Prava i humanost: Novinarstvo u odgovoru na viralnu mržnju

Pandemija kovid-19 je vjerovatno najveća priča o kojoj će novinari ikada u životu izvještavati, ali i priča koja ih suočava sa mnogim izazovima.

Mediji moraju da pruže aktuelne informacije tako da ne uplaše javnost, niti da umanje ozbiljnost krize. Moraju izvještavati sa pažnjom i obazrivo, a naročito moraju da se drže činjenica poštujući pritom ljudska prava svih.

Situacija u kojoj vlade pogaze dobro utemeljena prava kako bi građanima naredile da ostanu kod kuće i kako bi uvele karantine i socijalno distanciranje, nije nimalo laka.

U Crnoj Gori na primjer, 22. marta vlada je prestala da se pridržava principa o anonimnosti osoba koje je direktno pogodila epidemija. Objavila je spisak imena lica koja su nedavno boravila u zemljama gdje se pojavila epidemija kovid-19 ili koji su imali kontakt sa ljudima zaraženim korona virusom i kojima je naložena samoizolacija.

Ova imena su na veb stranici Vlade Crne Gore grupisana po gradovima, čime je građanima omogućeno da provjere moguće slučajeve obolijevanja u svom kraju. Informacija sadrži datume početka i kraja izolacije pod pretpostavkom da bi ljudi mogli da motre na komšije koje bi mogle da krše pravila karantina.

Ovakva odluka međutim, izavala je snažnu osudu boraca za građanska prava i slobode, kao i nekih medija poput Vijesti koji su odbili da objave vladin spisak osoba u obaveznoj samoizolaciji.

Protivnici vladine odluke tvrde da ne postoji pravni osnov da se lični zdravsteni podaci bilo koga objave na internetu i, još važnije, da je neprihvatljivo javno stigmatizovati ljude koji nijesu prekšili zakon. Ali uprkos svim ovim argumentima, Vlada Crne Gore je nastavila da objavljuje spiskove ljudi u karantinu.

Dok izvještavaju o ovoj kontroverznoj odluci, mediji bi trebalo da budu prvi koji će se sjetiti da targetiranje i izdvajanje ugroženih grupa stvara stigmu i strah, te da može osujetiti odgovor javnosti na zarazne bolesti.

Na primjer, 80-ih godina je izvještavanje medija o zdravstvenoj krizi izazvanoj HIV/AIDS-om dovelo do stvaranja globalne panike oko bolesti koja je, čini se, pogađala pojedine društvene grupe. Neki pripadnici seksualnih i etničkih manjina osjetili su žaoku medijske pristrasnosti vidljive u većem djelu tabloidnog novinarstva u to vrijeme. Mnogi su bili uskraćeni za pristup zdravstvenoj zaštiti i osiguranju, zapošljavanju i obrazovanju.

Ključni zadatak medija je da tačno informišu javnost dok istovremeno pozivaju vlasti na odgovornost. Ljudi u trenucima krize očekuju da im se kaže istina i skloni su da neupitno poslušaju savjet donosioca odluka, posebno kada ovi kažu da slijede nauku.

Ali kada je nauka nesigurna i kada se politički odgovori na krizu razlikuju od zemlje do zemlje, novinari imaju odgovornost da pod lupu stavljaju i detaljno analiziraju aktivnosti vlade i vlasti.

Da bi to radili sa samopouzdanjem, novinari moraju da znaju o čemu govore. Novinari i urednici treba da budu proaktivni u sticanju znanja o virusu, od osnovnih informacija i složenosti epidemiologije, do toga da pomognu ljudima da razumiju medicinski žargon.

Mediji takođe moraju da se bore protiv masovnog širenja lažnih vijesti. Moraju i da raskrinkavaju uvrnute teorije zavjere poput apsurdne tvrdnje da 5G komunikaciona tehnologija širi virus.

I politički motivisane dezinformacije predstavljaju prijetnju. Prema pisanju Gardijana, diplomatske službe Evropske unije su u dva mjeseca, zaključno sa 16. martom, prikupile 80 primjera dezinformacija koje potiču iz ruskih izvora. Kaže se da je korona virus biološko oružje koje su upotrijebile Kina, SAD i Velika Britanija. Druge teorije zavjere ukazuju na to da su uzrok epidemije migranti, odnosno da je epidemija čista prevara.

