Korona je najmanja muka u kolašinskom "Sivom domu"
Stanari te zgrade ne mogu poslušati preporuku nadležnih da često peru ruke toplom vodom, jer je nemaju. Previše im je teško i komplikovano da za svako pranje ruku - vodu zagrijavaju. Mnogi od njih u poznim godinama teško stižu i do zajedničkog kupatila, u kojem je i sudopera, jer drugih česmi u zgradi nema
Stanari Doma učenika u kolašinskom naselju Smajlagića polje navikli su na mrak, oskudicu i neispunjena obećanja.
Čak ni pandemija koronavirusa nije “dovela“ struju u tu zgradu, isključenu prije više od tri godine, zbog duga od oko 40.000 eura. Dom je opštinsko vlasništvo i formalno privremeni, a u stvarnosti, uglavnom, višegodišnji smještaj za ljude bez krova nad glavom.
Stanari te zgrade ne mogu poslušati preporuku nadležnih da često peru ruke toplom vodom, jer je nemaju. Previše im je teško i komplikovano da za svako pranje ruku - vodu zagrijavaju. Mnogi od njih u poznim godinama teško stižu i do zajedničkog kupatila, u kojem je i sudopera, jer drugih česmi u zgradi nema.
“Donio nam je jedan opštinski službenik po flašu sredstva za dezinfekciju. Spasava nas to. Drugo nemamo. Boga mi, teško je svaki put grijati vodu za pranje ruku, pa to i ne radim. Ali, pazimo koliko možemo. Evo sada sam završila pranje veša ručno. Mučno je i teško, ali navikla sam“, priča Danica Dubljević.
Kaže da joj je vid odavno oštećen, pa je to i dodatni problem, i da prima penziju od oko 120 eura i naknadu za tuđu njegu. Zahvalna je, objašnjava, što su joj više puta iz Opštine dodjeljivali “trenutnu pomoć“, ali joj je krivo “što predsjednik Opštine Milosav Bulatović, ili neko od njegovih saradnika, nikad nijesu došli da vide kako se živi u Domu“.
“Dobar je on čovjek, pomagao mi je. Pomagala mi je i Željka (Vuksanović, bivša predsjednica Opštine). Iz Crvenog krsta (CK) su nam sad donijeli paket sa namirnicama. No, ne mogu im oprostiti što ne dođu jedan dan i vide kako nam je. Ja sam zahvalna za sve što mi ko pomogne. Spasili su me iz udruženja penzionera kad su mi poklonili plinsku bocu, na koju mogu da kuvam“, kaže Danica.
Ona je “riješila problem struje“ tako što je iz jedne kuće u tom naselju “pozajmljuje“ kablom razvučenim više od sto metara. Slično je uradila i još jedna stanarka. Ostale sobe su u mraku.
Na svakom koraku kroz memljive hodike, dugo neokrečenih zidova zgrade koju u Kolašinu, zovu i Sivi dom, vidljiv je nemar nadležnih i muka onih koji žive pod njenim krovom. Jasno je i koliko je daleko relizacija višegodišnih obećanja nadležnih da će “taj objekat turistički valorizovati“.
Među stanarima je i devedesetpetogodišnja starica Darinka Rakočević, ali i dvije učenice kolašinske osnovne i srednje škole.
Za Darinku taj “privremni smještaj“ traje već deceniju i po. Skoro je, priča, zaboravila kako je imati struju. Nema ni dimnjaka, pa se stanari dovijaju na razne načine. Mnogi od njih su sulundare šporeta na drva izbacili kroz prozore. Tako je učinila i Darinka.
“Sve što sam dala ovom društvu, zaboravilo se. Evo me ovdje 15 godina. Ne pitajte kakva je starost u ovim uslovima. Pomaže mi rodbina, neću da kažem. Ipak, boli, mnogo boli što za svog života, i pored više od 30 godine radnog staža, ne dočekah svoj krov nad glavom”, kaže strarica.
Darinka priču o tegobnoj svakodnevici starosti u Sivom domu brzo mijenja sjećanjima na poslijeratni Kolašin i vrijeme kada je učestvovala u desetinama radnih akcija širom Jugoslavije.
Nekoliko desetina koraka niz hodnik su i vrata sobe Gorana Sudara. On je sa najkraćim stažom boravka u ruiniranoj zgradi. Prije mjesec i po se doselio, jer kuća u kojoj je živio u selu Drpe nije izdržala nevrijeme početkom marta. I na njegovom šporetu je lonac u kojem grije vodu za održavanje lične higijene.
“Meni je ovdje dobro. Spasio me predsjednik Opštine, bog mu dao. Kako da nijesam zadovoljan, kad soba ne prokišnjava i ne mislim o tome ‘oće li se krov sruštiti na mene dok spavam. Veliko je to olakšanje, da mirno zaspim, to mnogo znači“.
No, miran san je, priznaje, nekad nemoguć od drugih briga. Njegovi jedini prihodi su ono što zaradi nadničarenjem. Kosi, plasti, cijepa drva... “po dnevnicu“. Za te radove je još rano, pa nema ni zarade. “Mučim se bez para, šta da vam kažem. Evo čekam da neko zove da nešto radim, no ova bolest sve zakoči. Biće, valjda. Zvaće ljudi...“. Kako u sobama bez struje online nastavu prate dvije učenice, koje sa majkama žive u Domu, nijesmo uspjeli da saznamo.
Njihove sobe su zaključane, a Danica objašnjava da je majka jedne od djevojčica “u zaradu na njivama Zemljoradničke zadruge Trebaljevo“.
Niko od stanara Sivog doma ne nosi ni masku ni rukavice, jer ni njih nemaju. Strah od koronavirusa je, priznaju, u drugom planu. Imali su, imaju i imaće - i prečih i većih muka.
Opština ne priznaje dug za struju, ne znaju ni kako je napravljen
Iz prethodne kolašinske vlasti više puta su objašnjavali da tri i po godine niko iz Opštine nije odlučivao ko će biti smješten u dom, već su to činili državni organi. Kako je rekao tadašnji sekretar za finansije Goran Rakočević, “stanari tog objekata su izmanipulisani od onih koji su ih smjestili u objekat, bez osnovnih uslova za život“. Opština nije priznavala dug za struju, jer je “nepoznato ni kako je napravljen“. Stanari su nekoliko puta apelovali da se nađe način da svako za sebe plaća struju, ali iz Elektroprivrede to nijesu dozvolili. Insistirali su na prethodnom izmirenju ukupnog duga, ili potpisivanja protokola o plaćanju u ratama. Dug za struju gomilan je godinama, a lokalne vlasti, u nekoliko mandata, tvrdile su da ne mogu da ga plate.
Vlast bi u domu da razvija turizam
Početkom godine iz kolašinske lokalne uprave ponovo su saopštili namjeru da Dom učenika u budućnosti koriste kao turistički objekat. U Opštini su uvjereni da ta zapuštena zgrada još „omogućava različite oblike valorizacije“. Tvrde da zgrada, u skorijoj budućnosti, može koristiti za zdravstveni ili sportski turizam. Odbornici lokalnog parlamenta još prije sedam godina, nakon što je Opština postala vlasnik, donijeli su odluku o prodaji Doma učenika. Niko do sada nije pokazao interesovanje da ga kupi.
( Dragana Šćepanović )