Zaboravljeni hoteli: Šarm nekadašnje crnogorske obale

Crna Gora, u kojoj je nekada moglo da se ljetuje u impozantnim odmaralištima, čuva istoriju nevjerovatnih ugostiteljskih objekata od kojih je danas za većinu, bez dubljeg istraživanja, gotovo nemoguće čuti. One koje nije dokrajčio zemljotres krajem sedamdesetih, nestali su u crnim rupama tranzicionih promjena. Predstavljamo vam sedam objekata koji su ovaj potez na južnom Jadranu činili dostojnim imućnog građanstva i avanturistički nadahnute inostrane klijentele. Među njima, opstaju samo još dva, i to u znatno izmenjenom obliku i konceptu, piše Ana Pajović u tekstu za BeforeAfter.rs.

Ukoliko je suditi po starim razglednicama i sjećanjima, neki od ovih hotela izdizali su se gotovo kao palate u svojim malim sredinama, i bivstvovali kao divni i promišljeni svetovi za sebe, a jedan od detalja (naizgled sitnih, ali presudnih) koji ih je činio svetskim lokalitetima bile su i hotelske nalepnice namijenjene putničnom prtljagu.

Poput šarmantnih podsjetnika na vremena u kojima je putovanje bila glamurozna avantura, hotelske naljepnice bi i danas (uz određena pomjeranja) mogle proći kao legitimni izrazi reklamne industrije. Bile su popularne i izrađivane su od početka 20. vijeka do 60-ih godina prošlog vijeka, i predstavljale posebnu vrstu suptilnog “razglasa”, koji bi hotelsko osoblje udomljavalo na koferima gostiju. Za hotele su bile dovitljivi marketing i provjeren način za privlačenje gostiju sa svih meridijana, a za putnike stvar prestiža, hvalisava deklaracija njihovog društvenog statusa, ali i način da dokumentuju svoj avanturistički duh. Pored estetske i reklamne funkcije, imali su i praktičnu – neki hoteli su unaprijed slali naljepnice svojim gostima da bi smještanjem istih na kofere olakšali razvrstavanje prtljaga prilikom iskrcavanja iz voza ili broda.

Hoteli koji su držali do svog renomea nijesu štedjeli kad je bila u pitanju ova vrsta marketinga i redom su plaćali priznate umjetnike da dizajniraju što privlačniju naljepnicu, kako bi inspirisali daleke pustolove da tragom atraktivne vinjete istražuju njima do tad nepoznate predjele. Iz artističkog ugla, hotelske naljepnice su mala remek-djela, neiscrpno inspirativna u kontekstu tipografije i dizajna. Istovremeno, opstale su i kao minijaturni koloritni spomenici minulim vremenima, da pričaju izgubljene priče o svojim hotelima, ljudima koji su u njima provodili dane i društvenim prilikama na koje su uticali kao centri dešavanja u datom prostoru.

Hotel Boka, Herceg Novi

Svečano je otvoren početkom prošlog vijeka i zajedno sa svojim parkom bio je dugo popularan motiv na razglednicama sa prostora Boke. U jednoj brošuri iz 30-ih godina prošlog vijeka navodi se da hotel ima „vlastitu električnu instalaciju“, tuševe sa toplom vodom, čitaonicu kao i igraonicu za djecu. Takođe „raspolaže raznovrsnom bečkom i francuskom kuhinjom za djecu gdje se kuha po naređenju lječnika, koji biva u kući.“

Posebnost ovog hotela svakako je činio pripadajući park kojeg su, zbog činjenice da je objedinjavao preko 200 vrsta biljaka, sa pravom nazivali „botaničkim vrtom Jadrana“. Navodno je i Ivo Andrić volio provoditi sate u miru na klupi sa pogledom na horizont.

„Osobitu čar hotela tvori prekrasan park sa čarobnom vegetacijom subtropske flore, gdje rastu limuni i naranče, pinije, palme i raznoliki rasadi inostranog cvijeća. U parku su krasna šetališta sa mnogim klupama sa kojih se otvara divan razgled na more i čarovitu okolicu.“, navodi se u istoj brošuri.

