Izola(k)cija Umreženosti - naš dar ljudske empatije prema Umjetnosti
“Došao sam do zastrašujućeg zaključka da sam Ja presudan element. Da moj stav stvara atmosferu. Moje svakodnevno raspoloženje stvara klimu. Imam ogromnu moć da život učinim jadnim ili radosnim. Mogu biti instrument mučenja ili inspiracije, mogu ponižavati ili zabavljati, povrjeđivati ili iscjeljivati. U svim situacijama moj odgovor je taj koji će odlučiti da li će se kriza eskalirati ili smanjiti i da li će čovjek biti humaniji ili dehumanizovan. Ako se prema ljudima, odnosimo po onome što jesu, kvarimo ih. Ako se prema ljudima odnosimo onako kako bi trebali biti, pomažemo im da postanu ono što su sposobni da postanu.”
Dragi Čitaoci,
Toplo Vas pozdravljam iz mog ugla daljine, intimne sobe ličnih osjećanja, gledajući kroz prozor koji nas sada spaja u izolovanosti. Pozdravljam Vas iz Italije, grada Barija.
Zajednički otvoren prostor sada, za sve nas, ima novo značenje: nestalo je vrijeme sastajanja i blizina, zagrljaja, stiska ruke i pogleda koji govore bez digitalnih prevodilaca. Sada, fizička izolacija, za sve nas, postala je neophodna za zaštitu koja je od suštinskog značaja, ali, Molim Vas, ne smijemo nikako ograničiti, izolovati i naše emotivne potrebe i veze koje su sada životne u odnosu prema nama samima i drugima. Ostanimo zajedno ljudskim darom fantazije i imaginacije, kreativnošću stvaranja i dijeljenja empatije. Prevedimo brzinu postmodernizma u ličnu tišinom radosti.
Vaša je odluka da li ćete nastaviti sa čitanjem, a moja je da Vam dijeljenjem riječi poklonim prozore našeg druženja kao novu bliskost daljine.
Počnimo odmah čitanjem poezije Getea:
“Došao sam do zastrašujućeg zaključka da sam Ja presudan element. Da moj stav stvara atmosferu. Moje svakodnevno raspoloženje stvara klimu. Imam ogromnu moć da život učinim jadnim ili radosnim. Mogu biti instrument mučenja ili inspiracije, mogu ponižavati ili zabavljati, povrjeđivati ili iscjeljivati. U svim situacijama moj odgovor je taj koji će odlučiti da li će se kriza eskalirati ili smanjiti i da li će čovjek biti humaniji ili dehumanizovan. Ako se prema ljudima, odnosimo po onome što jesu, kvarimo ih. Ako se prema ljudima odnosimo onako kako bi trebali biti, pomažemo im da postanu ono što su sposobni da postanu.”
J.W. Goethe
Korak unazad kroz Umjetnost je “ISTINA” očuvanja budućnosti
Spoznaju o Našoj zajedničkoj odgovornosti prema globalnoj situaciji novog iskustva svi mi živimo kao lokalnu i intimnu izolacije koja nas je brzinom istine razgolitila u ulozi “protagoniste” i osvetlila naše proizvode potrošačke kulture i konzumizma akcije. Sa druge strane je “opravdala” kroz obećanje budućnosti, mogućnost progresa, digitalizacije, tehnologije koja se nudi čovjeku da bi shvatio istoriju pobjednika.
U tom okviru dijalektike, temporalnost, Umjetnost je vrijedan svjedok trenutnosti i vječnosti koje se spajaju, kao i prošlost i sadašnjost koje se ujedinjuju. To ne znači da prošlost baca svoju svjetlost na sadašnjost ili sadašnjost na prošlost, već samo autentično oslikava alhemiju onoga što se brzo sjedinilo sa satom sazvježđa.
Dozivljaj Slike kao dijalektike nepokretnosti.
Poklonimo pažnju na zajedničko (kolektivno) stanje kao koncept zajedničke sadašnjosti, kojeg se ne možemo odreći, koje spaja sve nas u svojoj prolaznosti i u isto vrijeme predstavlja uravnotežen tok nepokretnosti vremena. Dijalektika nepokretnosti tako postaje naša lična odluka i temelj da li ćemo se zaustaviti i oslušnuti ga kao vrijedan lični “tren” i prevesti ga u istorijsko - stvaralački materijal, trenutka... Tišina naše akcije je upravo usmjerena svijest i precizno definisana sadašnjost koju svi doživljavamo kao promjenu u kojoj i naša kultura i umjetnost govore u svoje ime. Umjetnost, u trenutku naše kolektivne dezorjentisanosti je vrijednost koja postulira vječnu sliku trenutka stvaranja jedinstvenog iskustva, doživljenog zajedno. Autentičnost dijeljenja u izolaciji kroz ličnu istinu kreativnosti: ‘Glas umjetnosti u vrijeme Corone”… na taj način vidim kao otisak koji ostaje “vladar” sopstvene snage: ljepota ljudskog stvaranja koje je neophodno za kontinuitet evolucije identiteta istorije stvaranja. Sigurna sam da samo uz pomoć dijalektičkih alata ili kroz umjetničku maštu možemo i moramo „otkupiti“ i okupiti naš svijet, otuđen od logike potrošnje i razmjene, uzimajući predominantnost njegovog potencijala koja predstavlja veličinu progresa i evolucije.
