Poetika praznine

U Novom zavjetu ima jedno mjesto koje je posebno zaokupljalo moju pažnju. Riječ je o praznom Isusovom grobu. Ta praznina na metafizički način razdvaja i spaja Hrista i Magdalenu. Razmišljao sam o problemu “prikazivanja neprikazivog”, problemu kojeg su podjednako svjesni, svako na svoj način, filozof i književnik odnosno likovni umjetnik. Stoga me zanimalo kako bi se mogla izratiti praznina biblijskog groba a da se pritom ne radi o banalnom književnom opisu, teškom filozofskom hermetizmu ili doslovnoj slikarskoj ilustraciji.

U Jevanđelju po Ivanu, u poglavlju “Uskrsni dan” u pasusu naslovljenom “Prazan grob” čitamo: “Prvi dan sedmice, vrlo rano, kad je još bila tama dođe na grob Marija iz Magdale i opazi kamen dignut s groba.”

Lijepa žena iz Magdale, hrabra sljedbenica Spasiteljevog učenja, suočena je s praznim grobom. To je jedino mjesto u Bibliji između Hristovog života na zemlji i njegovog uskrsnuća koje je obilježeno prazninom. Međutim, tu nije riječ o običnoj praznini. O tome upravo svjedoči Magdalenina zaprepašćenost i strah koji ju je bio obuzeo. Nestalo je tijelo Onoga koji je za života činio čuda, istjerao je iz Magdalene sedam demona, pretvario vodu u vino, slijepima vraćao vid, mrtvog Lazara digao iz groba, obećavao Carstvo nebesko. Riječ je o mističnoj praznini.

Magdalena je bila pogođena tom prazninom u tolikoj mjeri da nije vidjela odbačen pokrov, platno u kojem je bilo zamotano Hristovo mrtvo tijelo. Zašto je platno ostalo u grobu? Uskrsli Mesija se na slikama prikazuje kao “prvorođeni od mrtvih” omotan posmrtnom tkaninom i kad se nakon smrti javlja Magdaleni u vrtu i kada odlazi na nebo. Posmrtni pokrov nije obična tkanina. Ozračena Hristovom tjelesnošću predstavlja posredovanje nevidljive prisutnosti Odsutnog.

(Danas se ova po mnogima najznačajnija hrišćanska relikvija, poznata kao “Torinsko platno”, Sindone di Torino, čuva u Katedrali Svetog Ivana Krstitelja u Torinu). Dojam što ga je ostavila praznina groba bio je za Magdalenu šokantan. Jevanđelje govori kako je bivša grešnica u panici otrčala apostolima Petru i Ivanu rekavši im: “Uzeli su Gospodina iz groba, i ne znamo kamo su ga stavili.”

Na ovakav posredan način učenici Hristovi su već bili “pripremljeni” na susret s prazninom groba prema kome su s Magdalenom tog uskršnjeg jutra hitali. Prazan grob je prizor odsustva fizičkog Spasiteljevog tijela i istovremeno izraz njegove duhovne moći.

Taj trenutak suočenja s prazninom o kojem nam govori jevanđelje, jest trenutak koji predstavlja duboko proživljeni onaj emocionalni “punctum”, onaj duboki “ubod” u biću lijepe žene iz Magdale. Jer Hrist je prema Magdaleni imao poseban odnos. Ovdje ne mislim samo na one spekulacije o njihovoj ljubavnoj vezi o čemu govori gnostičko Jevanđelje po Filipu. Mislim na kanonsko Jevanđelje po svetom Luki iz Novog zavjeta. U dijelu naslovljenom “Marta i Marija” nalazimo zanimljivu pojedinost.

Starija sestra Marta kori mlađu sestru Mariju zašto joj ne pomaže u posluživanju Isusa nego sjedi pored njegovih nogu i sluša Gospodove riječi. Na to joj Isus odgovara: “Marija je doista izabrala najbolji dio koji joj se zato neće oduzeti” (Lk 10,42). Stvarnost praznine groba bez Hristovog tijela bivša grešnica doživljava i kao trenutno mistično odsustvo sebstva, kao ogledalo s unutarnjim odrazom. Jer preobraćena je bludnica projicirana u Hristu, odnosno Isus u njoj. Ona živi Mesiju na poseban način. Kao što tama rađa svjetlost, smrt uskrsnuće, šok od praznine potencirat će Magdalenin intenzitet vjere.

