Biti na Vi sa sopstvenim emocijama

Sa četiri godine je prve baletske piruete izvela kao da je od rođenja hodala i učila na prstima. Istovremeno je išla u dvije osnovne, dvije srednje škole i na dva fakulteta...

Završila je primijenjenu fiziku, sada je na magistarskim studijama, a radi i kao profesorica u dvije beogradske gimnazije, ali je ništa nije omelo tokom usavršavanja baletske tehnike, elegancije i jezika tijela. Ipak, definitivno na prstima korača ka svim životnim izazovima. Đurđija Jelenković je mlada, uspješna, balerina iz Srbije koja i danas kombinuje svoje znanje iz fizike i ljubav i umijeće u baletu.

Na pitanje da sebe predstavi čitaocima “Magazina”, odgovara “jednom dužom rečenicom” kojom je prošle godine u aprilu završila intervju za “StepArt”.

“Pitanje je tada bilo: ‘Ko je Đurđija Jelenković?’ Odgovorila sam da mi nismo posao koji radimo niti ono čime se bavimo. Shodno tome, smatram da sam zraci sunca koji se različito prelamaju na površinu koji me inspirišu, da sam smijeh koji nastaje kad sam sa ljudima do kojih mi je stalo, šuma u kojoj sam odrasla i koja me smiruje, zvuci orgulja koje rijetko ko zna da obožavam, kao i sve veće vodene površine kojih se bojim ali koje teku iskustvima i promjenama koje donose, a opstaju prilagođavajući se”.

Uz balet koji je od malena prati, tokom gimnazije je svirala klavir u Muzičkoj školi “Mokranjac”, bavila se i solo pjevanjem u Muzičkoj školi “Stanković”, pjevala je u horu “Madrigalisti”, bavila se fotografijom, prvenstveno analognom kojom se i sada koristi u svojim istraživanjima, dok se više posvetila digitalnoj fotografiji. Uz sve to, nadarena je i za slikanje, piše poeziju i prozu, prošla je trening za trčanje polumaratona, osam godina se bavi jogom, a od februara se posvetila i plesovima bachata i kizomba. Sve to Đurđiju Jelenković čini onakvom kakva jeste, uz ljude bez kojih, ističe, ne bi postojala kao takva.

Na prstima ste zakoračili ka svojoj životnoj profesiji - baletu. Kada je nastala ta povezanost između Vas i ove umjetnosti, kako se razvijala?

Zaista, meni život i jeste započeo na prstima. Klasičnim baletom je započeo moj put, imala sam 4 godine. Interesantno je bilo to da nisam ja izabrala, prosto je došlo do toga. U vrtiću sam jedno popodne krenula sa djevojčicama koje su bile dio grupe za klasičan balet i sa njima sam odigrala sve kao da sam bila član te grupe, bez opreme, pripreme ili bilo čega. Tako je sve počelo. Mojoj mami su savjetovali da me upiše u tu grupu za balet jer sam odigrala sve kao da već uveliko igram... I od tada pa do sada, sa mojih skoro 31. godinu, uz razne peripetije i kombinacije, hvala Bogu, nisam i nadam se da neću prestati da igram, još...​

Sa nepunih 17 godina sam završila nižu i srednju baletsku školu “Lujo Davičo” na smjeru klasičan balet u klasi Milice Bezmarević. Nižu baletsku sam upisala sa nepunih devet, a srednju završila sa nepunih 17 godina. Ovo napominjem jer danas žurbu ne bih preporučila. Tijelu treba vremena da se razvije, vrijeme da prihvati sve vježbe i napore, tijelo ne treba požurivati. Uporedo i redovno sam išla u dvije osnovne škole, dvije gimnazije i dva fakulteta.​ Studirala sam primijenjenu fiziku, a sa 18 godina počela sam da držim klasičan balet plesnim takmičarima latino plesova. Od tada, sve je išlo jedno za drugim, učila sam sve moguće vrste fizike i potrebnu matematiku uz dodatne laboratorijske vježbe i uporedo nastavljala svoj igrački i baletski put vježbanjem, nastupima, držanjem časova baleta, sve dok sa 25 godina uz svega par ispita do kraja Fizičkog fakulteta nisam uvidjela da se otvara Institut za umjetničku igru u Beogradu, jedina akademska ustanova za umjetničku igru na Balkanu, fakultetske građe, i još postoji smjer koreografija koji me je oduvijek zanimao. Između 18 i 25 godina moje shvatanje i način igre baleta se promijenio, prvih 12 godina sam provela na prstima igrajući isključivo klasičan balet da bih vremenom tijelo razvijala i u pravcu savremene igre i koreografije. Sa 26 sam se upisala na Institut i igrala od pola 9 ujutro do ponoći maltene svaki dan tokom trajanja osnovnih studija koreografije. Pohađala sam praktične predmete: savremenu igru, klasičan balet, koreografiju savremene igre, improvizaciju i kompoziciju savremene igre, kako sa našim stalnim predavačima tako i sa gostujućim predavačima iz cijelog sveta, kao i sve potrebne teorijske predmete uključujući i dva obavezna strana jezika jer se studije koreografije slušaju i polažu na engleskom jeziku. Takođe, diplomirala sam i na fakultetu za fiziku gdje sada završavam master studije.

