#UčiDoma: Škola je jedna velika pozornica

O projektu ,,Uči doma“ ovih dana se s pravom i te kako mnogo govori. To je projekat koji je ujedinio i povezao roditelje, učenike i nastavnike i podsjetio sve nas da obrazovanje djece ne zavisi samo od jedne strane, već da u tom procesu moramo svi zajedno učestvovati sa puno rada, strpljenja i razumijevanja. Sagledavajući učenje na daljinu iz perspektive roditelja, profesora, ali i aktivnog učesnika samog projekta u pripremi i realizaciji časova za televiziju, mogu istaći da sam ponosna na sve ono što je do sada urađeno. U ovim teškim okolnostima u kojima se svi trenutno nalazimo, Ministarstvo prosvjete nije zaboravilo da djeci treba pružiti ,,i zdravlje i znanje“, da im treba omogućiti da se ne osjete zapostavljenim i da ne izgube kontinuitet u obrazovanju i sticanju radnih navika. Škola je zamijenila mjesto djelovanja, ali ne i svoju osnovnu misiju, a to je da se približi svakom učeniku ponaosob. Zahvaljujući takvoj koncepciji samog projekta, mom djetetu se jedino promijenilo vrijeme u kojem mu počinje nastava i njegova učiteljica. Ali, on se već navikao na nove učiteljice sa malih ekrana koje mu sa puno ljubavi i kreativnosti prenose znanje i s lakoćom prati nastavu, odgovara na njihova pitanja i radi domaće zadatke. Kad su me pozvali da učestvujem u snimanju časova, nijednog trenutka nijesam razmišljala o tremi, rizicima kojima se izlažem i sl. Odmah sam pristala. Škola je jedna velika pozornica i mi, kao prosvjetni radnici, uvijek smo izloženi očima javnosti. To što me sada ne posmatraju samo moji učenici, već i oni kojima ne predajem, nije predstavljalo poseban izazov za mene. Izazov je bio pobijediti vrijeme, uspjeti da pripremim oko 8 posebnih predavanja za samo 2 dana, koliko smo imali u prvoj nedjelji snimanja. S druge strane, ne zapostaviti komunikaciju s mojim učenicima, koja je zahvaljujući dobroj organizaciji Ekonomske škole ,,Mirko Vešović“ ostvarena već u prvoj nedjelji obustave nastave. Međutim, zahvaljujući dobroj saradnji nas, koji snimamo za jezik i književnost srednje škole, i međusobnoj podršci, uspjeli smo da odradimo nešto što se u prvom trenutku činilo nemogućim. Entuzijazam i ljubav prema ovom poslu, koji krase Mira, Maju, Svetlanu, Dragoljuba i mene, vodili su nas i vode sve vrijeme ovog projekta. Sigurno je da nije lako držati predavanja u praznoj učionici, kada vas posmatraju samo kamermanove oči kroz objektiv, ali dok govorite o velikim piscima i djelima, svjesni da to činite za svu djecu, zanos vas povede i za trenutak zaboravite da stojite pred praznom učionicom. Naravno da nedostaje uživo interakcija sa djecom, nedostaju njihove oči koje znatiželjno očekuju o čemu ću im govoriti na današnjem času, njihovi osmijesi kojim me dočekaju svaki put kada uđem u učionicu. Ali bez obzira na to, trudim se da makar na drugačiji način održim komunikaciju sa njima i povjerenje koje smo odavno međusobno stekli. Nijesam profesor koji je komunikaciju sa učenicima ograničavao samo za vrijeme radnog vremena, oni imaju slobodu u svakom trenutku da mi se obrate i tako smo funkcionisali i ranije. Jedina razlika je u tome što sad komuniciramo intenzivnije na ovaj način, vjerujući da ćemo se ubrzo vidjeti i da će nam ponovo samo zvono zasmetati u trenucima kad smo htjeli možda još nešto reći o nekom liku, djelu i sl. Autorka je profesorica crnogorskog-srpskog, bosanskog, hrvatskog jezika i književnosti

( Andrijana Deletić-Milačić )