Novinari su dužni da raskrinkaju toksične informacije odakle god one da dolaze. Čak iako dolaze sa samog vrha. Jedan od razloga za nagli porast govora mržnje u toku krize izavane korona virusom je neodgovorno ponašanje političkih lidera koji traže žrtvene jarce. Neki su išli na kartu anti-kineskog raspoloženja, poput Donalda Trampa i njegovog nečuvenog nazivanja korona virusa “kineskim virusom”. Drugi ciljaju na strance i migrante. Na primjer, Viktor Orban u Mađarskoj i Mateo Salvini u Italiji su iskoristili pandemiju da podstaknu ksenofobiju u društvu.

Od januara 2020. grupe aktivista za ljudska prava ukazuju na alarmantnu pojavu zločina iz mržnje u Velikoj Britaniji, SAD, Španija i Italija izmedju ostalih, koji su navodno u vezi sa Kovid-19 i gdje su na meti bili pripadnici azijskih naroda.

Zato mediji ne smiju da upadaju u zamku i koriste terminologiju koja kriminalizuje i dehumanizira.

Mediji takođe moraju da budu svjesni da, iako se čini da je priča o kovidu-19 bez predrasuda jer ovaj virus teoretski gledano napada svakoga, uključujući i britanskog premijera, on zapravo nesrazmjerno više pogađa pripadnike ranjivih grupa. U Sjedinjenim Državama na primjer, teže je pogođena zajednica Afro-Amerikanaca, dok su prema nekim istraživanjima u Evropi, više pogođene ne-bijele, siromašnije društvene grupe.

Izvještavanje bez udubljivanja može da osnaži stigmu prema pojedincima ili određenim grupama, može da podrije solidarnost i potpiri širenje otpora liječenju i podvrgavanju kontrolnim pregledima. Sve to naglašava neophodnost za pažljivim, preciznim i obazrivim novinarstvom i politikom koja ne izaziva podjele u društvu.

Imajući u vidu ova dešavanja, ne iznenađuje što su se u Crnoj Gori i drugdje, grupe aktivista za zaštitu prava na privatnost uzbunile. Zabrinuti su zbog mogućnost razvijanja visokotehnoloških moćnih sistema prismotre pod vladinom kontrolom, a koji bi kao takvi mogli da ostanu u upotrebi i nakon krize izazvane kovidom-19. Aktivisti su zabrinuti i zbog prava na slobodu govora.

Ali odbrana ljudskih prava, kao što su sloboda kretanja, izražavanja i prava svakog pojedinca na privatnost, nije tako jednostavna, posebno u okolnostim vanredne situacije i opasnosti po zdravlje globalnih razmjera.

Čak i grupe za zaštitu ljudskih prava poput Hjuman Rajts Voča (Human Rights Watch) prepoznaju da su obim i ozbiljnost pandemije kovid-19 toliki da mogu da opravdaju ograničavanje određenih prava kao što su ograničavanja usljed uvođenje karantina ili mjera izolacije.

Većina ljudi spemno prihvata da je masovno označavanje nosilaca virusa od ključnog značaja i da su telekomunikacioni podaci već pomogli vladama širom svijeta da detektuju oboljele od korona virusa.

Posljednjih nedjelja su i Gugl i Fejsbuk podijelili informacije o lociranju svojih korisnika s ciljem da pruže pomoć vladama širom svijeta u planiranju strategija za sprečavanje širenja kovida-19.

Podaci su detaljni, ali anonimni, bez bilo kakvih odrednica koje bi mogle identifikovati pojedinca, ali koji ipak prate njihovo kretanje. Gugl je, na primjer, na raspolaganje stavio svoje Mobility Reports ili Izvještaje o mobilnosti u 131 zemlj i regiona koji pokazuju trendove u kretanju na različitim lokacijama i tokom određenog vremenskog perioda.