Šta balet, ta senzualna igra tijela, muzike, pokreta i emocija predstavlja za Vas? Koliko je (ne)zahvalan poziv, a koliko snažna posvećenost istome?

Šta je balet za mene? Da li je to igra tijela, muzike, pokreta i emocija? Nezahvalan poziv uz snažnu posvećenost istome.​

- Sjajno rečeno zapravo, balet jeste sve to, i opšte gledano i za mene. Dodala bih da balet zahtijeva apsolutnu posvećenost, toliko da se nekad nađete sami u svemu tome, u igri, na sceni, i u životu. Balet jeste zanimanje, profesija i poziv, ali i žrtva cijele porodice, potrebna je potpuna i bezuslovna podrška u kući da bi se igralo na duže staze profesionalno. To govorim iz ličnog iskustva jer se moja majka bavila latino plesovima i modernom igrom i da nije bilo njenog iskustva, vjere, umijeća, borbe i vođstva, ja ne bih mogla da se bavim profesionalno igrom više od četvrt vijeka. To je prosto neizvodljivo.​

Balet jeste emocija, ali se vremenom i tokom scenskih nastupa uči ključna stvar u igri: kako biti na Vi sa sopstvenim emocijama. To je balet za mene. Biti na Vi sa sopstvenim emocijama. One su prisutne ali nisu u vama, već ih nosite na dlanu sa sobom. Ako igrate sa emocijama u srcu, bilo balet ili ples, izgorećete, zgaziće vam srce i tada se igra završava. Nećete opstati sa emocijama u srcu na sceni duže od, možda uz sreću, 7 godina.

Autorka ste šestočasovnog performansa “Tkivo tkanja”, iz novembra prošle godine. Koliko je važna uloga performansa u umjetnosti, Vama lično? O čemu govorite u “Tkivu tkanja”?

Prije svega, to je prvi moj samostalni performans odvojeno od predstave “Smrt i devojka”. Performans je posebna pojava u životu svakog izvođača i igrača. Performans nema nijednu probu, eventualno posjeduje finalnu režiju i to je sve. To je prvenstveno rizik najvišeg nivoa. Što komplikovaniji performans, to veći rizik. Najveći rizici su performansi dužih trajanja. Nikad ne posjedujem saznanje šta će se desiti dok izvodim performans, a uvijek se svašta izdešava.

Za “Tkivo tkanja” željela sam da prikažem vezu naše unutrašnjosti sa svijetom oko nas. Toliko smo nekad opčinjeni svime i svima drugima okolo da zaboravimo na suštinu unutar nas. Zarad toga je moj performans počeo kad sam krenula da nitima povezujem djelove moga tijela na stolu u sredini Velike sale SKC-a sa prostorom te iste sale. Instalacija mene unutar čitave mreže je postavljena sat i po kasnije i tada kreće performans, prvo bez publike. Taj dio bez publike bio je presudan. Ponovo sama na sceni, unutar instalacije, na stolu u sali u novembru, dok mi noge postaju modre od stajanja i dok se tresem od hladnoće. Performans je prevazilaženje sebe, svojih ličnih borbi, gdje agonija postaje lijek u posljednjoj trećini performansa. Tako je bilo i sa šestočasovnim performansom. Četiri i po sati agonije i sat i po ljepote, pri čemu je publika aktivni učesnik u tih sat i po, a ne pasivni posmatrač kao u pozorišnoj predstavi.

