Projekat „Podrum“

Koronom iznuđeni karantin čini čovjeka nemoćnim na velikom planu. Ma gdje da se nalazio, u ma kako uređenoj državi i sa ma kako sofisticiranim zdravstvom, osjeća da je sve krhko i da jedan pogrešan lični potez, ili jedna neadekvatna odluka vlasti, može dovesti u pitanje čitavu životnu i društvenu konstrukciju.

Pa ipak, nešto treba učiniti, napraviti iskorak da stvari dobiju neki smisao, i prije svega da se ne budu isključivo u rukama sudbine. Ne može se ni čitati unedogled, a i preporučeni Mannov Čarobni brijeg, Camusova Kuga, Pekićevo Besnilo, te Boccacciov Dekameron, već su pročitane knjige. I vajber telefonija, koja je inače odlična stvar jer daje neku iluziju da naš svijet i njegova uvezanost još postoje, počinje da zamara. Vicevi i video klipovi na račun ubitačnog virusa već su izgubili svježinu i uveliko se ponavljaju, pomislila sam tražeći neki mini-projekat koji će vratiti smisao svemu oko mene. Podrum, treba očistiti podrum, taj temelj na kome leži naš dom, došla je spasonosna misao. U redovnim prilikama za sređivanje te velike odlagaonice našeg potrošačkog bića nema dovoljno vremena, svaki pokušaj završi tek na kozmetičkom zamazivanju stvari, izbacivanju zaostale kartonske ambalaže i četiri-pet teglica nes kafe, koje će, tobože, poslužiti za sortiranje kojekakvih šarafa, ako do toga ikada dođe. Ovaj put je nešto drugo. Ne ide se nigdje, ima se dovoljno vremena da te Augijeve štale definitivno očistimo kako treba, odlučili smo muž i ja. Isti dvojac je ne samo donio odluku, nego se i odlučno bacio da ovu sprovede u djelo. Tako je bar bilo u početku, dok smo izbacivali krupne stvari, stare stolice i poluprazne kante kojekakvih boja za krečenje. Išlo je dobro i sa preostalim kiselim kupusom, iako je bilo malo rizično jer se i on mogao pokazati kao lijek protiv korone kao i mnogo toga iz arsenala naše narodne ljekarske tradicije. Mogao je, možda, ući i u trku s bijelim lukom za prvo mjesto, što nije mala stvar kad se čuje koliko je bijelog luka pojedeno. Međutim, kad smo stigli do starih kaseta i disketa, pa onda još i do knjiga i časopisa, sve je dobilo drugi smisao. Nestalo je početnog izbacivačkog elana, emocije potpomognute sjećanjima su došle u prvi plan. Kako možeš samo pomisliti da izbaciš Amarkord, pogledaj, i Noćnog portira si stavio u kesu za smeće, zar se ne sjećaš da smo ih gledali skoro odmah poslije FEST-a, i to u pravom kinu, nikakvoj kućnoj, televizijskoj paralaži, ja sam bila izbezumljena. Ubjeđivanje o tome da je riječ isključivo o prevaziđenosti tehnologije, a ne o našim sjećanjima koja ostaju validna i sa istim mjestima u našim životima kao i prije, tek je malo pomoglo i doprinijelo da nastavimo s ovim mini-projektom. Mini-projektom, koji će dati maksimalan rezultat kad sve ovo s koronom prođe, trudila sam se da vjerujem.

U jednom smo ipak bili jedinstveni, a to je da sve stvari koje imamo u više od jednog primjerka stavimo ispored kuće, tako da komšije i drugi prolaznici mogu uzeti šta im treba i ako im treba, naravno bez naplate - gratis.

Iako je vrijeme korone i nema toliko svijeta kao obično, otišlo je mnogo toga na ovoj „uzmi što ti treba“ tezgi. Diskretno, da nas „mušterije“ ne vide, gledali smo kako odnose naše plastične stolice na kojima već godinama niko nije sjedio, pa onda dva kompleta za roštilj, i ona su otišla kao na vatru, kao uostalom i moj, malo poveliki, antikni apsac za voće. Mlađa žena koja ga je uzela, podigla ga je u vazduh kao da je osvojila kakav trofej. Bilo mi je drago da je otišao u dobre ruke jer sam ga i ja voljela i teška srca odbacila. Stvari jesu stvari, ali su i više od toga, pomislila sam dok sam se opraštala od mog finog apsaca za voće.