Kao i mnogi drugi hoteli na crnogorskoj obali, nije preživio strahoviti zemljotres krajem 70-ih. Park je pak opstao, i uprkos tome što se nalazi u privatnom vlasništvu, nedavno su uložena sredstva za njegovu obnovu.

Sasvim je očigledno da se u prvim decenijama rada uprava hotela intenzivno bavila marketingom, istinski shvatajući njegov značaj, što se može vidjeti iz nekoliko stilski drugačijih hotelskih vinjeta (one su, dalo bi se zaključiti, nastajale u različitim vremenima) i turističkih brošura dostupnih na servisima za kupovinu antikviteta. Na svakoj od njih je, manje ili više, flora dominantan motiv. Za predstavljanje široj publici ovom prilikom je izabrana vividna vinjeta na kojoj se hotel nazire u pozadini, ušuškan u svojoj dragocjenoj džungli koja ga je nadživjela.

Hotel Avala, Budva

Neposredno pred Drugi svjetski rat ugledni beogradski apotekar Radomir Stojić, zanesen ljepotom slabo poznatog primorskog mjesta, na praznoj poljani tik uz more počeo je graditi nešto neviđeno u tim razmjerama, na tom prostoru – hotel Avalu. Već prilikom prvih iskopavanja za temelj pronađeno je pravo blago – antička nekropola. Nedovoljna pažnja i nedostatak sredstava (i tad, i nakon zemljotresa 1979) nisu adekvatno zaštitile ovaj važni pronalazak i veći dio nalazišta ostao je zakopan ispod Avale. Pomenuta dešavanja ipak nisu uticala na gradnju hotela, kamen je dopreman sa Brača, a oprema je stizala čak iz Praga i Njemačke. Hotel je otvoren 1939. godine i zajedno sa njim prvi put je sijalično osvjetljenje dobio i stari grad Budva.

Prema svjedočenjima bivšeg zaposlenog, svečana sala je bila visoka sedam metara, a konobari su u elegantnim odijelima služili večeru dok je u pozadini hotelski orkestar svirao klasičnu muziku. Avala je namah postala neprikosnoveni simbol Budve i centar društvenih zbivanja, ne samo lokalnih već i crnogorskih, a čest gost je bio i Tito.

Nakon rata je nacionalizovana, a u zemljotresu je pretrpjela teška oštećenja zbog čega je označena kao kandidat za rušenje. Avala, u obliku u kom je danas poznajemo, nikla je početkom osamdesetih godina.

Naljepnice i uopšteno promo-materijali predratne i poslijeratne Avale pokazuju da je ovaj turistički gigant itekako pratio trendove oglašavanja, pa se dizajn – počevši od art deco motiva na prvim turističkim prospektima – tokom godina pojednostavljivao i približavao svedenijoj socrealističkoj estetici. Zajedničko svim reklamnim materijalima je da obiluju mediteranskim kontrastima toplih boja – crvene i narandžaste, nasuprot nijansama plave boje, čime se simbolično dočaravao i kontrast crnogorskog pejsaža.

Grand hotel, Cetinje

Prvi crnogorski hotel Lokanda otvoren je na inicijativu vojvode Mirka Petrovića 1864. godine kao prizemna zgrada, pri čemu je 1881. dograđen sprat čime je zaokružena ugostiteljska cjelina koja je pored soba za goste obuhvatala dva restorana, kafanu i kupaonicu. Par godina kasnije ponovo je dograđen i kao takav se najčešće pojavljuje na starim fotografijama i razglednicama – sa prizemljem, dva sprata i potkrovljem.

Bio je čuveno mjesto sastajanja poznatih ličnosti iz svijeta umjetnosti i diplomatije, a kako je izgledao život u njemu maestralno su dočarali Momo Kapor i Zuko Džumhur u „Zelenoj čoji Montenegra“. Bilijar, šah i igranje karata bile su samo neke od zanimacija gostiju među kojima se ubrajao i Bernard Šo. Po riječima Ljube Nenadovića, „svagda je bio pun stranaca“ – jednog dana su navodno za istim stolom izbrojali pripadnike devet narodnosti.