Kazali ste da je taj performans Vaš “pokušaj stvaranja veze između duše i tijela pojedinca sa arhitekturom i svijetom spolja”. Koliko je teško u tome održati sebe, kondiciju i fizičku i psihičku?

Najteže je održati psihu jer ona svakog minuta nameće nove izazove tokom svih šest sati performansa. Pogotovo kad se radi statika na stolu 6 sati gdje svaka nit cijele konstrukcije, tj. instalacije, stoji u rukama performera i na svakom dijelu tijela. U performansu nema prepuštanja trenutku, sam performans je trenutak određenog trajanja. Ako se prepustiš izgorećeš, emocija ne drži 6 sati izvođenja performansa. Emocija jeste ključ, ali ne i brava. Brava je unutrašnji sadržaj performera. Vrata su publika. Od ključa, brave i publike zavisi hoće li performans uspjeti.

Kakva je to veza između čovjekove duše i tijela sa svijetom, arhitekturom, sa druge strane?

Ta veza između duše pojedinca i svijeta spolja je nikakva. Zato nam se ova korona situacija i desila. Kao da nije bila u modi povezanost, biti jedno sa svojom dušom, a potom i sa okolinom. Duša i ljudskost, kao i srce i ranjivost, nisu popularni u okolini. Tada se obično i dešava situacija koju živimo trenutno. Sadašnjost jeste poruka da povezanost mora postojati. To je opomena da je unija obavezna. Nama je to u žurbi, rutini i egu izmaklo.

”FeminaArt Manifest” je zapis teksta i fotografije u Vašoj režiji. Po naslovu se može zaključiti da ima feminističke crte u sebi, o čemu govorite tim zapisom?

Govorim o moći žene u politici, istoriji, državi i umjetnosti. Feminističke crte rad posjeduje iz razloga što žena u 21. vijeku ne smije biti ogledalo niti odraz srednjevječnosti bilo koga ili bilo čega. Zato ukidam formu stvaranja tom manifestu. Postoji samo vizuelni otisak fotografijom to što Manifest predstavlja: podsjetnik na neophodni svakodnevni razvoj svijeta, a ne samo žene. Žene prate ako imaju koga. Ako vide da vođstvo nije ispravno nisu dužne da ćute i trpe već imaju svoju svijest za opstanak. Čemu sve nove ere modernog doba ako se i dalje prati okoreli sistem prebacivanja brige i odgovornosti isključivo na muškarce koji pritom sebi smiju da dozvole da pogriješe.

U decembru ste u Srpskoj akademiji nauka i umetnosti održali predavanje “Prepoznavanje matematike u koreografskim djelima postmodernizma”. Prilično kompleksna tema...

Suština predavanja su naučne metode korišćene za umjetničko stvaralaštvo John Cage i Ann Terese de Keersmaker koji su umjetničkim ostvarenjima doprinijeli razvoju nauke i umjetnosti 20. vijeka. Jednom riječju to predavanje je moje istraživanje unije nauke i umjetnosti pomoću muzike i koreografije, matematikom kao alatom korišćenja jedno za drugog. Granica postoji, ali i prelaz preko iste. Što se tiče SANU - na katedri za Umetnost, istraživanja u oblasti umetničke igre sam stručni saradnik od 2017.

Koliko je zahtjevan i izazovan život jedne balerine, umjetnice, Vas kao žene?

Veliki je izazov i dar biti žena koja živi kao ja - životom umjetnice, balerine u današnje vrijeme. Zahtijeva veliku borbu, odricanje, žrtvu, konstantno učenje i rad, istraživanje, široke vidike, a ipak da se ostane vjeran vaspitanju od porijekla kome pripadam. Potrebno mi je mnogo strpljenja i vjere da i drugima, u njihovim izborima, pružim ono što su i meni ljudi sa kojima sam interagovala prethodnih godina, velike životne lekcije ali i podršku pri padovima. I slobodu djelanja prije svega. Ako želiš nekoga upoznati, daj mu svu slobodu.

Imate li neku (pre)poruku za čitaoce?

Preporuka je da istražuju i ne dozvole rutini da preuzme vođstvo. A poruka svima: ne smijemo odustati u tome da zavolimo svoj mir, nezavisno jesmo li sami ili u paru, a takođe sreća nikada ne zavisi ni od koga drugog osim od nas samih.

Ljudi treba da služe umjetnosti, a ne obrnuto

Kako gledate na situaciju izazvanu virusom korona?