Dijalektička slika je naša autentična slike a prostor u kome ih srecemo je nas jezik dijaloga.
Vratimo se početku naše zajedničke izolovanosti i zapamtimo kako nam je lična slika pružila priliku da uhvatimo taj neprestani i frenetični vrtlog modernog trenutka iznenadnog zastoja u „značenju“. Kako je uspjela da osvijetli drugačijom svjetlošću ono što nam kontinuirano bježi sa vidika svakodnevnog života. Fiksirala naš pogled na “izolovanost” kako bi od nje stvorila sliku dijalektike koja otkriva procese koji su ih odredili, njihovu duboku interncionalnost, njihove alegorijske vrijednosti i pozitivne mogućnosti koje iz njih proizlaze.
Pretvorite ovu kolektivnu tragediju u pandemijsku simfoniju kreativnosti i podsticaja za vas i one oko vas. Ukratko, učinite kulturu srca antidotom protiv korone, jer ona povezuje ljude.
Sa ljubavlju i razumijevanjem,
Andrijana
P. S. Hvala na uvažavanju i ukazanom prostoru. Hvala mojim divnim studentima Univerziteta UDG fakultet FDM, stimulansi stvaranja. Hvala Kulturnoj bazi Kunst na vrijednosti “Umrežavanja Umjetnosti Ljudima”.
#ostanidoma
(Ne)poznata Planeta
Ozbiljna igra (ne)poznate planete!
Zamislite da ste sletjeli na nepoznatu planetu, koja vas podsjeća na nešto poznato, ali je ne poznajete. Pretpotstavite da ste ostavljeni i zaboravljeni na tom nepoznatom mjestu, gde morate da provedete ko zna koliko i gdje ćete biti uslovljeni da mijenjate navike: to mjesto vam se dopada, ali vas u isto vrijeme i plaši, čini vam se i skučenim, dosadnim i monotonim, pustim, tihim ili bučnim, izolovanim, otuđenim i prepuštenim zaboravu.
Pretpostavimo da se ovo čudno mjesto naziva „DOM“ i da ga vjerovatno naseljavaju i drugi vanzemaljci koji su tamo katapultirani poput vas.
Lica - Tijela - Gestikulacije - Riječi - Osijmeh - Dodir
Sve to vam se čini poznatim, već ih znate ili ste ih već vidjeli, ali sa njima vi prije niste možda komunicirali stvarno.
Oh ne, žao mi je: Na toj “DOM” planeti ne postoje tutorijali ili YouTubers ili influenseri koji bi vam mogli reći kako i šta treba da radite.
Samo postoji “tajna veza” sa tim vanzemaljcima koje zovete već poznatim imenom i sa kojima ste sada neminovno u kontaktu. Zastanite, poslušajte, oslušnite, pogledajte novim očima jer ćete i u njihovim očima punim empatije vidjeti istu tamnu svjetlost koja je sada i u Vama. Iskoristite vrijeme van vremena i upoznajte bolje njihove potrebe, misli, emocije, sprijateljite se, uđite u njihove živote i pustite ih da to urade i sa vama. Komunicirajte, razmjenjujte i tišinu jer i ona živi na toj polu-nepoznatoj planeti prije Vas.
#ostanidoma @Hvala u Ime Umjetnosti
Istražuje fenomen mode kao forme umjetnosti
Andrijana Popović istražuje fenomen mode kao forme umjetnosti. Diplomirani je psiholog sa master radom na Filozofskom fakultetu u Beogradu i specijalističkom studijom „Ličnost i moda“ koja se odnosi na istraživanje modnih lidera kroz teorije o modi, značenje tijela pokrivenog odjećom, vizuelnu komunikaciju i estetsku empatiju. Radila je kao vizuelni producent, stručnjak za odnose s javnošću, lovac na talente i kreativni savetnik. Osmislila je projekat “Fashion intelligence” (Inteligencija u modi), knjigu-projekat podržan od strane Fondacije Gianfranco Ferre iz Milana, kao inovativnu tehniku u edukaciji, potom i KUBO (Bari), multidisciplinarnu platformu za istraživanje i umrežavanje na polju mode. Andrijana radi na brojnim međunarodnim istraživačkim projektima koji imaju za cilj promovisanje modnog sistema u svijetu kulture i umjetnosti.
( Andrijana Popović )