vidimo iz usputnog podatka navedenog u zapisu parnice Katarine Primove koja je pokušala da sudskim putem raskine vjeridbu. Katarina u svom svjedočenju navodi da su između zaruka i sudskog pretresa protekle tri godine, od kojih su ona i njena porodica provele, od kuge u gradu, na brodu čitavih osam mjeseci (uporedi BAK II, 269, 17. XI 1458).

Naravno, kuga nije bila samo uzrok tragedija nego i prilika za kriminalne elemente. Pljačkanje, koje se doduše tog časa okretalo protiv samih lopova, zaraženih stvarima oboljelih, bila je propratna pojava kuge u vremenima rasula bez ikakvih moralnih skrupula. Na opasnost od nasilnog upada upozorava, prema dokumentima, neki Grk “sa broda“ kada u vremenima kuge 1422. g. savjetuje čovjeku, kome je upravo umro otac: “Ako nećeš da umreš, ne ostaj sam kući.“

Godine 1431. Stefan Laurencijev je tužio Dobruška Dapikovog da je istome povjerio na čuvanje 4712 libri vune u magacinu da je kasnije proda i pazar podijele među sobom. Dobruško replicira da je sklonio vunu u magacin Živka de Biste. Te, 1420. g. je morao, međutim, da bježi iz grada jer je harala kuga, a kad se vratio vune u magacinu više nije bilo (IAK, SN - IV, 364, 10. XII 1431).

Zanimljiv je dokumenat iz 1437.g. koji svjedoči o tome da su se kotorske vlasti obračunavale sa strvinarima koji su koristili epidemiju da se obogate. U njemu Lukša Dimitrović, trgovac u Kotoru, preuzima na sebe obavezu da nadoknadi Alegretu iz Paštrovića stvari koje je njegov brat Radič otuđio Alegretu za vrijeme “kuge koja je izbila za vladavine kneza Lorenza Vituri“.

U istu kategoriju spadaju sporovi zbog stvari koje su uspaničeni bjegunci iz grada sklanjali kod poznanika jer su znali da će u njihove kuće upadati pljačkaške bande. Kada su se izbjegli vratili kući, ponekad nisu mogli iznuditi dragocjene stvari. Stojna, žena nekog Nalisa, tužila je 1437. g. Miladina Medjuća kod kojeg je sklonila stvari “u vremenima kuge za vladavine komesa Žana Balbi“. Žan Balbi je bio kotorski knez između 1421. i 1431.g.

Pomeni kuge u kotorskim arhivalijama što se brojnosti tiče ne odgovaraju broju epidemija, koji je bio vjerovatno veći. Mora da je kuge bilo kasnih četrdesetih i pedesetih godina XV vijeka, ali ne znamo tačno kada. Svjedoci u tri sudska procesa iz druge polovine pedesetih se, zapitani za tačan datum zbivanja pretresanih u istrazi, pozivaju na epidemiju kuge, ne određujući pritom tačno godinu. Tada ljudi iz nepismenog puka nijesu brojali godine sukcesivno nego su ih bilježili u pamćenju prema važnim događajima, kakav je kuga svakako bila. U procesu arhiđakona Ivana Paltašića protiv sveštenika Tripuna de Siti u vezi sa neopravdano prisvajanim prihodima crkve Sv. Marka jedan od svjedoka navodi da je uplatio prihod “godine kuge ili 1456“ (BAK II, 165, 13. II 1458).

Razlog za to što do nas nijesu dospjele vijesti o svim epidemijama počiva u nepotpunosti arhivske građe nastradale u požarima i drugim katastrofama. Ipak, čak i iz ovih malobrojnih dokumenata jasno se vidi da je kuga pogodila grad sa velikom žestinom i u više navrata i da se njena pojava vezuje ne samo za pomorski promet nego i za domaće sukobe. Propratna pojava ratnih dejstava bila je često opsada grada koja je onemogućila dopremanje namirnica i neometano snabdijevanje vodom.

Svoj udio imale su i prirodne katastrofe. Nije slučajno što su se epidemije širile najviše ljeti kad je vladala suša. Nemirna politička i teška privredna situacija uzimala je danak u ljudstvu i ostavljala je duboke ožiljke u svim grupama stanovništva: među sveštenstvom isto kao među seoskim življem, vlastelom isto kao i pukom. U narednim vjekovima talasi kuge su dolazili sve rjeđe da bi u XVIII vijeku nestali ne samo u Kotoru, nego i širom Evrope.

( Lenka Blechová Čelebić )