Jednostavno je morate voljeti: Zavodljiva ljepota Lukavice
Kakva korona, mene ona ne interesuje. Pomalo radim, ništa me ne boli, zdrav sam. A, tu je i Lukavica, kaže sedamdesetogodišnji Žarko Krulanović
Lukavica je planina koju jednostavno morate voljeti. Opije prostranstvo njenih livada, mirisi cvijeća, visina njenog neba. Zavedu vrhovi troglavog Malog Žurima koji gospodari planinom na tromeđi Nikšića, Danilovgrada i Kolašina.
Tu je i Veliki Žurim, ali njegov niži brat je ipak gospodar Lukavice, planine na kojoj se nalaze katuni stočara iz Župe, Zagarača, Pipera, Morače i Rovaca.
Ljeti je jedan od najživljih katuna zagarački, a krajem aprila Župljani Lukavici daju živost. Tu su i turisti kojima su Bare Bojovića, udaljene tridesetak kilometara od Nikšića, usputna stanica do Kapetanovog jezera, kao i planinari kojima je Mali Žurim uvijek primamljiv.
“Ovdje su nekada svi izdizali 15. juna. Nije se smjelo ranije. Ako ranije izdignete, plaćali ste kaznu. Nije dala opština, takav je bio zakon. Plaćala se pašarina na ovce, jagnjad. Krili smo jagnjad po rupama kada dođu iz mjesne zajednice da platimo. Sada izdiže kako kome odgovara”, priča Žarko Krulanović iz župskog sela Kuta, koga je ekipa “Vijesti” zatekla kako đubri livadu.
Sa njim su bili brat od strica i snaha, Mirko i Stanka, i njihovi sinovi, Sava i Ivica.
Prije početka razgovora o životu na Lukavici, ekipa “Vijesti” je dobila poučnu lekciju o granulastim mineralnim đubrivima, o uniformnom KAN-u i kompleksnom đubrivu 3x15 koji se znao koristiti i za pravljenje eksploziva, o većem prinosu sijena sa nađubrenih livada.
Pričali su Krulanovići o tome kako je sve manje onih koji izdižu, a sve više vikendaša i ljudi koji obrađuju zemlju, pokazivali gornji dio piperskih katuna na kome nema više nikoga.
“U ovom drugom piperskom dijelu ima dosta koliba, ali tamo ispod Žurima su samo tri u koje niko više ne dolazi. Maša je bila posljednja i kada je ona umrla prije dvije-tri godine, više nikoga nema. Zagarački katun je najživlji, tamo grade i nove vikendice, ali oni imaju samo ispašu. Mi ovdje sadimo krompir, luk, šargarepu, cveklu. Dođemo da obradimo zemlju, pokosimo livade i vratimo se nazad. Ima ih koji ostanu sve do snijega, ali dobar dio ljudi je smakao stoku”, priča Žarko koji se uvijek obraduje kada vidi znane i neznane goste.
U župskom dijelu Lukavice ima više od 50 koliba i vikendica, a dvadesetak porodica izdiže ljeti.
“Planina je živjela dok su naši stari ovdje izdizali. Umrli stari, umrla i planina. Omladinu planina mnogo ne interesuje. Više oni vole Sutomore i kafiće”, kaže sedamdesetogodišnji Žarko.
Na pitanje da li je Lukavica odlično mjesto za bijeg od korone, sa osmijehom odgovara: “Kakva korona? Mene ona ne interesuje. Pomalo radim, ništa me ne boli, zdrav sam. A, tu je i Lukavica”.
Njegova snaha Stanka objašnjava da će za petnaestak dana na Lukavici Župljani početi da sade, da je zemlja odlična i da sve može da uspije i priznaje da su izdizali dok je svekrva bila živa. “Sada izlazimo samo da uradimo to što treba”, kaže Stanka.
Njihove komšije iz Župe, ali i sa Lukavice, Bojovići - pripremali su baštu. Dok je Sonja raznosila pijesak, suprug Želimir i muž njene sestre Dragan Čvorović, postavljali su žicu i ogradu oko bašte.
Moraju, objašnjava Želimir, da je zagrade, da je stoka ne bi uništila. “Odrastao sam ovdje i slobodno mogu reći da je ovo najljepša planina u Crnoj Gori. Kada sam bio dijete držali smo 150 ovaca, desetoro govedi i tada nijesu davali premije nego su dolazili da popisuju stoku da bi nam naplatili pasište za vrijeme ljeta. Sada daju premije, a ljudi napuštaju sela. Neće niko da radi, da drži stoku, da obrađuje zemlju. Vide da im se ne isplati”, kaže Želimir.
Sa osmijehom dodaje da je zahvaljujući koroni, ovih dana Lukavica bila življa nego što on pamti.
“Kod spomenika je bilo 50 auta. Svi se sjetili Lukavice i sve je ovamo bježalo. Sad kada su smanjili mjere i završili sa prepadanjem, svi će zaboraviti na Lukavicu i otići će na more. A da je sreće, drugačije bi bilo”, kaže Bojović.
Njegova supruga Sonja smatra da je put do župskih katuna bolji da bi možda bilo i više onih koji se “sjete” Lukavice.
“Ranije su ljudi ovdje izdizali, ostajali, a sada više ne. Ni mi ne izdižemo više, ali često dolazimo da obrađujemo zemlju. Imamo dvije-tri njive i kosimo livadu za stoku. Ima ih koji su ponovo počeli da razoravaju njive, ali da je put bolji više bi ih dolazilo”, kaže ona. Dodaje da je zemlja odlična i da sve što posade prodaju, jer za kvalitetno i zdravo povrće kupca nije teško naći. Teže je naći radnika za dobru zemlju.
“Kada je počelo sve ovo oko korone, Lukavica je bila preplavljena. Svi su tada došli. Mi smo bili riješili da ne dolazimo. Neka njih da se malo druže sa Lukavicom”, sa osmijehom kaže vrijedna Župljanka. Zato se ovih dana sa Lukavicom uglavnom druže Župljani, a krajem maja izdići će i stočari.
Opet će tada Lukavica, koja prema legendi ima 365 izvora, za svaki dan u godini po jedan, biti živa. Navratiće i turisti koji krenu do Kapetanovog jezera, jer ne mogu odoljeti čarima nestvarno lijepe planine i vrhovima moćnog Žurima.
( Svetlana Mandić )