Težak život kazahstanskih kauboja: Raduju se napretku, ali žale za Sovjetskim Savezom
Živa veza sa nomadskom prošlošću je nešto što zemlja poput Kazahstana istovremeno i slavi i želi da ostavi iza sebe
Bilo je to dugo, teško jahanje za kauboje iz Kazahstana, potomke nomadskih stočara koji su lutali Centralnom Azijom dok Rusija nije 1864. proglasila da neće tolerisati njihov "turbulentan i nesređen karakter" i primorala ih da se skrase. Bez pašnjaka su ostali postepeno, uzeli su ih ruski zvaničnici i naseljenici u 19. vijeku, a onda su ostali i bez stoke poslije revolucije 1917. Nomadi su postali najamna snaga na kolektivnim farmama. Ali su i dalje znali kako da jašu i postali su državni kauboji umjesto da postanu vlasnici sopstvenih imanja. Državna imanja su sva nestala, zamijenili su ih veliki privatni rančevi i mala porodična imanja kojima i dalje trebaju kauboji. Život u stepi težak je za kazahstanske kauboje koji su ponosni što, zahvaljujući svojoj vezi sa nomadskom prošlošću, pomažu zemlji koja se brzo modernizuje, ali ne žele da njihova djeca nastave istim putem i umjesto toga ih podstiču da biraju mirnije i bolje plaćene poslove. Erlan Kozahov (63), stočar koji radi na prostoru između najvećeg kazahstanskog grada Almatija i kineske granice, ima tri sina i tri kćerke i svi osim jednog su prihvatili njegov savjet da nema ničeg romantičnog u životu kauboja. Kozahov nije pravi nomad jer se svake zime vraća porodici koja živi u istoj udžerici od drveta i cigle, na istom smrznutom polju sa štalama i ambarima. Ali on i drugi stočari poput njega predstavljaju posljednje ostatke nestale prošlosti koju Kazahstan - koji je danas, zahvaljujući ogromnom naftnom bogatstvu, nešto bogatiji po glavi stanovnika od Rusije - istovremeno i slavi i očajnički želi da joj pobjegne. Na ledom prekrivenoj stepi, Kozahov, koji je naučio da jaše kada je imao pet godina, priča da je viđao američke kauboje na filmu i da im je zavidio na udobnom i bezbrižnom životu. "Bilo im je lako u poređenju sa nama", kaže dok pokazuje na zemlju prekrivenu ledom okovanom žalfijom. Zarađuje manje od 300 dolara mjesečno, što je dvije trećine od nacionalnog prosjeka, a skupi automobili koji jure novim autoputem što prolazi kroz njegove pašnjake konstantno ga podsjećaju da većina njegovih sunarodnika živi bolje. Nedavno se častio novim parom kožnih i gumenih postavljenih jahaćih čizama, ali su mu noge i dalje hladne poslije cjelodnevnog jahanja u ledenoj vodi. Dok njegov najstariji sin (38) radi kao kauboj, ostalo petoro djece, kaže, "žele da se bave nečim drugim". Kozahovljeva žena, 57-godišnja Kenzi koja je odrasla u blizini zapadne granice Kazahstana sa Rusijom, priča o brutalnoj strani nomadske tradicije. Ona kaže da je bila "ukradena" kada je kao 18-godišnjakinja sa sestrom krenula na istok i bila primorana da se uda.
"Vidio me je i odlučio je da sam ja ta koju želi", prisjeća se kako ju je Kozahov, koga nikada ranije nije srela, oteo. Kaže da su je njegova majka i baba držale zarobljenu u njihovom domu dok nije pristala da se uda za njega. "Srećom, i dalje mu se dopadam", dodaje. Otimanje nevjestâ i dalje je osjetljivo pitanje u državi koja se bori da se otarasi imidža zaostale zemlje brutalnih ženomrzaca, kako ju je predstavio britanski komičar Saša Baron Koen u filmu "Borat" iz 2006. godine. Kada je Astana, futuristički grad, bio domaćin svetske izložbe ove godine, ne samo da su se pohvalili modernošću Kazahstana kroz haj-tek tehnologiju već su organizovali i šou "Grad nomada" da bi pokazali, kako su rekli organizatori, "osobenosti i bogatstvo naše jedinstvene civilizacije". Kazahstan je najveća zemlja u kopnu na svijetu, ali ima svega osamnaest miliona stanovnika, što ostavlja dovoljno otvorenih prostranstava za stoku i kauboje. Tokom prve dvije decenije nakon nezavisnosti, Kazahstan se uglavnom fokusirao na razvoj svojih naftnih polja i uglavnom je ignorisao svoje krave, čiji se broj strmoglavo opadao. Takođe su zanemareni i kauboji. Vlada je 2012. godine odlučila da, kako iz ekonomskih, tako i iz kulturnih razloga, da počne prisipa novac u industriju stoke. Poslala je grupe kauboja da treniraju u Sjevernoj Dakoti i dovedu američke kauboje da pomognu u stepi. Broj grla stoke je od tada naglo porastao. Međutim, skoro sav novac otišao je na velike rančeve koji su u vlasništvu države ili su vezi sa njom, a ne malim kaubojima, kao što je Kozahov. Umjesto da uživaju u napretku Kazahstana, i on i njegova supruga kažu da im nedostaje Sovjetski Savez. Njegova supruga je ispričala da su ona i njena porodica živjeli u udaljenom kampu bez televizije ili telefona kada se Sovjetski Savez raspao i nijesu ni znali šta se dogodilo sve dok državna farma za koju su uzgajali stoku nije prestaala da im šalje potrepštine. “Nismo ništa znali”, prisjetila se ona. “Svi šefovi državne farme bili su previše zauzeti dijeleći imovinu među sobom da bi nam nešto rekli”. Nurzan Mazit, još jedan kauboj, ne dobija platu već čuva stoku u zamjenu za dozvolu da na farmi besplatno napasa svoju stoku; drago mu je što njegova djeca žele više od života u stepi. "Kauboji neće nestati", kaže, "jer su identitet Kazahstana."
( Endru Higins (The New York Times) )