Čovječanstvo se našlo u zajedničkom izazovu, rekla bih. Izazovu u svakom smislu i na svakom polju koje čini život ljudi. Prvenstveno od zdravlja, preko očuvanja materijalnih prihoda, preko posla koji se obavljao svakodnevno, pa sve do socioloških i psiholoških granica ljudske zajednice. Zašto kažem izazov uz spomenute ozbiljne stavke ljudske prirode i egzistencije. Zato što je cijeli svijet zajedno u istoj situaciji i pokušavamo da se život ipak nastavi koliko je i kako to moguće u ovim okolnostima koje su nam date. Odgovornost prema činjenicama bi u 21. vijeku trebalo da se podrazumijeva.​ Izazov je istrajati a da ne zaboravimo od srca se nasmijati svakog dana, izazov je sačuvati lični mir. O očuvanju poslova, materijalnih prihoda i drugih svakodnevnih sitnijih stvari - da ne govorimo. Ali vratiću se na početak ovog intervjua - ne treba zaboraviti da mi nismo ono što radimo niti ono čime se bavimo. Dakle, izazov je živjeti u zajedničkoj situaciji i uprkos svemu ostati dosljedan ličnoj suštini. To je glavna opšta slika i okvir u kome postoji čovječanstvo danas.

Sada se pokazuje da je umjetnost neophodna ljudima, u svakom dobu...

Umjetnost nije tu da služi drugima. Ljudi služe umjetnosti, pogotovo oni koji se njome bave. Tehnologija je normalna pojava 21. vijeka i da nije tako sada bismo bili u još goroj situaciji potpunog beznađa i ništavila. Kao što rekoh, tkivo odumire, nit je tu i kad ništa ne povezuje. To je umjetnost - nit. Zato se bježi u umjetnost i u ovom dobu korone. Sve dok umjetnost nije jedini izlaz, ništa se bitno drugačije na svijetu neće desiti niti promijeniti.

Satima i danima sama u sali

U Vašoj biografiji izdvaja se nagrada “Ohrabrenje”, kao i specijalna nagrada “Terpsihora”. Koliko su Vam priznanja stimulativna i važna?

“Ohrabrenje“ mi je dato za koreografiju “Istina“ u polufinalu Festivala koreografskih minijatura 2017, a godinu dana ranije moj “Bolero” je bio u finalu, sve na Maloj sceni Narodnog pozorišta. Sa “Bolerom” sam bila u prvih 8 iz cijelog svijeta. “Bolero” je koreografija koju sam radila možda najduže od svega što sam ikada igrala i stvarala. Prvenstveno je nastala za ispit iz koreografije kod Macieja Kuzminskog, mog koreografskog mentora savremene igre. Kuzminski je postavio strukturu koreografije u meni. Bilo je trenutaka kad mi je sa pedagoške strane bio pravi prijatelj, ali bilo je i drugih pristupa, pogotovo za “Bolero”. Da bih napravila “Bolero” Kuzminski me je oborio na prvom ispitu iz koreografije, dao mi ispravke, a potom sjeo u avion i otišao. To što sam bila sama sa sobom dok sam stvarala “Bolero” satima i danima u sali, za mene će kasnije biti presudno. Stvoriće od mene profesionalca koji će uvijek do kraja odigrati šta god da je potrebno.​

Nagrade dolaze kasnije. Nisam se tome mnogo nadala, obazirala i bavila dok sam učila, vježbala, igrala, stvarala. Lijep je osjećaj topline u stomaku kad čuješ svoje ime i državu za koju igraš u finalu od 90 država svijeta. Ili kad dobiješ novčanu nagradu za najboljeg mladog koreografa na domaćoj sceni. Posebno kad je za dodjelu “Terpsihore” 2019. u muzeju Narodnog pozorišta odjeknuo toliki aplauz od svih prisutnih mojih kolega, prijatelja, profesora i ukućana. Stala sam ispred svih njih da održim govor i dali su mi aplauz svi na nogama, visoko podignutih ruku, sa osmijesima i uzvicima. Svi oni bez kojih ne bih nikad ništa niti odigrala, a još manje stvorila. Bila sam stidljiva, svjesna da ne postojim bez tih ljudi, bez publike. Ne treba to gubiti iz vida. To je za mene nagrada. Imati sa kime da je podijeliš.

( Jelena Kontić )