Prošlost dugo traje

Prošlost dugo traje, napisao je davno srpski pjesnik Dušan Matić. U aksiomatsko značenje ove Matićeve misli na Balkanu mogao se početkom ove sedmice uvjeriti i premijer Srbije Aleksandar Vučić, prilikom svoje zvanične posjete Hrvatskoj. Što, dakako, vrijedi i za predsjednicu Hrvatske Kolindu Grabar-Kitarović. O tome kako su protekli njihovi razgovori, najbolje govori naslov objavljen u vodećem beogradskom dnevniku: “Složni da se gotovo ni u čemu ne slažu, sem u pogledu na budućnost.” Opsjednuti neraščišćenim računima iz četrdesetih i devedesetih godina prošlog vijeka, Srbi i Hrvati nisu u stanju da izađu iz tog začaranog kruga. Vučić je pitanje Jasenovca i kardinala Alojzija Stepinca naznačio kao “strahovito bolno, verovatno najbolnije pitanje za srpski narod”. Istina je da među hrvatskim povjesničarima, svećenicima i filmadžijama postoje ljudi koji relativiziraju ili čak u potpunosti negiraju ustaški zločin u Jasenovcu, stratištu Srba, Jevreja, Roma i komunista svih nacionalnosti, pa tako u jednom igranom filmu orkestar uveseljava logoraše, koje po pravilu čeka sigurna smrt, izvodeći Tijardovićevu operetu “Mala Floramye”!? Licemjerno i neozbiljno, ali štetno! Istina o Jasenovcu je neporeciva i ne može se ni sakriti, niti promijeniti. S druge pak strane, nije u interesu budućnosti da Srbi zbog Jasenovca i drugih ustaških stratišta sedamdeset i više godina nakon Drugog svjetskog rata navlače Hrvatima moralnu omču oko vrata. Premijer Andrej Plenković iskoristio je priliku da u razgovoru s Vučićem postavi pitanje ratne odštete koju bi Srbija trebala da plati Hrvatskoj, radi se navodno o stotinama milijardi eura, ali su njihovi stavovi o tome bili potpuno suprotni. Vučić, naime, smatra da je Hrvatska ta koja je dužna da plati ratnu odštetu Srbiji.

Obostrano frustrirajuće teme koje su razmatrane na sastanku predsjednice Hrvatske i predsjednika Srbije bile su: teritorijalno razgraničenje na Dunavu, pitanje nestalih i položaj manjina u jednoj i drugoj državi. Odnosi Srba i Hrvata su složeni i specifični, jer je riječ o dva najbrojnija, tradicionalno rivalska naroda bivše Jugoslavije. Imajući u vidu njihove vladajuće nacionalističke politike, koje se teško i sporo mijenjaju, oni možda više nikada neće biti prijatelji. Čak su i njihove države kao institucije daleko od toga. “Dunavom će proteći još mnogo vode dok Hrvatska i Srbija postanu prijateljske države”, izjavila je nedavno predsjednica Kitarović. Međutim, svaki čitalac novina zna da ovdje nije riječ samo o srpsko-hrvatskim sporenjima i da ista ili slična sporenja opterećuju i sve ostale zemlje nastale raspadom zajedničke države. Zar ni 22 godine nakon minulog rata nije bilo dovoljno da narodi koji su decenijama živjeli zajedno jedni drugima podnesu konkretne račune i izmire ih kao nekadašnja braća, već prema tome koliko je ko kome dužan u ljudskim životima a koliko u broju osakaćenih i prognanih, koliko u opljačkanoj imovini a koliko u broju srušenih i spaljenih bogomolja, koliko u šumama a koliko u otetim kvadratnim kilometrima... Zar je dostojno ijedne vlasti da neki ljudi, najčešće manjinski povratnici, u 21. vijeku žive bez struje i vode, kažnjeni što su se vratili u svoje domove. Nije li im to više nego jasna poruka da, nakon što su jednom protjerani, nisu više trebali da se vraćaju. Ova smišljena diskriminacija predstavlja opće mjesto ukupne povratničke priče.

Zar, na kraju krajeva, etničke manjine trebaju platiti ceh što su se, sticajem istorijskih okolnosti, zatekle u većinskom etničkom okruženju? Zna li ijedan balkanski državnik da je Lenjin još prije sto godina rekao: “Kad je riječ o manjinama, treba presoliti u njihovu korist!” Prevedeno na današnji politički govor, to bi značilo: Kad je riječ o manjinama, treba provoditi pozitivnu diskriminaciju u njihovu korist! Zašto se već skoro tri decenije na svim stranama šuti o nestalima? Zar hladnjače sa tijelima ubijenih Albanaca, koje su nakon Miloševićevog pohoda na Kosovo završile u Dunavu, nisu jednom zauvijek morale prekinuti tu šutnju? Prema podacima Međunarodne komisije za nestale tokom ratova u bivšoj Jugoslaviji, registrovano je oko 35.000 osoba kojima se izgubio svaki trag. U međuvremenu su pronađeni ostaci njih više od 20.000, dok se za ostalima još traga. Prema zvaničnoj verziji, njihova sudbina je i dalje “nepoznata”. Jasno je, međutim, da ovim nesretnicima nikako ne pristaje pojam “nestali”, jer niko od njih nije propao u zemlju. Oni su “nestali” samo utoliko što su ih posljednji vidjeli – njihove ubice. A ubice i nalogodavci ubistva o tome šute. Ko imalo poznaje mentalitet ovdašnjih naroda, lako će zaključiti da su oni kroz istoriju ispoljavali sposobnost da se priviknu na sve i da podnose sve, osim istine o vlastitoj ulozi u međusobnim pokoljima.

Kao što se može vidjeti iz prirode srpsko-hrvatskih sporenja, nacionalističke vlasti u regionu održavaju se na tronu tako što jedne drugima ispostavljaju stare i nove račune, a susjedne narode markiraju kao neprijatelje, čak i kad je riječ o jednoj te istoj državi, recimo, Bosni i Hercegovini. U tu svrhu vrši se modernizacija nacionalnih armija i nabavlja savremeno naoružanje, jedni američko a drugi rusko, koliko ko već može da plati. Indikativno je da najradikalnije političare u regionu predvode ministri odbrane Srbije, odnosno Hrvatske. O izmišljanju i diskreditovanju neprijatelja, Umberto Eco piše: “S jedne strane možemo prepoznati sebe samo uz prisustvo Drugog, na čemu su i bazirana pravila o suživotu. Ali daleko nam je lakše da budemo netrpeljivi prema Drugom jer nije kao mi i tako, prevraćajući ga u neprijatelja, stvaramo pakao na zemlji. Najcrnji ishod takve situacije daje nam Sartre u drami ‘Iza zatvorenih vrata’. Kada Sartre u hotelsku sobu zatvori tri pokojnika koja se za života nisu znala, jedan shvata groznu istinu: ‘Vidite kako je jednostavno. Nije riječ o fizičkom mučenju. A ipak smo u paklu. I više niko neće doći ovamo. Niko. Nas trojica ćemo ostati sami do kraja. Fali samo krvnik. Ali riješili su da uštede na osoblju. A kako? Lako: svaki od trojice je drugoj dvojici krvnik.’”

Izgleda da bez neprijatelja ne možemo. A ishod je, kao što nam sugerira Sartre, uvijek isti. Tragičan.

(oslobodjenje.ba)

( Gojko Berić )