Kasnije preimenovan u Grand hotel, stradao je u zemljotresu 1979. i, uprkos mnogim predizbornim obećanjima, ovo mjesto od kulturnog i istorijskog značaja nikad nije obnovljeno.

Po broju dostupnih hotelskih naljepnica sasvim je očito da je vođen u skladu sa aktuelnim trendovima tog doba, te je moguće na sajtovima za kolekcionare pronaći i više od pet različitih naljepnica koje je izdao ovaj crnogorski pionir ugostiteljstva. Nezaobilazan motiv na hotelskim naljepnicama hotela Grand je svakako automobil (iliti “čudo koje samo sebe goni” – kako su Crnogorci duhovito opisivali automobile u prvim godinama pojavljivanja), pa ćete na svakoj od vinjeta vidjeti po jednog četvorotočkaša koji simbolizujući luksuz i savremenost pozira ispred hotela. Za ovu priliku izdvojena je neobična naljepnica trouglastog oblika (nasuprot onima ovalnog oblika koje su većinom bile zastupljene) na kojoj se, oivičen crvenom bojom i stamenim beserifnim fontom uokviren, nalazi hotel u podnožju tamne gore.

Hotel Sveti Stefan

Nakon što je pedesetih godina iz političkog vrha Jugoslavije potekla inicijativa da se malo ribarsko selo pretvori u ugostiteljski kompleks, 13. jul 1960. ostaće upamćen po tome što je ekskluzivni grad-hotel Sveti Stefan primio prve goste. Karakteristična arhitektura kamenih ribarskih kućica zadržala je svoj izvorni oblik, a unutrašnjost objekata dobila je obrise savremenog hotelskog komfora. Ova ambijentalna cjelina od prvog dana odisala je šarmom mondenskog ljetovališta ugošćavajući svjetski džet set, a uprkos gostima iz kraljevskih porodica Sofija Loren se uporno decenijama isticala kao tipični predstavnik klijentele ovog hotela. Luksuz boravka na ovom mjestu najbolje ilustruju čuveni pozlaćeni escajg i servis za ručavanje na kom je bilo ugravirano ime hotela, a koji se na banketima i proslavama iznosio pred slavne goste.

Veliki svjetski magazini su izvještavali o prednostima boravka na ovom jedinstvenom mjestu – nekadašnjem skloništu mještana pred najezdom Turaka i gusara, i vjekovnom prostoru djeljenja pravde od strane paštrovskog suda. Njujorški magazin Life uvrstio je 1964. ovaj hotel u sami vrh najeksluzivnijih na svijetu, a 1972. nagrađen je prestižnom Zlatnom jabukom.

Tito je tri puta boravio na Svetom Stefanu, navodno se svaki put upisujući u knjigu utisaka pohvalnim tonom na račun napretka jugoslovenskog turizma.

Hotel Sveti Stefan se dramatično izdvajao u odnosu na pitomu obalu, poput pukotine u moru, a isticao se i u odnosu na socio-politički kontekst u kojem je lebdio. Nekako logično, isticao se i svojom naljepnicom, koja je za barem za trećinu veća od naljepnica drugih crnogorskih hotela. Smještena udobno na strani putničkog kofera nije mogla proći neopaženo i u svakom pogledu je dominirala nad ostalima.

Hotel Crna Gora, Titograd

Iako je predratna Podgorica ostala upamćena po nekoliko gradskih hotela, hotel Crna Gora ostavio je najviše traga u modernoj istoriji grada. Sagrađen i otvoren 1953. godine po projektu arhitekte Vujadina Popovića, postao je simbol jednog grada i vremena sa svojom gradskom kafanom i ljetnjom baštom između čijih su punih stolova konobarice u borosanama špartale prevozeći klimavim kolicima sladoled u konusnim rostfraj zdjelama.

Drugovi i drugarice pili su decenijama svoje kafe i rakije sa pogledom na glavni gradski bulevar u bašti ovog spomenika zlatnog doba Titograda. U novom milenijumu investitorskom šapom iščupana mu je duša. Iako i dalje stoji na početku ulice Slobode kao opomena na olako zaboravljena vremena u kojima je napredak bio zagarantovan, njegov šarm i značaj su danas tek rijetki odbljesci stare slave.

