Stvarno nije smiješno

Nakon vijesti da su u Beranama preminule dvije osobe, jedva preživljavajući u nehumanim uslovima, teško da postoji nešto što može da nasmije cijelu "naciju", ali eto, dešava se i to. U vrijeme nemaštine, tuge i situacije u kojoj opozcija fenjerom traži kroz Crnu Goru nestranačkog kandidata koji bi bio dovoljno viđen da ga isprse kontra Mila i Milovih, nema ništa više smiješno, ili dovoljno smiješno da ne bude tužno.

U vrijeme kad se ne poštuju odluke suda, kad se prepiru svi i igraju taknuto maknuto sa pozicijama i odnosima u raznim savjetima, kad se tragedije dešavaju na dnevnom nivou, kad puca zemlja i asfalt u Budvi, nama sve postane smiješno, jer, treba se smijati da narod ne bi izludio.

To bi bilo jedino opravdanje grohotu naroda koji je nastupio nakon što se Milan Neustrašivi Knežević „prepa’nuo“ od Branka Umnog Radulovića.

Njegova nadahnutost prevazilazi granice ukusa i retoričkih sposobnosti, pa prevaziće nekad i poslaničku klupu koja mu pripada. I eto, streknuo je Milan ispred njega. Davi se narod od smijeha. Danima.

Kad nemamo dovoljno inspirativnih ljudi da naprave valjan TV program ili sitkom, ili nedajvelikibože film kojem ćemo se smijati samo zato što znamo autore pa eto valja ih podržati, onda narod počinje da se smije na sve, pa i ovakve sulude činove u parlamentu.

Lično mi je više smiješan Obrad Mišo Stanišić u trenutku kad uzima riječ, prije nego što bilo što progovori, taj čovjek je smješniji i urnebesniji od Milana Kneževića, čak i kad gurka policajce.

Kad pomislim na Simovića, vidim njegovu ljubu i čuvenu fotografiju uz tekst kako je dobro pozicionirana, tu fotografiju na kojoj nosi đerdane na čelu kao kakva new age diva. Smiješan je Milov klon kad gestikulira pa se ljudi više dive njegovoj vještini besramnog imitiranja nego onome što izgovara.

Smiješni su i sinovi iz redova DPS-a, jer podsjećaju koliko je vremena prošlo, dinastija se nastavlja, a sinovi se oštre, i eto ih u parlamentu, sa sve maramicama u džepu, dovoljno ludi da dopuštaju sebi bradu od tri dana.

Sve to treba da nam bude urnebesno smiješno, znatno smješnije od Milana i njegovo prepada.

Koliko je tek smiješna izjava Brajovića nakon poslednjih izbora, i njegov gaf kojim dokazuje da umije da se smije samo onda kad se nekome podsmijava.

To nam je predsjednik parlamenta, čovjek koji je spreman samo na zlo nanijeto drugome da se smije.

Nema više krava, ali ima komšija, što dođe na istu nasladu kao nekad, samo su izbori umjesto krava zauzeli poziciju glavne teme. Predsjednik parlamenta, forobacač na tuđi račun, humor na silu, isforsiranost do u gađenje. Takvi su najgori.

I kad se premota film, ništa više nije smiješno, naročito u vezi njih.

Iako se ljudi smiju, to je maska, svi se samo skrivaju. Jad.

Jer, pogledajmo što se sve nagomilalo u poslednjih mjesec dana, naravno da ne treba istrijebiti smijeh, to je i nemoguće, ali treba se smijati nečem zdravom i lijepom, a ne marionetama u parlamentu. Kamo sreće da su nam poslednja rupa na svirali.

Jer, nakon tragedije u Beranama, stvarno više ništa nije smiješno.

( Đuro Radosavović )