U nekim zemljama, odgovori na krizu kovid-19 podrazumijevali su sofisticirano praćenje osoba zaraženih virusom. Južna Koreja je, na primijer, razvila aplikaciju koja upozorava korisnike da su ušli u prostor gdje postoji prijavljen slučaj zaraze korona virusom.

Sve ovo pomaže zvaničnicima da vide da li se ljudi pridržavaju naredbi da ostanu kod kuće. Ako se, na primjer, pokaže da u određenom području ljudi više napuštaju svoje domove, a to kasnije dovede do porasta obolijelih od kovida-19, vlasti mogu da na osnovu te informacije pojačaju mjere ograničavanja kretanja ili da obezbijede da bolnice budu opremljene i spremne kako bi odgovorile na izvjesni porast broja zaraženih. Ovo se ne postiže bez objavljivanja imena i prezimena zaraženih.

U vrijeme vanrednog stanja sve se ovo čini razumnim, kao dobro upravljanje u korist zajedničkog dobra, ali nije nemoguće da izazove i opasne nus-pojave.

Njujork Tajms je u martu ove godine objavio kako situacija nastala poslije terorističkih napada 11. septembra 2001. pokazuje da kad jednom dozvolimo da privatnost izađe na mala vrata, ta se vrata kasnije teško zatvaraju. Kažu da skoro dvije decenije poslije napada 11. septembra policija i bezbjednosne službe u SAD imaju pristup zakonima i savremenim tehnologijama koje se mogu koristiti za sprovođenje političkih ciljeva kao što je anti-imigraciona politika.

Iako je jasno da ovaj nivo praćenja i sakupljanja podataka ima odredjenu vrijednost, moramo prepoznati prijetnju koja proizilazi iz novonastalih i značajnih kršenja ljudskih prava. Čak i u državama sa visokim nivoom odgovornosti, slabljenje građanskih sloboda može dovesti do prekomjerne upotrebe policijskih metoda i može imati odvraćajući efekat u pogledu korišćenja fundamentalnih prava.

Sada postoji istinska zabrinutost da će, kad epidemija prođe, zemlje sa autoritarnom reputacijom kakva je Kina, poželjeti da nastave intenzivno praćenje svojih građana, i to ne samo u interesu zaštite zdravlja građanstva.

Implikacije ovoga se protežu i izvan trenutne krize otvarajući pitanja o privatnosti ličnih podataka, o tome kako će se ti podaci koristi i ko će moći da im pristupi.

Prioritet bi trebalo da bude obezbjeđivanje anonimnosti ličnih podataka, kao i obezbjeđivanje da zakonske promjene kojima se ograničavaju građanske slobode, budu privremene i jasno definisane.

Za medije je možda došao trenutak da preispitaju način na koji komuniciraju sa javnošću. Do sada je većina medija dozvoljavala ljudima da slobodno komentarišu njihove članke i priloge, ali bi u doba korona virusa trebalo spriječiti zagađivanje informativnog prostora toksičnim komentarima i govorom mržnje.

Moderacija komentara korisnika društvenih mreža prije njihovog objavljivanja ili čak privremena zabrana komentarisanja su prijeko potrebni za zaštitu pojedinaca od eksponiranja i stigmatizacije. Ovo je dugotrajan i skup proces, ali se time prepoznaje činjenica da se sloboda izražavanja ne svodi samo na pravo da kažete šta hoćete, već i na zaštitu ranjivih i zajednica zastrašenih govorom mržnje koji im može nauditi.

Obazrivost prema ljudskim pravima u smislu očuvanja prava na privatnost, nediskriminacije i poštovanja ljudskog dostojanstva, može da podupre efikasan odgovor na krizu u okolnostima nemira i prekida normalnih tokova života koji su neminovan proizvod ovog vremena krize.

Autor je osnivač Mreže za etičko novinarstvo, London (mminstitute.org)

Ovaj članak je dio projekta koji Institut za medije spovodi uz podršku britanskog Ministarstva vanjskih poslova, posredstvom Britanske ambasade u Podgorici i Nacionalnog fonda za demokratiju iz SAD. Stavovi izrečeni u ovom tekstu isključiva su odgovornost Instituta za medije i autora i ni na koji način ne odražavaju stavove donatora projekta

( Ejdan Vajt )