Slijedom izazvane asocijacije prazna grobnica bez svetog tijela Kristovog, taj uznemirujući mistični novozavjetni događaj vratio mi je u sjećanje “naturalistički objektivizam fantastične literature”, i podsjetio na priču “Noć” francuskog pisca Gi de Mopasana. Stvarnost koju živimo danas i štivo klasika XIX vijeka se na bizaran način rimuju. Kada autor “Noći” luta noću Parizom u njemu raste očajanje, tjeskoba i beznađe.

Praznina gradskih prostora obespokojavala je pisca kao što danas pustoš uzrokavana koronavirusom obespokojava njegove stanovnike i sve one koji simbolički doživljavaju tu mopasanovsku parišku priču, kao noć usred bijela dana praznog “Grada svjetlosti”. Ljepota ambijenata otmjenih i atraktivnih zdanja zastrta je nevidljivom a prisutnom patinom smrti i prožeta tišinom grobljanskog ambijenta prazne metropole. Zahvaćen prazninom grad počinje živjeti sopstvenu otuđenost.

“I odjednom”, piše Mopasan, “vidjeh da dolazim na pjacu Les Halles. Tržnica je bila pusta, bez ijednog šuma, ijednog čovjeka, ijednog sanduka povrća ili cvijeća. Bila je prazna, napuštena, mrtva. Obuze me strava. O, Bože moj! Što se događa? Otišao sam. A vrijeme? Vrijeme? Ko će mi reći koliko je sati? Niti jedan sat nije otkucavao sa zvonika ili spomenika... Ničega, ničega više nije bilo, ni treptaja u gradu, ni tračka svjetlosti, ni traga zvuka u zraku. Ništa!

Bio sam na kejovima i ledena svježina prodirala je sa rijeke. Teče li još Sena? Htio sam znati, Našao sam stepenice. Sišao sam. Nijesam čuo maticu da žubori pod lukovima mosta... Opet stepenice... Pa pijesak... Pa mulj... Pa voda... Umočio sam ruku... Tekla je... Hladna, hladna, hladna.. Skoro sleđena... Skoro presahla. Skoro mrtva. I lijepo sam osjetio da nikad više neću imati snage da se ispnem... I da ću tu umrijeti... Od gladi - od umora - od hladnoće”.

Što bi danas rekao Danilo Kiš, koji je živio svu punoću života, kada bi vidio ili doživio ovako prazan Pariz. U jednom tekstu (knjiga “Homo poeticus”) naslovljenom “Pariz, velika kuhinja ideja” pisac ističe kako ovaj grad posebno voli i zato, jer se u njemu “kafane i knjižare dodiruju ramenima”. Što bi rekao za ironiju više sile vidjevši u “Gradu slobode” prazne Jelisejske poljane i dominantnu tužnu monumentalnost “Trijumfalne kapije” na pustom “Etualu”, kada koronavirus svakodnevno kruniše svoj pohod novim žrtvama. Apstraktno prisustvo virusa parališe slobodu.

Ljudsko se biće osjeća ugroženim. Svijest o praznini i njenom doživljaju vraća temu današnjeg čovjeka u fokus literature, filozofije i umjetnosti. Ovaj se problem u izvjesnom smislu reflektira na autore francuskog Novog romana zato što je u njihovim djelima dimenzija ljudskog gotovo nestala. Nema narativnosti ni zapleta, te se na izvjestan način sprovodi dokinuće lika u odnosu na koncepte tradicionalnog romana.

Treba stoga podsjetiti u vrijeme aktuelne praznine i njenog fenomena, na Kišovu predanost temama u kojima dominira problem čovjekove egzistencije. Prazninu generalno percipiramo kao simboličku sliku smrti. Odsustvo života koje se, paradoksalno kazano, osmišljava životom. Jer prazninu osjećamo kroz projekciju svoga bića. Praznina ne postoji po sebi. Postoji samo naše iskustvo praznine. Bilo da se radi o stvarnoj ili metafizičkoj praznini.

“Poštovalac svih pustolovina duha, pobuna razuma i srca”, piše Danilo Kiš, “ostajem pun poštovanja prema onome ko je prezreo frazu Markiza je izašla u 5 sati, no i duboko uvjeren da u toj frazi ima više umjetnosti i više života nego u krckanju pijeska u kome nema ljudskih stopala, i koji ne govori ljudskim jezikom.

Poštovalac eksperimenata i trpljenja, odan ideji pobune protiv konvencija, zastajem na granici gdje počinje mucanje, makar morao započeti svoj roman rečenicom: zatekoh ujutru ljudske tragove u pijesku”.

( Dimitrije Popović )