Koliko je uprava ovog hotela bila otvorena prema novim uticajima govori i činjenica o interesantnom i raznolikom izboru hotelskih naljepnica, koje su bile zastupljene u raznim oblicima – ovalnom i trouglastom, lijepo inspirisane modernističkim dizajnom. Nijedna od naljepnica na kojima se vidi zgrada hotela ne propušta da istakne i zelenilo kojim je ovaj hotel okružen sa dvije strane.

Hotel Onogošt, Nikšić

Sa svojim brutalističkim linijama i čuvenim kasnijim dodatkom – „čašom“, djelom sarajevskog arhitekte Ivana Štrausa, jedan od socrealističkih simbola grada otvoren 1955. godine, kao prvi hotel A klase u Crnoj Gori.

Dugi niz godina je bio centar svih gradskih dešavanja, gdje su gradski intelektualci i političari uz važne razgovore i čašicu u prijatnim večerima slušali orkestrirane mađarske romanse i džez improvizacije. Nakon burne tranzicione istorije ovaj hotel posluje i danas, premda očuvane arhitekture i sa znatno izmijenjenim konceptom.

Ovo je jedna od rijetkih hotelskih naljepnica na kojoj je označen autor – potpisnik je čuvena hrvatska agencija Ozeha, generator marketinških aktivnosti i velikog broja reklama u Jugoslaviji. Zanimljivo je da su Nikšićani dali da se na naljepnici nađe i njihov kontakt telefon (bez pozivnog broja, doduše), a da li se radi o crnogorskoj ili pak hrvatskoj ideji, ostaje da se nagađa.

Hotel Galeb, Ulcinj

Projektovan od strane zagrebačkih arhitekta Bauera i Haberlea, u zaleđu hotela Jadran, iznad Male plaže i Ulcinju, ugledao svjetlost dana 1939. godine kao KO-OP. U tom dobu bio je jedna od rijetkih modernističkih zgrada u Crnoj Gori: šest spratova, 66 soba, čitaonica u staklu i liftovi bili su potpuni kontrast svemu što se do tad uzdizalo na tom prostoru.

„Zov mujezina sa visine minareta za vreme letnjih večeri ostaje svakom u nezaboravnoj uspomeni, i kada smo već daleko, često nas setni osećaj toga zova prožima i podseća na čudan, nama neshvatljivi daleko Istok. U toj atmosferi lepote i interesantnosti, kod same plaže, sa sobama koje su sve okrenute moru, sa bezbrojem terasa i balkona, diže se kao čaroban dvorac KO-OP hotel, poslednja reč hotelske arhitekture. Svojim spoljašnjim izgledom, unutrašnjim uređenjem, komforom i udobnošću u stanju je da udovolji i najrazmaženijem ukusu.“, navodi se u novinskom tekstu nepoznatog autora, objavljenom kratko nakon otvaranja.

U bombardovanju nakon Drugog svjetskog rata oštećen je pa ponovo otvoren kao Radničko odmaralište „Ivan Milutinović“, a 1955. godine je preuređen u Grand hotel Galeb. Ni ovaj hotel nije ostao nepovrijeđen u zemljotresu 1979, ali je uspješno rekonstruisan početkom osamdesetih. Na koncu privatizovan i u ovom vijeku sravnjen do temelja od strane novog vlasnika.

Karakteristično za crnogorske hotelske naljepnice (pa i šire) je, nekad i pomalo neprijatno, odsustvo ljudske figure na njima. Na ovoj koja je pripadala hotelu Galeb to, naprotiv, nije slučaj. Hotel je sam po sebi bio neobičan u datom ambijentu, sa svojim modernističkim linijama i posve novim sadržajima, pa stoga ne čudi ni ova mala revolucija sabijena u vinjeti. Ne zaboravivši da se radilo o dominantno patrijarhalnoj sredini Ulcinja, pogledajmo zajedno ovu vitku figuru dame u majici bez rukava i suknji do ispod koljena, koja ponosno sa plaže rukom pokazuje na hotel i poziva nas da zakoračimo u nove predjele.

( Ana Pajović )