Kuću i rad smo prekidali samo na kratko, šetnjama do obližnje šume ili jezera. Izbjegavali smo previše urbanosti jer tako savjetuju sada, a kako izgleda savjetovaće i u skoroj budućnosti, svemoćni zdravstveni centri moći, ali nismo mogli da ne primijetimo veliki oglas koji poziva na zajedničku proslavu Uskrsa okačen na zid crkve u našem neposrednom komšiluku. Sve bi bilo u redu i kako spada, da nije naknadno priheftanog dodatka „na Facebooku“ . Dakako, sve se i ovdje seli u virtuelnu stvarnost, uskršnje mise, crkveni psalmi i koncerti. Katoličke crkve su najavile da će biti otvorene za Uskrs. Obično volim malo prkosa i otpora svemu što je uniformno, ostalo mi valjda iz prethodnog socijalističkog doba, ali sada, u vrijeme pandemije, nekako sam u dilemi. Pa i papa je nedavno bio sam bez pastve na trgu Sv. Petra u Rimu i držao misu, tražim bilo kakvu argumentaciju...

Za svo ovo vrijeme dok traje projekat „podrum“ u našem mini-svijetu, okruženom opasnom pošasti korone u velikom svijetu i dok ljuto ratujemo sa starim stvarima, slušamo radio, taman tako kao što su se BBC-ijeve radio-vijesti slušale u onom pravom, velikom ratu, a i u ovom našem posljednjem, jugoslovenskom, koliko se sjećam. Dobri stari radio u aktuelnom, i nadasve nemilosrdnom, medijskom ratu pokazuje još malo pa darvinovsku robusnost i volju za preživljavanje. Bez da napuštamo naš projekat opdatirani smo iz sata u sat najvažnijim vijestima iz svijeta, te najnovijim instrukcijama vlade, i pogotovo važnom statistikom mrtvih u pojedinim državama. Duboko uzdišemo na pomen Italije i Španije kojima kao da nema spasa, utješno je jedino da se naša mala kraljevina dobro drži. Drži stabilan plasman u donjem dijelu tabele, pravimo crnohumorne šale kojih je i tako previše u opticaju tih dana. U svakom slučaju, bolji smo od Šveda gdje je tri puta više mrtvih srazmjerno broju stanovnika, iako je vladala dilema ko je izabrao pravi put, oni, koji su insistirali na strategiji prkosa i još uvijek sjedili po kafićima okupanim proljetnim suncem, ili mi koji smo se zatvorili totatalno, daleko i od same pomisli da ne slušamo šta se kaže s najvišeg mjesta u državi.

Napokon, dolazi vijest da lagano, i samo vrlo, vrlo oprezno, otvaranje Danske može da počne iza Uskrsa. Restart sistema u dužem obraćanju naciji najavljuje drčna predsjednica vlade Mette Frederiksen, okružena svitom najvažnijih ministara i njihovih pomoćnika u ovom trenutku, ministrom zdravlja i ministrom finansija. Dvojac koji će, kako izgleda, biti isturen još neko vrijeme, pošto pandemija nije završila svoj pohod, a računi, i to ogromni računi njenog pogubnog djelovanja, već uveliko pristižu..

Utješno je što sunce skoro neprestano sija i što je Uskrs prošao u znaku kompromisa. Nešto je bilo na Facebooku, a nešto opet na parkiralištima u blizini većih gradova, gdje su se držale mise dok je svijet sjedio i slušao uskršnju pridiku u svojim autima, poštujući preporuke svemoćnih zdravstvenih vlasti. Može se reći da su papstvo i carstvo našli kompromis, ovdje i na ovom prostoru.

Što se tiče našeg mini-projekta i on se bliži kraju, valjda u taktu s velikim korona projektom na državnom planu. Nije sve savršeno spremljeno, ni na svom mjestu, ali učinjen je veliki pomak. U svakom slučaju, izbjegnuta je opasnost da se temelj našeg doma, naš podrum, pretvori u muzej starih stvari sa trajnom postavkom. Neka vrsta novog impulsa svakako je data. Da li će tako biti i na velikom planu, vidjećemo. Svijet se promijenio, to svakako, ali definitivni predznak tih promjena još nije poznat. Nadati je se da neće biti isključivo negativan, nego pomiješan, pozitivan i negativan, kalkulišući u konačan rezultat i naš mali lični doprinos.

( Ljiljana Bulajić )